Ovoga tjedna u Hrvatskoj je započela još jedna školska godina, koja bi trebala biti posebna i bitno drugačija od prethodnih, jer je službeno u široku primjenu krenula i »Škola za život«, ambiciozno zamišljen plan predugo čekane reforme obrazovanja.

Kritika je mnogo od samog početka, nabava tableta za učenike kasni, kao i laptopa za nastavnike, a istovremeno prijeti i štrajk nastavnika i učitelja, koji traže povećanje plaća od hrvatske Vlade.

Sve to povod je za razgovor s Nevenom Budakom, redovitim profesorom na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je 2012. godine od strane Vlade Zorana Milanovića bio imenovan predsjednikom Nacionalnog operativnog tijela za izradu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije te članom Nacionalnog koordinacijskog tijela s istom zadaćom. Od 2014. do 2017. bio je i predsjednik Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije.

Okovana povijest

Prvog dana škole hrvatska je predsjednica obilazila škole i pritom sugerirala da bi djecu trebalo odgovoriti od studija koji vole, ali nisu traženi na tržištu, primjerice povijesti ili arheologije te usmjeriti ih u prirodne znanosti i STEM područja. Ispada da bi bilo najbolje ukinuti studije koji ne produciraju tržišno zanimljiv kadar?

– Predsjedničina je izjava bila doista nepromišljena i neutemeljena. Njezin posao nije učenike odgovarati od nekog studija, a pritom dosta neukusno hvaliti postignuća vlastitog djeteta i isticati činjenicu da joj kći studira u inozemstvu.

Osim toga, savjet joj je, barem što se povijesti tiče, neutemeljen, jer nezaposlenih povjesničara ima vrlo malo. Čak kada bismo sve svodili na potrebe tržišta rada, ne vidim po čemu su studenti humanističkih disciplina manje potrebni od stemovaca koji se zapošljavaju u inozemstvu.

Hrvatska se suočava s nizom velikih problema, od kojih je demografija valjda najbolniji, a njega neće riješiti stemovci. Teško da će oni riješiti i buđenje duhova povijesti, a ne vjerujem da mogu riješiti naše makroekonomske probleme. Naravno, pojedinci iz tih struka mogu dati svoj doprinos, ali u osnovi su to područja društvenih i humanističkih znanosti.

Koliko je povijest danas zanimljiv studij? Koliko studenata ga upisuje kod Vas na fakultetu?

– Je li studij povijesti zanimljiv, trebalo bi pitati studente. Siguran sam da bi mogao i trebao biti još zanimljiviji, a mi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upravo radimo na promjenama koje bi to trebale omogućiti. Mi upisujemo 80 studenata u prvu godinu preddiplomskog studija, a mislim da se na svih devet studija u Hrvatskoj upisuje oko 350-400 studenata.

Je li to previše za potrebe Hrvatske?

– Kako sam već rekao, ima vrlo malo nezaposlenih povjesničara, pa se čini da taj broj nije prevelik. Drugo je pitanje koliko od upisanih doista i završi studij. Mislim da su danas te brojke lošije nego prije nekoliko godina i da bi za sustav bilo racionalnije da nemamo toliko studija povijesti i da nastojimo upisivati kvalitetnije studente.

Predsjednica je prije dvije godine, prilikom imenovanja Branka Lustiga za svog posebnog savjetnika za holokaust, ustvrdila kako namjerava »zaključiti prošlost da ne bude uzrok sukobima i podjelama«. Je li do danas išta postigla u tom pogledu?

– Takva je ambicija smiješna, jer ne može ovisiti o djelovanju jedne osobe, pa bila ona i predsjednica države. Hrvatska nije jedina zemlja u kojoj postoje sukobi i podjele oko tumačenja povijesti, niti u Europi, niti u svijetu.

Povijest je dio našeg osobnog identiteta i zato ju teško doživljavamo koliko-toliko objektivno. A što se holokausta tiče, o uspjehu »zaključivanja« tog poglavlja govori dovoljno spomenik koji se planira u Zagrebu, a koji neće biti posvećen onim Židovima koje su ubile ustaše u suradnji s onima koji nisu bili ustaše, nego svim žrtvama holokausta u Europi i svijetu. To je očito bježanje od preuzimanja odgovornosti za počinjena nedjela.

Do kad će se u Hrvatskoj bježati od preuzimanja odgovornosti za povijesne pogreške?

– Nijedna nacija u svijetu nije jednostavno i brzo prihvatila svoju odgovornost za počinjene zločine. Dovoljno je prisjetiti se odnosa kolonijalnih sila i njihovih država-nasljednica prema domorocima, ili naših susjeda Talijana koji nisu osudili svoje ratne zločince.

Najdalje su u tome otišli Nijemci koji su, ako se ne varam, zapravo jedini koji su osudili zločine iz Drugog svjetskog rata počinjene u ime Njemačke. Nadam se da ćemo ipak u nekoj bližoj budućnosti postati dovoljno zrelo društvo da iskreno, bez fige u džepu, priznamo zločine i zlodjela počinjena navodno u ime Hrvatske i Hrvata, a stvarno u ime raznih ideologija. I da će tako postupiti i drugi s kojima smo dijelili zajedničku povijest.

Dok na tržištu rada nije među top-zanimanjima, povijest u udžbenicima s druge strane jedan je od najvećih utega promjenama. Novi je kurikulum povijesti, svjedoče sami profesori, količinom sadržaja ostao isti, ako se nije i povećao. Hoće li se povijest u nastavi u nas ikada svesti na racionalnu mjeru poput ostalih predmeta?

– Priča s kurikulumom povijesti jedna je od tužnih priča našeg obrazovnog sustava i ove reforme. Ona je još jedan primjer kako se nestručnjaci i slabi stručnjaci mogu svojom ideološkom i stranačkom podobnosti nametnuti struci i kako je političarima važnije imati »mir u vlastitoj kući« nego omogućiti djeci da razvijaju kritičko mišljenje i da eventualno zavole svoju nacionalnu i svjetsku povijest.

Pretrpavanjem gradiva i miniranjem stvarnih reformskih nastojanja postići će se to da će povijest ostati i dalje najteži predmet, teži i od matematike. Naše društvo treba još dugo sazrijevati da bi se nastava povijesti oslobodila okova stranačke politike i ideologije.

Nije propalo, ali…

Kakav je po Vašem sudu novi kurikulum povijesti? Što će se njime postići?

– Prije svega to da će učenici i dalje osjećati odbojnost prema povijesti. Prvotnim prijedlogom kurikuluma bilo je predviđeno da se obrađuje manji broj tema, ali da se učenicima, pogotovo u srednjim školama, omogući da vlastitim istraživanjem bolje upoznaju temu koja se obrađuje, da ju razumiju i da shvate kako se kritički odnositi prema podacima temeljem kojih gradimo sliku o prošlosti.

Nadam se da će barem u nižim razredima osnovnih škola uporaba različitih nastavnih materijala djeci približiti prošlost bolje no što se to moglo samo iz udžbenika. No to je mali korak prema onome što se moglo postići da je bilo razumijevanja za struku i stručnost.

U škole je upravo frontalno uvedena kurikularna reforma, kao dio Strategije obrazovanja. Raduje li Vas ta činjenica, vidite li u »Školi za život« pozitivni pomak?

– S tim u vezi imam podijeljene osjećaje. Oko 130 ljudi tijekom tri godine rada uložilo je veliki trud u izradu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije. Kada je bila gotova i prihvaćena u Hrvatskom saboru bez glasova protiv doista sam se nadao da imamo jako dobru priliku pokrenuti stvari nabolje.

Nisam bio sretan kada su se svi ciljevi Strategije podredili kurikularnoj reformi, ali je i rad na tom segmentu Strategije bio obećavajući, pa sam očekivao da će se barem na tom polju dogoditi pozitivni pomaci.

Osim toga, neki dionici u raznim segmentima obrazovanja, poput Agencije za znanost i visoko obrazovanje, ili Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, Ministarstva turizma pa i nekih drugih, radili su na provedbi ciljeva za koje su bili zaduženi.

Razmjerno je najmanje bilo aktivno samo Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Onda je došlo do potpunog zaustavljanja reforme i pokušaja da ju se odbaci. U tom kontekstu mi je drago da se radi barem nešto i da cijeli projekt nije do kraja propao, ali ovo je daleko od onoga što je bilo zamišljeno i kako je prihvaćeno u Saboru.

Hoće li biti pozitivnih pomaka vidjet će se tek nakon nekoliko godina. Očekivati pomake za godinu ili dvije je potpuno nerealno.

Što smatrate problematičnim u toj reformi?

– Problematično je da se nije išlo u realizaciju cjelovite kurikularne reforme, da se brzalo s njezinim uvođenjem, počevši od vremena ministra Mornara, da se previše pažnje poklanja tehnologiji, a da nismo sigurni kakav je njezin utjecaj na razvitak učenika, te da se, kako sam već rekao, stranačka politika uplitala u oblikovanje kurikuluma. Mislio sam da reformu, kako god bila nužno potrebna, treba provoditi sustavnije, s temeljitijim pripremama.

Boris Jokić je svojom osobnošću pridobio velik dio javnosti za reformu, ali i tu je bilo još posla da se pridobiju i oni koji je nisu prihvaćali. U takvim je zahvatima nužno težiti društvenom konsenzusu, makar ga je nemoguće u potpunosti postići. Tek tada bi se bez straha moglo nastaviti s poslom. Zbog nedostatka konsenzusa je i ministrica Divjek, u strahu od obustavljanja reforme, očito na brzinu ušla u njezino provođenje.

Na začelju smo Europe

Jedan ste od glavnih nositelja izrade Strategije znanosti i obrazovanja,koja je pred pet godina donesena u Saboru gotovo pa konsenzusom. Od te Strategije provedeno je vrlo malo točaka. Jeste li time razočarani? Govorili ste javno o inertnosti Milanovićeve vlade koja nije pokazivala zanimanje za Strategiju, a onda su još dvije »odsjedile« ne baveći se njenom realizacijom…

– Naravno da sam razočaran. Upravo sam u postizanje konsenzusa oko Strategije uložio velik osobni napor, razgovarajući sa svim zastupničkim klubovima i svim dionicima obrazovnog i znanstvenog sustava.

Međutim, kao što ste rekli, već nakon godinu dana bilo je jasno da se Strategija ne provodi zadovoljavajućim intenzitetom, a onda je situacija postala još gora pod ministrima Šustarom i Barišićem.

Čitavim postupkom provedbe Strategije trebalo je koordinirati Posebno stručno povjerenstvo pri uredu premijera, čime bi se tom projektu dalo na važnosti i što su pozdravili i stručnjaci Svjetske banke i Europska komisija.

Strategija, naime, nije samo u ingerenciji Ministarstva obrazovanja, a žalosno je da njezini kritičari to ne razumiju. No danas tim tijelom, koje između ostaloga treba savjetovati premijera, predsjeda premijer osobno.

Ne samo da je komično da savjetuje samog sebe, nego, naravno, nema ni vremena posvetiti se tom poslu. Uz to su oba njegova savjetnika iz područja obrazovanja protiv Strategije, iako ne vjerujem da ju je ijedan dobro proučio i razumio.

Tragedija je hrvatske politike i institucija da ne mogu poštivati kontinuitet, nego sve grade iznova. Tako je zaustavljen projekt provedbe Strategije »Nove boje znanja« i zamijenjen krnjim projektom »Škole za život«.

Što je s devetogodišnjom osnovnom školom?

– Odustajanje od devetogodišnje osnovne škole jedan je od velikih propusta. Time Hrvatska ostaje na začelju Europe, kao jedna od dvije zemlje koje imaju samo osmogodišnje osnovno obrazovanje.

Rad na tom projektu trebao je započeti paralelno s kurikularnom reformom i trebao je biti njezin sastavni dio, druga faza, ali ga je Posebno stručno povjerenstvo pod predsjedanjem Dijane Vican izbacilo iz akcijskog plana za provedbu Strategije, bez ikakvog objašnjenja.

Što za sve nas znači neprovedba Strategije? To nije prvi takav dokument koji bi mogao ostati mrtvo slovo na papiru, ali možda će posljedice za društvo biti teže?

– Neprovođenje Strategije znači nekvalitetno ili nedovoljno kvalitetno obrazovanje na svim razinama, od predškolskog odgoja i obrazovanja do obrazovanja odraslih, ali i manjkavosti u sustavu znanosti.

Primjerice, ako ne obrazujemo ravnatelje škola za tu profesiju, koja treba biti profesija, a ne slučajna djelatnost zasnovana na podobnosti, škole neće biti dobre. Ako ne licenciramo nastavnike, oni se neće adekvatno dodatno obrazovati.

Ne trebam naglašavati da ih se za to treba i adekvatno platiti. Ako ne uvedemo standardizirane ispite, ocjenjivanje će biti subjektivno, a nastavnici se neće riješiti pritiska roditelja. Ako ne reformiramo visokoškolsko obrazovanje budućih nastavnika, oni neće biti dovoljno kompetentni.

Ako ne provedemo niz mjera u području visokog obrazovanja bit ćemo i dalje sretni kada nam najveće sveučilište dođe među prvih 500, pa bilo i petstoto. Ako ne provedemo mjere u sustavu obrazovanja odraslih, to će područje i dalje biti kaotično i neće služiti stvarnom usvajanju novih kompetencija odraslih osoba, bez čega je naša budućnost teško zamisliva.

Maćehinski odnos

Dok ste vodili povjerenstvo za provedbu Strategije, evidentirali ste da je pokrenuta provedba više od 40 posto mjera, koliko ih je do danas realizirano? Što je s ostalima?

– Na to pitanje može odgovoriti samo Andrej Plenković, koji predsjeda tijelom koje bi o tome trebalo podnijeti periodični izvještaj. Možda biste ga trebali pitati radi li na prikupljanju podataka, a da Vas usput obavijesti provođenje kojih mjera Strategije je Posebno stručno povjerenstvo potaknulo u posljednje dvije godine.

Ukazali ste i na problem s povlačenjem novca iz EU fondova za provedbu Strategije. Koliko smo tu izgubili?

– O tome više nemam saznanja. Znam samo da smo propustili povući velike iznose za provedbu raznih ciljeva Strategije, pogotovo u području strukovnog obrazovanja prema kojem se i dalje maćehinski odnosimo, iako ga pohađa daleko veći broj učenika nego gimnazije i iako nam upravo takvi kadrovi nedostaju na tržištu rada.

Srednjoškolci iz Gospića proveli su prvi dan škole na obilježavanju obljetnice Medačkog džepa, gdje su se relativizirali zločini iz te vojne akcije. Ministarstvo obrazovanja nije reagiralo jer su utvrdili da su djeca išla samoinicijativno, nakon nastave. Je li prihvatljivo da se djeca tamo pojave i da nitko na to ne reagira?

– Ne znam kako je to izgledalo, koliko je učenika tamo išlo i na čiju inicijativu, pa to ne mogu komentirati. No sigurno je da akcija Medački džep, kolikogod bila presudna za normalizaciju stanja u Gospiću i za stanovnike toga grada koji su dugo bili izloženi stalnoj prijetnji i granatiranju, nije najsretnija za objašnjavanje učenicima kakva je bila važnost Domovinskog rata i obrane Hrvatske.