Napad Rusije na Ukrajinu izazvao je jedinstveni odgovor Sjedinjenih Država i Europske unije, u obliku sankcija koje će agresoru napraviti golemu štetu. Međutim, teško je očekivati da će sankcije izazvati politički razdor u Rusiji i smjenu režima predsjednika Vladimira Putina.

Sudeći prema povijesnim iskustvima, puno je vjerojatnije da će utjecati na zbijanje redova oko vlasti, smatra dr. Damir Grubiša, profesor komunikacija i međunarodnih odnosa na Američkom sveučilištu u Rimu.

Grubiša je nekoć bio hrvatski veleposlanik u Italiji te u Organizaciji za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda, pa ima i osobno iskustvo u međunarodnim odnosima.

Kakvi su izgledi da mirovni razgovori između Ukrajine i Rusije završe prekidom rata?

– Bojim se da su ovi pregovori samo fasada, prodaja imidža, više s ruske negoli s ukrajinske strane. O tome govori podatak da su obje strane istaknule svoje krajnje ciljeve, a to je ono što se u pregovorima nikada ne čini.

Umjesto toga, trebali su prethodno izjaviti da će pregovarati o prekidu vatre, jer je u ovom trenutku najvažnije da se spriječi masakr civila, a ukrajinska strana legitimno traži, uz prekid vatre, i povlačenje ruske vojske.

O propagandnim namjerama ruske strane govori i podatak tko je glavni pregovarač s ruske strane. To je Vladimir Medinski, Putinov savjetnik za »povijest i sjećanje«, de facto povijesni revizionist i negacionist ukrajinske nacije.

Pravi pregovori između ovih dviju strana mogući su samo uključivanjem cijele međunarodne zajednice, Ujedinjenih naroda, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju te Europske unije, kao i vjerskih poglavara, pape Franje i patrijarha Kirila.

Na međunarodnoj konferenciji o Ukrajini moraju sudjelovati svi važniji međunarodni faktori, uključujući SAD i Kinu, da se izbjegne opasnost od globalnog kaosa i svjetskog rata.

Lančana reakcija

Čemu pripisujete činjenicu da su SAD i Europa postigli tako veliko jedinstvo u odgovoru na rusku agresiju? U početku su mnoge članice EU-a oklijevale u nametanju sankcija Rusiji, ali su za samo nekoliko dana promijenile stav.

– Sve je u Europi pogodila bešćutnost ruske agresije. Zagovornici realpolitike u Europi deducirali su da će Rusija, možda, krenuti s vojskom samo da zauzme položaje u odmetnutim »republikama« Donjecku i Lugansku i eventualno da pojača obranu Krima.

Nesmiljenost ruskog napada na gradove i prijestolnicu Ukrajine došla je kao hladan tuš i uslijedila je lančana reakcija. Ali, zanimljivo, sankcije se ne odnose, još uvijek, na dotok plina iz Rusije europskim zemljama! To je paradoksalno, ali govori i o licemjerju europskih političara.

Ni Italija, u kojoj u ovom trenutku živite, nije bila oduševljena idejom da se Rusiju izopći iz međunarodnog platnog prometa, financijskog sustava i trgovine?

– Italija se na kraju pridružila sankcijama, ali Italija je dosad 43 posto potrebe za energentima pokrivala uvozom ruskog plina. Otuda i oklijevanje, kao i činjenica da talijanski izvoz u Rusiju predstavlja značajnu stavku izvoza talijanskih brendova mode, namještaja i unutarnje dekoracije, hrane i vina.

Čak je i onaj bizarno dugački stol za kojim su razgovarali Putin i Macron proizveden u Italiji. U Rusiji, osim toga, djeluje 660 talijanskih kompanija, čime je značaj Rusije za Italiju daleko veći od samih brojki izvoza.

Promjena režima

Kakvi su izgledi da žestoke sankcije Zapada okončaju agresiju na Ukrajinu? Neki vjeruju da će sankcije baciti Rusiju na koljena i izazvati promjenu vlasti u Moskvi. Kakvi su za to izgledi?

– Paradoksalno je da sankcije do sada u svijetu djeluju više na unutarnju homogenizaciju jednog režima i najviše pogađaju obične ljude i siromašniji dio stanovništva. Uz djelovanje propagande, to više utječe na »zbijanje redova«, negoli na izazivanje razdora u samoj zemlji i nezadovoljstvo prema vlastitim vlastodršcima.

U ovom slučaju u Rusiji imamo jednu »novu klasu«, oligarhe, koji su se obogatili grabežljivom privatizacijom i korupcijom. Oni će snositi posljedice, ali će im ostati njihova bitno smanjena, ali još uvijek golema imovina u zemlji.

Preostaje osiromašeni srednji sloj, inteligencija, razbijena opozicija. A u uvjetima informatičke manipulacije i represije teško da će ona moći artikulirati neku alternativu ovoj vlasti.

Politika promjene režima, »regime change«, kako su je formulirali američki geopolitičari, doživjela je brodolom u Iraku, Afganistanu i Latinskoj Americi.

Trebalo je poslušati Henryja Kissingera koji je upozoravao na opasnost ukrajinske krize 2014. i sugerirao pragmatična rješenja kojima bi se izbjegla baš ovakva situacija, rata Rusije i Ukrajine.

Zato Ukrajini treba hitna pomoć i solidarnost Europske unije, ubrzana dodjela statusa kandidata, bez obzira na dosadašnju pogrešnu politiku daljnjeg neširenja Unije.