Tragikomični slučaj nesretnih delničkih skakaonica jasno ukazuje na još jednu, nimalo bezazlenu, bolest hrvatskog suvremenog društva – partitokraciju. Naime, dvije su skakaonice u Delnicama izgrađene, iako se pri iznošenju ideja njihove gradnje na prste obje ruke jedva dalo nabrojati one koji su u Delnicama bili za to.

Samo nekoliko nezlonamjernih zanesenjaka. Svi ostali, uključujući i bivše skijaše skakače na čelu s legendarnim Josipom Šporerom Pepijem, bili su protiv, a najjači im je argument bilo pitanje – tko će skakati?

Štoviše, tadašnji delnički gradonačelnik Ivica Knežević »potegao« je i do Slovenije (pogledajte susjedni tekst) te se s Planice vratio s »brdom« argumenata koji su upozoravali na, ako ništa drugo, oprez prije samog čina izgradnje. Badava mu!

On nije bio dio »ekipe« koja je odlučivala, pa ga se ne bi poslušalo sve da je imao i deseterostruko jače argumente.

Jednostavno, tadašnja županijska vlast odlučila je to sagraditi. I točka. Nema tu onda više tko drugi bilo što govoriti, a kamoli se protiviti. Kakav stav lokalne sredine?! Kakvi argumenti stručnjaka?!

Kakve financijske procjene?! Ma, ‘ajte molim vas. Partija je odlučila i basta! Jednom davno za Obrovac. Ne tako davno za izlaz Dugobabe (ili kako se već zove) na autocesti prema Ćaćinom zavičaju.

Pa onda i za »skakaonice« u Delnicama. I za mnogo toga drugog. Primjerice, za ovaj nakaradni sustav gospodarenja otpadom čija naplata polako, kroz suludi rast cijena, stiže na naplatu tzv. krajnjim korisnicima, odnosno svakome od nas.

Naredbodavci će se opet snaći. Odnosno, već su se snašli. Podigli su cijene na šokantnu razinu. A to mogu jer im to dozvoljava politika. Jer njihovi imaju većinu glasova. Jer znaju da će im prijedlog proći.

Jer ne odlučuje struka, već politika, bolje reći partija. Plava, crvena ili crna – potpuno svejedno.

Baš po tom sustavu »vrijednosti« prošla je i ideja o izgradnji delničkih nikome potrebnih skakaonica pri čemu je, navodno, Primorsko-goranska županija za to »rijetko zadovoljstvo« izgradnje K-8 i K-15 skakaonica platila lijepih 800.000 kuna.

U nekim općim razmjerima, čak i na županijskoj razini, to i nije tako puno. No, jest puno ako se, primjerice, zna da je županijski Fond za Gorski kotar, dakle za svih devet općina i gradova, vrijedan tek 1,2 milijuna kuna.

Ili da se Županija za 6 milijuna kuna vrijedan projekt delničke knižnice »isprsila« s »fantastičnih« 30.000 kuna! Vauu…

Dalo bi se još nizati, ali i ovo je dovoljno da tih 800.000 besmisleno uloženih kuna bode oči jer su uložene potpuno pogrešno. No, dok se ovakvi promašaji ne budu zakonski kažnjavali, uvijek će se naći onih koji će ih raditi.

Jer, u cijeloj priči ipak je netko zaradio. Tih 800.000 kuna nije, kako se često zna reći, »bačeno u vjetar«. Netko ih je za nešto dobio, a skakaonice ne koristi ama baš nitko.

Niti će ih koristiti. Bile su i ostale, kako kaže jedna pjesma slovenske punk rock grupe Pankrti – živ spomenik neumnosti.