Početak ovog, po europsku i svjetsku povijest sudbonosnog tjedna, označilo je obraćanje predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina ruskoj naciji i ostatku svijeta. U svome govoru Putin je gotovo negirao postojanje ukrajinske nacije, samim time i države, nazvavši je američkim pijunom i umjetnom, sovjetskom tvorevinom.

​To je obraćanje, u sklopu kojeg je Putin priznao dvije odmetnute pokrajine na istoku Ukrajine, bilo samo uvod za naš realitet – rat na prostoru Europe, energetsku, društvenu i političku krizu, ali i dolazak ‘novog svjetskog poretka’. O svemu navedenom razgovarali smo s politologom i nezavisnim političkim konzultantom Davorom Gjenerom.

»Žrtva« tranzicije

Vjerujem da ste gledali Putinovo obraćanje naciji. Kako komentirate dio govora u kojem je porekao postojanje ukrajinske nacije?

– Ono što se sada događa u okruženju Rusije, događalo bi se još devedesetih da u kolovozu 1991. modernist Boris Jeljcin nije porazio Dimitrija Jazova i njegove pučiste. Jeljcin je nametnuo modernističku ideju razvoja Rusije na liberalnom konceptu »the state is the nation« i odbacio koncept »svih Rusa u jednoj državi«. Zato se, za razliku od Jugoslavije, SSSR razišao u miru. Nažalost, 2000. godine je vlast postupno počeo preuzimati Putin, oslanjajući se na skupinu silovika koji i danas posve kontroliraju Rusiju, a umjesto modernizacije, odlučio se za »vraćanje dostojanstva Rusima«.
On je i sam jedna od ogorčenih »žrtava« demokratske tranzicije jer je s ugodne pozicije špijuna koji je maltretirao Nijemce, morao doći natrag u bijedu Petrograda i podnijeti dramatičnu deklasifikaciju. Kao vladar, oko sebe je okupio skupine koje smatraju da su, jednako kao i on, žrtve demokratske tranzicije, a rusko stanovništvo koje je diljem Sovjetskog Saveza živjelo privilegirano i osiguravalo vladavinu nad potlačenim narodima, danas čini njegovu »petu kolonu«.
Prva se na udaru našla Ukrajina, u kojoj se Putin poziva na »svijetle tradicije« staljinizma, a ismijava Lenjina (ta politička igra nije lišena ni tradicionalnoga staljinističkog antisemitizma), ali nakon ovakvog rušenja međunarodnog poretka, jasno je da niti baltičke republike, koje je Staljin dobio sporazumom Molotov-Ribbentrop, niti Poljska, a pogotovo ostatak nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, nisu sigurni od moguće Putinove intervencije.
​Tonino Picula je u pravu kad naglašava da se sve ovo zapravo događa kao Putinovo »radno obilježavanje« stote obljetnice Sovjetskog Saveza.

(Ne)podijeljena odgovornost

Kakvima ocjenjujete sankcije Zapada i Japana?

– Postupno sazrijevaju pretpostavke za ozbiljan odgovor Rusiji. Potrebno je sekvestrirati svu njenu imovinu diljem Europske unije i u državama NATO saveza, koja je nastala pranjem novca iz ruskih državnih kompanija i korupcijom s Putinom povezanih osoba. Hrvatska će morati razmisliti što napraviti s imovinom Fortenova grupe, kako tretirati Sberbanku, kako se odnositi prema kompanijama koje su formalno u vlasništvu osoba iz Hrvatske, ali su nastale operacijama ruskih državnih kompanija, kao što je Gazprom. Samo takve sustavne akcije dat će efikasne učinke.
Važno je to što administracija predsjednika Bidena vrlo dobro razumije na koji je način korupcija ferment Putinova režima, te kako se korupcijom, evazijom javnog novca i kriminalom taj režim drži na okupu.
Mislim da se u Hrvatskoj možemo veseliti tome što nova američka institucija počinje djelovati upravo u Američkom veleposlanstvu u Zagrebu. Kao što znate, od travnja bi u Zagrebu trebao početi raditi američki posebni pravni savjetnik za sprečavanje korupcije. Po svemu sudeći, Hrvatskoj bi on mogao biti od velike pomoći u izgradnji sustava sankcija i ekonomske zaštite pred razornim utjecajem Putinova režima.
Poznato je da je ruska ekonomska prisutnost u Hrvatskoj sve vrijeme bila razorna, doprinosila je širenju korupcije i štetila javnom interesu. Dovoljno je pogledati ruski utjecaj na energetiku, na Petrokemiju, a tu u mom susjedstvu, u Malinskoj, u Haludovu, imamo uočljiv spomenik ruskom investicijskom kapitalu. Upravo nas sankcije i američka pomoć mogu osloboditi takvih »spomenika«.

Po svemu sudeći – ono što Zapad čini nije bilo dovoljno da spriječi Rusiju u njenim nastojanjima. Gdje griješimo?

– Teško je govoriti o pogreškama Zapada. Važno je bilo to što se ovog puta, unatoč mentalitetu appeansementa, Zapad nije dao impresionirati Putinovim napadom na slobodu odabira zemalja koje imaju nesreću da imaju agresivnog susjeda. Tvrdnja da Ukrajina ne smije u NATO, jer da bi to moglo ugroziti interese Rusije i njen osjećaj sigurnosti, pa da će se Rusija i njen totalitarni vladar naljutiti, racionalna je kao što bi bilo racionalno tvrditi da Hrvatska nije smjela u EU i NATO jer se to ne sviđa režimu u Beogradu. Naravno, Ukrajina nije bila spremna za članstvo u NATO savezu, ali joj nitko ne smije uskratiti slobodu odabira.
Nemojmo, na kraju, zaboraviti da je nakon raspada SSSR-a Ukrajina u kratkom periodu bila treća po snazi nuklearna sila, da je raspolagala nuklearnim potencijalom koji je bio veći od onoga Francuske, Britanije i Kine zajedno. Ukrajina se 1996. godine međunarodnim sporazumom odrekla tog potencijala i na taj način je stvorena pretpostavka za denuklearizaciju i nekih drugih postsovjetskih država, a SAD i Rusija su potpisale sporazum kojim Ukrajini garantiraju teritorijalnu cjelovitost i suverenitet. Koliko drži do potpisanog sporazuma, Putinova Rusija je pokazala već u ožujku 2014. godine, kad je Putinov totalitarni režim proveo anšlus Krima. Naravno, ovom totalnom invazijom na Ukrajinu, koju Zapad objektivno ne može zaustaviti, Putin je samo otišao do kraja. Vezano uz Ukrajinu, nema podijeljene odgovornosti, sva odgovornost leži na Zlom patuljku iz Kremlja i njegovim lakejima, onima koje je s veseljem ponižavao dok se s njima »konzultirao« pred donošenje odluke o zločinu u Vijeću za nacionalnu sigurnost, i onda za zabavu javnosti objavio te snimke.

Emanacija zla

Postoji li poveznica između Donbasa i RSK, kao što neki u našoj javnosti tvrde?

– Pametni novinar Slobodne Dalmacije Davor Krile ovih je dana zapisao da je Putin Milošević s atomskom bombom. Iako duhovit, Davor nije posve u pravu, Putin je Miloševićeva žena Mira, bez cvijeta u kosi (uostalom i bez kose), ali s atomskom bombom. Milošević je bio pragmatični vladar usmjeren na moć pod svaku cijenu, a njegova je žena, poput Putina, bila emanacija zla. Analogije u politici ne funkcioniraju, ali nije baš uvijek posve tako. Mnogo toga što danas Putin iskorištava u svojoj strategiji, već je isprobano i testirano u nekim prošlim agresijama, bilo u Drugom svjetskom ratu ili u Miloševićevim agresijama, to je manje važno.
Mnogo toga što se danas događa u Ukrajini nalikuje na okolnosti iz 1991. godine u Hrvatskoj ili s početka rata u Bosni i Hercegovini, kad je Miloševićava armada, kao i Putinova u Ukrajini danas, imala superiornu snagu. Zabrinjava da bi Putinova »peta kolona« u takozvanom Donbasu mogla započeti genocid nad ukrajinskim stanovništvom, kakav je provodila Miloševićeva u tzv. Krajini, nakon okupacije Vukovara ili diljem Bosne i Hercegovine.

Kako vidite dosadašnje reakcije Dodika i Vučića?

– Smatram da je s pozicije Hrvatske važnije promatrati reakcije Pantovčaka koji je u prethodnom razdoblju zagovarao Putinove stavove, nego li ono što se događa u Beogradu. Stav Beograda ne treba nas brinuti, jer je u Europi, nakon što je Putin srušio međunarodni poredak, završeno razdoblje appeasementa, diplomatske strategije popuštanja pred inferiornom, ali silno agresivnom silom, završilo je vrijeme u kojem su europski i atlantistički akteri djelovali poput britanskog premijera Chamberlaina. Dolazi vrijeme u kojem će se unutar EU-a jasno definirati pozicije prema suvremenom Putinovom Carstvu zla. To su shvatili i akteri koje smo označavali kao eksponente »liberalne demokracije«, koji su gradili »posebne odnose« s protudemokratskim režimom u Moskvi. Separatne politike veza s Moskvom, koja sada ostaje ozbiljno izolirana, više neće biti moguće. U takvim uvjetima Srbija može birati hoće li se priključiti euroatlantskome svijetu ili će ostati izolirana iza pojasa zemalja članica NATO-a, odvojena od ruskih gospodara. Odluči li se za drugu strategiju, ne samo da će se odreći izdašne europske financijske potpore, ne samo da će se sasuti priča o europskim investicijama u Srbiji, nego će doći u pitanje i »bijeli Schengen« za njene građane.

Prijatelj s Pantovčaka

Iako nas, po vašim riječima, stav Beograda ne treba zabrinjavati, zabrinjavajuće jest da bi, kao što tvrde pojedini analitičari, Dodik mogao iskoristiti ‘duh vremena’ i krenuti u cijepanje Bosne i Hercegovine, a samim time dovesti rat pred naša vrata?

– SAD će povećati svoju vojnu prisutnost u Europi, a europske vojne snage će postati integriranije i mobilnije, jer to diktiraju uvjeti duboke bipolarne podjele. U takvim uvjetima se podrazumijeva i veća vojna prisutnost NATO snaga i demokratskih država u BiH, prisutnost za koju od Dodika nitko neće tražiti suglasnost. U novim okolnostima niti Dodikov prijatelj s Pantovčaka neće više glasno braniti njegove interese, niti tvrditi kako ovaj nije etnonacionalist i kako nema krvave ruke iz rata u BiH.

Prije nešto više od mjesec dana za Novi list ste rekli kako je Milanovićevo povijesno »ne« Bidenu skandalozno. Kako danas gledate na reakcije hrvatske javnosti o situaciji u Ukrajini? Mediji su, naravno, naklonjeni zapadu, ali čini mi se kako velik dio građana zapravo brani Rusiju, okrivljujući za sve SAD i NATO?

– Ne vjerujem da je relevantan dio hrvatske javnosti naklonjen Zlom patuljku iz Kremlja. Postoje takvi ekscesi, a moram priznati da ekscesno ponašanje trenutnoga hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, onoga koji je devastirao SDP kao stranku demokratske ljevice i od nje stvorio ovo što je ona danas, autoritarnu političku organizaciju, nikoga ne treba iznenađivati. Putin samo pokazuje što se događa kad čovjek profila osobe koju je Milanović štitio od izručenja Njemačkoj, osobe bez građanske kvalifikacije i moralnih skrupula, dođe u poziciju da sam donosi odluke koje kroje sudbine država i živote ljudi. Ako u Hrvatskoj ima onih koji misle da je sankcioniranje zločinaca protivno »nacionalnom interesu«, a Josipa Manolića tretiraju kao »živahnog starčića«, jasno je da ima i onih koji se dive Putinu. Odreda se radi o protudemokratima i autoritarnim osobama. Fascinacijom Putinom, uostalom, i trenutni hrvatski predsjednik jasno definira svoj politički profil.

Carstvo zla

Dolazi li vrijeme ‘novog svjetskog poretka’?

– Bidenova administracija donijela je golem optimizam, kad je zagovarala i počela provoditi povratak demokratskim vrijednostima u globalnim odnosima – povratak principima. U ustrajanju na principima, Europska komisija, koju je tada još vodio Jean-Claude Juncker, definirala je u ožujku 2019. ozbiljan policy paper »EU China Strategic Outlook«, koji je i danas dobra osnova za zajedničko euro-atlantsko definiranje odnosa prema Kini. Taj se odnos temelji na dokidanju asimetrija nastalih u globalnim odnosima, jer jedna strana ustraje na principima zaštite okoliša i klimatske politike, ljudskih prava i zaštite prava radnika, zabrane robovskog rada i tako dalje – što sve generira troškove, a druga strana se koristi otvorenim tržištem, ne poštujući skupne principe. Regulacija, a ne trgovinski ratovi, za kakve se zalagala primitivna Trumpova administracija, put su za reguliranje odnosa s Kinom, i to razumiju i Bidenova administracija i aktualna Europska komisija.

Ova Europska komisija mandat je započela sjajnom najavom o formiranju »geopolitičke komisije«, o harmonizaciji interesa država EU-a i stvaranju usklađenih zajedničkih politika, posebice one vanjske, sigurnosne, trgovinske. Na tome se u prethodnom razdoblju nije mnogo radilo jer se činilo da su interesi unutar Unije suviše divergentni. Kriza koju je izazvao Putin agresijom na Ukrajinu, ali i retorikom koja otvara strahove za budućnost baltičkih republika, pa i Poljske, kao da je izbrisala dio tih interesnih razlika i kao da je otvorila put za punu afirmaciju inicijalne ideje o »geopolitičkoj uniji« i za ono čega se Putinov pristaša s Pantovčaka najviše užasava – za reafirmaciju koncepta više Europe.

Gospodar Carstva zla, Zli patuljak iz Kremlja, bio je uvjeren da će agresijom na Ukrajinu poniziti Zapad i razbiti svoj stari predmet mržnje, Europsku uniju. Otvoreno ju je podcjenjivao, nalazio korumpirane lakeje među isluženim političarima, kao što je to osramoćeni njemački bivši kancelar Gerhard Schröder, nudio ustupke i kratkoročne dobiti egoističnim vođama, kakva je bila Angela Merkel, koja je dovela u pitanje zajedničku europsku energetsku politiku da bi uz pomoć Sjevernog toka 2, energetski besmislenog, ali geopolitički važnog projekta jer je bio preduvjet za infrastrukturnu izolaciju Ukrajine i pripremu agresije, Njemačkoj osigurala status »Turske na Sjeveru«, sjevernoga europskoga energetskog čvorišta. Umjesto toga, francuski je predsjednik Emmanuel Macron osigurao jedinstven europski nastup, pojavio se u Moskvi kao šef predsjedavajuće države u Uniji i legitimno govorio u ime cijele Unije.

Optimističan će scenarij prevladati, ako ovaj izazov Europska unija iskoristi kao povod za konačni krah politike popuštanja silno agresivnom Putinovu režimu i ako se pristupi paradigmi »više Europe«. Obnove li se ili ojačaju sebične kalkulacije, šanse za barem relativnu normalnost, nasuprot Putinovu Carstvu zla, minimalne su. Razdoblje koje nam slijedi pomalo će nalikovati godinama Hladnog rata. Anegdota kaže da se predsjednik Ronald Reagan budio s pitanjem: »Što je nova u Carstvu zla«. Bojim se da je to pitanje s kojim ćemo se i mi ubuduće buditi i počinjati dan.