Iza stakla stara pisaća mašina. U nju zataknut papir koji su puste godine požutile i zbog kojih su davno otipkana slova dobrano izblijedjela. Ali, još uvijek se jasno vide posve ozbiljni stihovi:

»Rekli ste da će danas sunce vratiti
sve nježnosti napuštenim dječacima.
I oni su istrčali na obalu,
pružili ruke daljinama,
a violina je na dlanovima
proljetne šetnje
tišinom dozivala osmijehe djevojka.«

Pjesma je nastala davne 1960. godine u Bjelovaru. Autor stihova te je godine bio na korak do punih i okruglih 20 godina i odluke ‘što kani biti u životu’. Mogao je on biti i pjesnik poput njegova prijatelja, puno prerano preminulog kolege iz školskih klupa Željka Sabola, ili glumac kad su ga već tako često znali zamijeniti s Reljom Bašićem, čim bi zbog predstava bjelovarskog kazališta stavio na lice brkove i(ili) bradu. A opet, ima li išta logičnije nego da je strast za govorenjem u mikrofon pobijedila, ona začeta preko bjelovarske razglasne stanice. »Počeo sam raditi na razglasnoj stanici u Bjelovaru. Sjećam se imena, čovjek se zvao Branko Zorić.

On je u jednoj sobi na katu u gradskom muzeju stavio mikrofon, objesio pedesetak razglasa po Bjelovaru na raznim mjestima i sve spojio kablovima! Pa je nas koji smo ljepše znali govoriti zvao i čitali smo gradske vijesti koje smo pripremili, pjesme, neke dramske tekstove. Tako da sam počeo na razglasnoj stanici…«

Štafeta mladosti

Taj koji je baš u intervjuu danom Novom listu pričao kako je počeo na razglasnoj stanici, evo se vratio »na mjesto zločina«, u Gradski muzej Bjelovar da razgleda izložbu o samome sebi – »Vojo Šiljak – Taxi za Bjelovar«. Naš legendarni radijski i televizijski voditelj, novinar, pisac, publicist, vratio se gradu u kojem su mu se, kako reče, neke stvari prvi put dogodile; prve napisane pjesme, prvi tekstovi, prvi ples, prva ljubav, prve utakmice, prva kazališna predstava… Novinar koji je zaslužio izložbu za života! Bome, takvih u nas baš i nema. I zato je to lijepo i važno, i to toliko da smo u muzeju, među izlošcima, čekali da na izložbu stigne mali konvoj iz Zagreba pa da ih iznenadimo. U njemu Šiljak i supruga mu Đurđica te prijatelji Mira, Zoran, Sanda, Goran. Doda li se ovome i domaćin Gaga, šansonijer i glumac, onaj koji se iz Bjelovara svih ovih godina nije dao, jasno je da se Vojo dobro pripremio za susret sa samim sobom, ovako ‘izloženim’.

– Evo nama glavne zvijezde – velimo Šiljku čim je ušao u muzej na izložbu.

– Ooooo! – veselo će Šiljak.

Njegova Đurđica se odmah razletjela naokolo. Čini se, ne zna kud bi prije gledala, što bi prije prijateljima pokazala.

Foto Davor Kovačević

– Pogledaj ti ovu sliku fakina! Gle ti ovo – veli dok gleda jednu Vojinu sliku iz mladosti, onu snimanu iz takvog kuta da na njoj ima začudno dugačke noge.

Šiljak se smije zbog nečeg drugog, onih štafeta mladosti s kojima je onomad kao gimnazijalac i on trčao jednu dionicu kroz Bjelovar. Jer ‘put(evi) Voje Šiljka’ – kako onaj kojim je došlo društvo iz Zagreba, tako i onaj životni – počinju u selu Bolč, dvadesetak kilometara udaljenom od Bjelovara. Kazat će Mladen Medak Gaga kako Bolč na mađarskom znači mudar. Đurđica će pak svojom pričom potvrditi onu kako ljubav zna biti jača od svega, jer nema što drugo biti kad je ona, prava Osječanka, ostala uz onog tko je odrastao u selu bez rijeke i birtije! Na jednoj od slika roditelji Voje Šiljka. On tek beba pa ga majka drži u naručju u onom jastučiću, a otac ima pušku preko ramena i naheren šešir.

– Veseljak je bio otac – kazujemo Voji.

– A bio je – sa smiješkom će Šiljak.

Tu je slika gdje je dječak Vojo okružen partizanima. Godine su to netom nakon Drugog svjetskog rata. Kaže, njega su odnijeli u partizane. Evo, stiže i Silvija Sitta, kustosica koja je za postav najzaslužnija. Ona se uhvatila u koštac sa silnim materijalima što ih je Vojo Šiljak darovao muzeju taman malo prije onog potresa što je rušio po Zagrebu, među ostalim i stan Šiljkovih. Zbirka je, kaže Sitta, registrirana 12. prosinca 2019.

– Inicijativu je zapravo dao bivši ravnatelj muzeja Mladen Medar, a onda sam ja tu ideju realizirao – pojašnjava Šiljak.

Nasmiješen brk

Pogled mu tad pobježe na fotografiju na kojoj su članovi literarne sekcije »Tin Ujević«, gimnazijalci. Pokazuje gdje je Željko Sabol, pojašnjava da momče na slici prezimena Jandroković nije otac aktualnog predsjednika Sabora. Ali…

Foto Davor Kovačević

– Išao je on sa mnom u školu, Zvonko Jandroković. Bio je on golman bjelovarskog Partizana i reprezentacije Jugoslavije, sjajan rukometaš – veli Šiljak.

Dok priča i gleda naokolo izloženo, brk mu se nekako smješka, taman da malo požurimo s pitanjem kakav je osjećaj šetati prvi put kroz izložbu o sebi samom.

– Nemam pojma – smije se Šiljak.

– Nije mala stvar da novinar dobije za života izložbu u rodnome gradu – velimo.

– Da, da, da! Ja osjećam kao da su to karmine – šali se Vojo.

– Nemojte tako, možda je i neki novi početak – uzvraćamo mu.

Zanima zato njegove prijatelje nešto drugo, kako je to u jednoj sobi s izlošcima Vojislav, a u drugoj Vojo!? Kad je Vojislav postao Vojo!?

– Kršteno sam Vojislav, ali su me od malene zvali Vojo. Pa sam se malo potpisivao s Vojislav, pa s Vojo, a kad je počeo rat, bio sam Hr-vojo.

Tako sam se odjavljivao u radijskim emisijama ‘90., ‘91., ‘92. – na to će, u svom stilu, Vojo.

Puštamo ga malo da sam naokolo brodi, najprije po sobi gdje je sama njegova mladost. Tu su i fotografije koje pričaju priču o Voji Šiljku, mladom glumcu, i to profesionalnom, Bjelovarskog kotarskog kazališta. Uloge su i predstave bile ozbiljne, recimo »Bijedni ljudi« A. P. Čehova. I kolege su bili ozbiljni i dolazile su u bjelovarsko kazalište sa svih strana. Nabraja Vojo i Franju Pejkovića, Rahelu Ferari, pa Splićane Anatolija Kudrjavceva i Vlatka Perkovića.

– To je bilo vrijeme kada su glumci mijenjali kazališta, recimo iz Bjelovara išli u Tuzlu, pa iz Tuzle jednu sezonu u Split, pa recimo u Crnu Goru. Tako da je bilo jako dobrih glumaca – pojašnjava Vojo.

– On je k’o Relja Bašić. Stalno su ih mijenjali – uhvatili smo Đurđicu kako govori.

I stvarno, ima tu sličnosti. Pitamo i Đurđicu Šiljak kakva je u nje emocija dok sve ovo gleda.

– Jako sam uzbuđena. Mislim da je velika stvar da se nekom za života napravi takva izložba. Kao što je muž rek’o, nema nijedan novinar akademik. On niti je akademik, niti umjetnik, već samo čovjek od pera i riječi. Zanat je to. Mislim da još nijedan takav nije imao takvu izložbu za života – reče nam Đurđica.

Zgodno se činilo taj tren i pitati ju je li u njenog Voje uistinu samo štos na pameti, humor, onaj suptilan, građanski.

– On je kozer, on se zna postaviti, pričati, zna biti jako duhovit, ali sve je to izvan njegove prirode. On je obiteljski čovjek, ne voli puno ljudi oko sebe, voli samo odabrane ljude… – krenula nam pričati Đurđica.

Ma, bit će da je Vojo došao preblizu.

– Vojo, evo ja dajem umjesto tebe intervju – dobaci Đurđica Voji.

– Pametno – smije se Vojo.

Foto Davor Kovačević

– Naravno da je kad sam mlađa i pamtim bolje – smije se i Đurđica, prije nego nam se ispričala jer mora krenuti izložbom dalje.

Majstor improvizacije

U drugoj sobi već izlošci vezani za radijske i televizijske početke Voje Šiljka. Tu su naslovnice novina, pisma gledatelja i slušatelja, fotografije tad neuništiva trija Zmazek-Silobrčić-Šiljak, nagrade… Jasno je da se Silvija Sitta itekako imala kroz što probijati, krčiti put do izložbe. Da je samo poslušala, a jest, onih 450 CD-a koji su u donaciji Voje Šiljka i u kojima priča on zapravo sam o sebi, bilo bi veliko. Novinski izlošci, CD-ovi, knjige među kojima i devet koje je gospodin Šiljak sam napisao… Pitamo autoricu izložbe koliko joj je rad na izložbi promijenio poimanje onog što je Šiljak za života radio.

– Ja sam gospodina Šiljka prvi put registrirala kad sam imala devet ili deset godina. Išla sam u Muzičku školu i on je vodio glazbeni kviz »Do, Re, Mi«. To mi je strašno bilo zanimljivo, pratila sam te kvizove i tad sam ga prvi put uočila. I naravno, to ime vam ostane i pratite ga. Uvijek sam znala za njega, ali nisam ni slutila da ću o njemu izložbu raditi. A ono što sam otkrila, ili ono što mi se potvrdilo, jest da griješe oni kojima je prva asocijacija na gospodina Šiljka vic i humor. Znam koliko se morao svom poslu posvetiti, pogotovo kad sam pročitala negdje da nije majstor improvizacije i da voli sve imati pripremljeno. Vjerujem da se, pogotovo na početku, za sve što je radio jako pripremao – kazuje Sitta.

No, možda je najzanimljivije, kaže, to da se jedan dečko iz Bolča pronađe u zanimanju koje tad i nije bilo uobičajeno. Trebalo je za to i hrabrosti.

Dok smo pričali, pobježe nam Vojo sve do slika na kojima je primjerice s Mišom Kovačem, pokojnim Tomislavom Ivčićem na karnevalu u Cavtatu, s Vinkom Cocom, tu je i spomen na legendarnu emisiju pa i na »Taxi za Babilon« koji je, evo, zbog izložbe s razlogom postao »Taxi za Bjelovar«. Svuda s mikrofonom, svuda u akciji, taman da izložba bude dobrim dijelom i lijep prikaz razvoja hrvatskog radija i televizije.

Foto Davor Kovačević

Ali, nas znatiželja vraća onim stihovima s početka. Ozbiljna je to neke poezija bila, velimo Šiljku.

– O, bila je eto u to vrijeme hermetička poezija. To su moji početnički radovi, kasnije sam pisao za šlagere – na to će Vojo.

Smije se na naše zapažanje da se za svojih novinarskih početaka pišući za bjelovarski tisak nije libio ni jedne novinarske forme. Praktički klinac, a razgovara s Brankom Ćopićem!

– To je bilo zanimljivo. Bili smo u Bečićima, mjestu kraj Budve. I došli smo u Budvu i vidio sam na ulici Ćopića. Ja sam tad imao 15-16 godina, došao sam k njemu i pitao sam ga: »Druže Ćopiću, ja sam iz Bjelovara, pišem za lokalni list i jel’ bi mogao napraviti s vama intervju? A on je rek’o: »Bi.« I to sam objavio – sjeća se Šiljak.

Ali, ima još jedna njegova zgodna zgoda s Ćopićem.

– Inače, Ćopić je prvi čovjek koji je na Radio Zagrebu uveo psovku. Naime, radio sam emisiju »Dobro došli, moji dragi gosti« iz stana neke poznate osobe. A prva osoba je bio Gustav Krklec. On mi je napisao i tekst za špicu za koju mi je glazbu napisao Boško Petrović. Trajala je emisija od 14 do 19 sati. Domaćin bi pozvao svoje goste i onda bih ja s njima pričao. Htio je Krklec pozvati i Ćopića, ali on nije mogao iz Beograda doći. Međutim, mi smo uspostavili telefonsku vezu i sve se to čulo u eteru. Ali, u jednom trenutku se njih dvojica nisu mogla čuti. Ja sam, kao pravi voditelj, uletio i da ispravim situaciju rekao: »Tehnika. Znate, to vam je tehnika.« Na što je Ćopić rekao: »Neka ide u p… majčinu i ta tehnika!« Haha, tako da je prvi uveo psovku na radiju. Nitko mu nije zamjerio ništa – priča nam Šiljak.

Beskrajno pedantan

Izložbu gleda i Sanda Vojković, a kako joj je životni i radni put itekako bio i jest vezan uz zvuk, uz klasičnu glazbu, baš kao i Goranu Končaru, našem velikom violinistu, tako bi ona rado da je na izložbi više izložaka koje se može čuti. Pitamo je što joj je najprije upalo u oko.

– To da je Vojo beskrajno pedantan. Sve ima i samo se pitam gdje je to sve držao. Scenariji emisija, vrpce… Svevremenski materijal. Fascinantno kako je sve čuvao – kaže Vojković.

Radili su oni zajedno uradak »Moje slike, moji snovi«, a Sanda se sjeća kako je Šiljak uvijek uspijevao iz čovjeka izvući ono najzanimljivije.

– Bilo bi fenomenalno da se sve to može poslušati i danas. U digitalnoj eri bilo bi savršeno da je to negdje dostupno. Jer, sve je toliko živo – ističe Vojković, a bome se s tim slaže i čovjek Hrvatskog radija Zoran Mihajlović.

I bilo bi stvarno sjajno da završi barem dio materijala i na kakvom fakultetu novinarstva, ili pak da se na tim razgovorima poslu uče novaci na televiziji.

U onoj zadnjoj sobi slike su iz obiteljskog albuma. Đurđica, rođena Šosberger, pokazuje fotografiju na kojoj su Vojo, ona i njen otac. I u pravu je, vidi se na toj slici kolika je ljubav oca i kćeri i koliko joj zet, reklo bi se, ne može ništa.

– Ma, kako je vas Vojo uopće zaveo!? Dalo bi se reć’ da se može, narodski rečeno, tuć’ nogom u stražnjicu s obzirom kako je dobro prošao – velimo joj.

– Može se to reć’, ali ne zbog fizičkog već zato što ja tako brinem o njemu. Vidite kako se drži, k’o da mu je 70 – prihvaća Đurđica šalu koja je živa istina.

A kako je Vojo osvojio Đurđicu!? Sjeća se on svega na tu temu.

– Godine 1971. godine u Rovinju se održavao Festival muzičkih akademija. Đurđa je tada bila studentica i zvali su je da bude hostesa. Zmazek, Silobrčić i ja smo došli u Rovinj raditi emisiju »Taxi za Babilon«. Vojko Kiš koji je radio na Radio Zagrebu kao urednik i bio direktor toga susreta, Đurđicu je dodijelio meni da mi odvodi i dovodi goste u emisiji. I ona je to radila zdušno, trudila se. Bila je mlada. I ja sam to zapazio, normalno, i krenuo u akciju. Ali nije akcija uspjela. Tak kasnije, u Zagrebu nakon par mjeseci – ispriča nama sve Vojo.

Da je pak operacija itekako uspjela, dokaz je i izložena naslovnica TV priloga Studio, iz vremena kad su Vojo i Đurđica već bili par, ona zbog koje je njegov punac tad rekao: »Osijek je na nogama!« S druge pak strane tu su i pisma djece koja su voljela televizijski glazbeni kviz »Do, Re, Mi«. Pamti Vojo, poglavito Đurđica, da zbog kviza nisu mogli 1973. poći na bračno putovanje.

Foto Davor Kovačević

Elem, u prvoj sobi Vojislav Šiljak kao beba u majčinim rukama, a u onoj zadnjoj Vojo Šiljak voditelj, suprug, otac, tekstopisac. Taj »Taxi za Bjelovar« vozi po nekoj boljoj prošlosti radija i televizije, po nekim vremenima koja su bila ugodnija za život. Svetkovina je to, a ne karmine. Zato je i okončana ručkom društva iz konvoja, ležernim i punim vica. A sve zbog jedne izložbe o velikoj karijeri momčića iz Bolča koji je odlučio biti novinar, pa još najbolji!

Drug iz školske klupe

Željko Sabol! Često je za razgledavanja izložbe Vojo Šiljak spominjao velikog pjesnika, svog druga iz školske klupe, čovjeka čije pjesme pjevušimo a da ni ne znamo da ih je napisao. Pjevuši se »Djevojka za jedan dan«, »Pusti me da spavam«, »Bez rastanka suza nema«… I, bezvremenski klasik, ona što je Mišo pjeva, a kaže »Ostala si uvijek ista.«

– Imali smo lijepih događaja, a imamo i događaj da smo se i potukli zbog djevojke kojoj je ta pjesma posvećena – sa smiješkom kazuje Šiljak.
Ime te dame nije želio kazati, sada je ona već baka i ne bi, kaže, bilo u redu. A i ta ‘tučnjava’ u školskom dvorištu, kako kaže Šiljak, dva golobrada polupjesnika, bila je posve blaga, puno blaža od boli neuzvraćene ljubavi one koja je ‘ostala uvijek ista’.

Vezan za svoj rodni grad

Milan Pavlović, akademski slikar, ravnatelj Gradskog muzeja Bjelovar, posve je zadovoljan.

– Mislim da je ovo jedna od rijetkih izložbi o jednom novinaru, pogotovo o jednom doajenu novinarstva. Već je po tome izložba zanimljiva. I naši sugrađani su odgovorili dobrom posjećenošću i produljit ćemo izložbu sve do 19. ožujka – ističe Pavlović.
Šiljak je, kaže ravnatelj, a kazuje to i izložba, stalno bio prisutan tu u Bjelovaru, stalno vezan za svoj rodni grad. I to je ono s čim se i Bjelovar, i Šiljak imaju zašto dičiti jedan s drugim.