BEOGRAD – Andrew Lloyd Webber svojim je mjuziklima sebi osigurao status jednog od najvećih i najpoznatijih skladatelja ovog žanra u povijesti. Gotovo da i nema osobe koja, iako možda i ne znajući da se radi o Lloyd Webberu, nije čula za neki od njegovih mjuzikala kao što su »Josip i njegov čarobni ogrtač«, »Jesus Christ Superstar«, »Evita«, »Mačke«, »Sunset Boulevard« ili »Pepeljuga«. Nazivi tih djela od svoga nastanka do danas imaju kultni status među ljubiteljima, ali i u širem krugu publike diljem svijeta. Svoj skladateljski opus Lloyd Webber je počeo stvarati još šezdesetih godina prošlog stoljeća i od tada suvereno vlada brojnim svjetskim koncertnim i kazališnim pozornicama.
Godine 1986., samo dvije godine nakon njegovog vjenčanja s poznatom sopranisticom Sarom Brightman, nastaje i »Fantom u operi« koji u mnogo toga predstavlja vrhunac zanatskog umijeća koje jedan skladatelj može imati u žanru mjuzikla. Naime, proučavajući povijest kazališnih žanrova može se primijetiti da su uvijek istovremeno postojali ozbiljni i manje ozbiljni žanrovi. S jedne strane uvijek je bila opera kao simbol ozbiljnosti i uzvišenosti koja je predstavljala vrhunac izvedbenih umjetnosti, a s druge su se, ovisno o povijesnom razdoblju, nalazile tzv. komična opera ili opera buffa, opereta i slično. Potonje su bile nešto kraće, veselijeg karaktera i namijenjene zabavi, a jedna od najvažnijih razlika je bila i činjenica da su u sebi sadržavale i veće govorne dijelove. Ipak, analizom iz pozicije izvedbenih zahtjevnosti može se nedvojbeno ustvrditi da su pojedine operetne uloge čak i mnogo »teže« od opernih jer, za razliku od opere, u opereti izvođač mora biti izvrstan u pjevačkom, ali i glumačkom i plesnom izričaju. Zapravo, pojedine operetne arije i danas su toliko zahtjevne i teške da od njih zaziru brojni, inače poznati i priznati operni umjetnici.

Mjuzikl i tehnologija

Dok su opera i opereta namijenjene izvođenju u akustičkom okruženju i bez korištenja suvremenih tehnologija koje omogućuju pojačavanje zvuka, mjuzikl koji se pojavljuje u novije vrijeme nije moguće zamisliti bez tehnologije. Jedan od razloga je i činjenica da mjuzikl želi koristiti i suvremene (popularne) glazbene izričaje koji pak upotrebljavaju i suvremena elektronička glazbala. Uvođenjem seta bubnjeva, sintesajzera, električne ili bas gitare, dolazi do narušavanja stoljetnog akustičkog balansa te je nužno uključiti i ozvučenje za sve izvođače. Iz navedenog se rađaju brojni drugi problemi, od kojih je jedan i činjenica da je za uspješnu izvedbu mjuzikla, osim izvođača i dirigenta, danas jednako zaslužan ili kriv tonski majstor.
U kontekstu suvremenih produkcija koje teže racionalizaciji danas je moguće mjuzikle izvoditi i s vrlo malim brojem izvođača (primjerice u zboru i orkestru), a što se kompenzira ozvučenjem i korištenjem računala. Međutim, raskošne i kvalitetnije produkcije i dalje ostaju one koje koriste dovoljan broj izvođača na sceni i oko nje.
Posebna priča kod postavljanja mjuzikla na scenu su i autorska prava koja su u pravilu prilično skupa ili ih je teško dobiti jer autori pomno prate pripremu želeći osigurati publici minimalnu izvedbenu kvalitetu ili vizualni identitet predstave na globalnoj razini. Autorski tim u tom slučaju ima sužen manevarski prostor, što može biti dobro, ali i vrlo izazovno, posebno za produkcije manjeg financijskog budžeta ili skromnijih tehničkih potencijala.

Prizor iz beogradskog »Fantoma u operi« / Foto POZORIŠTE NA TERAZIJAMA

Složene scenske promjene

Beogradska publika može reći da je sretna što u njihovom gradu postoji kazalište koje uspješno na scenu postavlja neke od najvećih mjuzikala, poput već spomenutog »Fantoma u operi« koji je u Pozorištu na Terazijama izveden krajem veljače. Redateljsko ime Juga Radivojevića moguće je zamijetiti još prilikom čekanja na ulaz u kazalište jer se ono nalazi na brojnim plakatima repertoarnih predstava ovoga kazališta, jednako kao i ime dirigentice Vesne Šouc, dok ostatak autorskog tima čine koreograf Konstantin Kostukov, scenograf Aleksandar Denić i kostimografkinja Tatjana Radišić. Bolji poznavatelji izgleda Pozorišta na Terazijama znaju da se radi o prostorno manjem gradskom kazalištu pa su zahtjevi postavljeni pred autorski tim bili iznimno veliki.
Naime, partitura »Fantoma u operi« nameće složene scenske promjene koje se događaju u relativno kratkom vremenu pa je doista potrebno mnogo mašte i spretnosti da se vjerno prikaže sve što je potrebno. Neovisno o afinitetu prema redateljskom potpisu Radivojevića neosporno je da je u ovom slučaju odrađen vrlo dobar posao, a da se publika tijekom cijele predstave iznenađuje količinom hidraulike, cugova, liftova, propadališta i sličnih elemenata. Iznenađuje se, doduše, i ponešto opasnijim situacijama poput hodanja izvođača na cugovima koji se ljuljaju i na velikim visinama bez vidljive zaštite, ili otvorenom plamenu baklji. Nešto manje atraktivna su scenografska rješenja poput polutke slona, ali je doista činjenica da se navedeno može opravdati u kontekstu scenske igre.
Plesni ansambl korektno je odradio zadatke, dok se kod zbora moglo čuti manjkavosti, posebno u kontekstu manjeg broja ljudi, što rezultira slušanjem pojedinačnih glasova umjesto homogene zborske boje. Orkestar je zvučao uigrano i bez uočenih potresa, ali je ukupna razina volumena zvuka u glasnim dijelovima mogla biti i snažnija. Tempa dirigentice Šouc bila su pogođena, osim možda u nekim dijelovima, poput akorada gudača na kraju predstave ili poznatog dueta »All I ask of you« koji je bio izveden nešto brže.

Zahtjevne uloge

Sve tri glavne uloge bile su na izvedbi potpuno kontrastne što je, začudo, dobro funkcioniralo. Naime, apsolutna zvijezda, koja je u potpunosti odgovorila svim zahtjevima uloge i žanra, bio je Dušan Svilar kao Fantom koji je svojim glasom, glumom i pojavom ispunio očekivanja. Njegov glas karakteristične boje i zapjeva bio je točno takav kakav treba biti i može poslužiti kao primjer kako se treba pjevati u mjuziklu, a pripaziti treba samo na intonaciju u glasnoj dinamici koja ponekad može biti na granici previsoke. Nevena Đoković vidljivo je potekla iz opernog miljea, što je uspješno prikrivala većinu vremena prilagođavajući se zahtjevima mjuzikla, ali je ipak ponekad (posebno u visinama) premalo koristila pjevačke tehnike koje su ovdje potrebne (npr. belting). Slaven Došlo, koji je igrao ulogu Raula, mladi je glumac koji je vrlo popularan u Srbiji i čija karijera u filmskim produkcijama ide brzim uzlaznim smjerom. Njegova pojava u mjuziklu sigurno je mnogima iznenađenje, a pitanje o uspješnosti savladavanja pjevačkih zahtjeva, nakon odslušane predstave, ipak nije opravdano postavljati. Naime, angažirajući glumca u mjuziklu jasno se mogu oblikovati očekivanja koja je Došlo u potpunosti ostvario te, sukladno tome, nije potrebno dalje debatirati o kvaliteti njegovoga pjevanja. Štoviše, glumačke i plesne elemente svo troje su odradili odlično, a fizički su, svaki na svoj način, bili u potpunosti pogođeni.
Za razliku od uloge Christine, opernom tehnikom može i treba pjevati Carlotta koju je u ovoj postavi igrala izvrsna Snežana Savičić Sekulić, koju su u stopu pratili komični »intendanti« Milan Antonić i Dušan Šida. Tradicionalno ove uloge izvode najbolji glumci sposobni za zanimljivu scensku igru, što onda stvara problem u glazbeno vrlo kompleksnim brojevima (npr. scene pisma), ali su Antonić i Šida bez problema odradili i te zahtjeve. Talijanskog tenora igrao je vrlo uspješno Ljubomir Popović, a zahtjevne uloge odradile su i Ivana Knežević kao Madame Giry i Iva Stefanović kao njezina kći Meg.
Cijela predstava, koja traje dva i pol sata, izvodi se na srpskom jeziku u prepjevu i prijevodu Slobodana Obradovića, a osim »Fantoma u operi«, u Pozorištu na Terazijama moguće je samo u ožujku pogledati naslove poput »Mamma Mia«, »Flashdance«, »Chicago« ili »Neki to vole vruće«. Iako se za prilike u Beogradu radi o nešto skupljim ulaznicama, mora se reći da je novac svakako dobro uložen, posebno zbog činjenice da je za iste predstave negdje drugdje potrebno platiti i mnogo, mnogo više. Stoga, svakako je za preporuku prilikom posjeta srpskoj prijestolnici pogledati i repertoar Pozorišta na Terazijama i sebi osigurati dobar provod i umjetnički doživljaj.