Hrvatski modni dizajner Zoran Mrvoš nedavno je predstavio svoju prvu kolekciju torbi koja je ujedno i njegov aktivni povratak modi. Poznati dizajner posljednjih se godina pomalo zasitio modne scene te se više posvetio svom hobiju, uzgoju rasnih pasa. Moda je, kako kaže, posao, ali uzgoj pasa je ljubav, hobi.
Razgovarali smo sa Zoranom o svim malim velikim promjenama u njegovom životu. O mnogobrojnim prednostima života na selu te preseljenju u Petrinju gdje je kupio kuću i okružio se svojim psima.

Imate novu kolekciju torbi; je li to znak da bez mode ipak ne možete?! Naime, izjavili ste da ste se pomalo zasitili modnih pista, a sad, evo vas s novom kolekcijom?

– Imam novu, ujedno i prvu kolekciju torbi. Već dugo vremena mi se to motalo po glavi, ali kako sam stalno radio odjeću, nikada nisam ulovio vremena da i ovo realiziram. Godinama sam »jurio« iz kolekcije u kolekciju. Znao sam se ponekad i pogubiti u sezonama. Dok sam radio na inozemnoj sceni, jednu sezonu je trebalo producirati za trgovine, drugu pripremiti za sajmove, a istodobno razmišljati o nadolazećoj… Moda se naizgled čini kao jako zabavan posao gdje se družite s manekenkama, razmišljate o trendovima, a sve pod svjetlima pozornice i glamuroznih revija i snimanja. No, stvarnost je malo drukčija, jer moda je poprilično nemilosrdna industrija koja brzo potroši ljude. Stalno razmišljaš o tome što je u trendu, ali istodobno znaš da to moraš i prodati pa je uvelike prisutan i ekonomski dio. Možemo reći kako je moda pedeset posto kreativnost i pedeset posto novac.

FOTO/MATEA SMOLČIĆ SENČAR

TORBE TRI U JEDNOJ

Torbe nove kolekcije napravljene su za sve generacije i za sve situacije, po principu »od jutra do mraka«. Oduvijek ste nastojali biti praktični, zavodljivi i nosivi? Otkud takav stav?

– Došla je pandemija, što mi je dobro došlo da malo usporim i razmislim što dalje. Odjeća je, kao i mnoge druge stvari, pala u drugi plan. Osjetio sam kako je možda vrijeme da počnem raditi nešto što nisu haljine, tunike. Tako je nastala moja prva capsule kolekcija torbi, za koju sam snimio i crno-bijelu kampanju. Sve je sjajno odradio moj mali tim make up artistica, inače moja draga Opatijka sa zagrebačkom adresom Sanja Agić, sjajne fotografije napravila je fotografkinja Matea Smolčić Senčar, a lice kampanje je Vanda Dučić, studentica veterine koja je za ovu priliku prvi put stala pred objektiv i poput pravog modela odradila posao. Sve je nadgledala supervizorica projekta, inače stručnjakinja za PR Lana Pavić.

Što nam možete otkriti o kolekciji?

– U kreaciji mi je najvažnije bilo da torbe budu nosive na nekoliko načina. Micanjem remenja pretvaraju se u torbe koje se nose preko ramena, ruksak ili ručnu torbu. Tako da svaki put može biti drukčija i zabavna. Ali u prvom redu mora biti praktična, koliko to može biti, jer znam da žene uvijek i stalno kopaju po torbama i nikad ništa u njima ne mogu pronaći, ma koliko male ili velike bile. U ove moje stane zaista svašta, od laptopa, do haljine za brzo presvlačenje ako nakon posla jurite na neki domjenak.

S obzirom na to da ste veliki prijatelj životinja, torbe su, pretpostavljam, napravljene od ekokože. Može li umjetni materijal uspješno zamijeniti prirodni?

– Kolekcija je napravljena od ekokože visoke kvalitete i zaista nema potrebe za forsiranjem prave kože jer materijali nove generacije jako dobro imitiraju prirodne. Koristio sam imitaciju kože, detalje sam izradio od gume, a sve zatvorio s puno metalnih zatvarača zbog kojih torbe imaju hard look.

FOTO/MATEA SMOLČIĆ SENČAR

U kojim materijalima vidite budućnost mode? Naime, mnogi svjetski brendovi se odriču krzna i kože, mijenjaju ih za vege materijale. Kako vam se to čini?

– I u takvim materijalnima mi se čini da je budućnost mode. Uzgoj životinja samo zbog kože ili krzna zaista je nepotreban.

ŽENA SA STAVOM

Što vas zapravo tjera na kreiranje?

– Što me tjera na kreiranje… Ne tjera me ustvari ništa, to je jednostavno upisano u moj DNA i sve te ideje dolaze nekako spontano. Nekad ih sanjam, nekad nadolaze dok hodam ulicom, a ponekad primijetim nekoga inspirativnog. Teško je objasniti kako mi dizajneri često vidimo slike u glavi.

Zamišljate li neki određeni tip žene dok kreirate? Inspirira li vas ponekad neka slučajna prolaznica?

– Kad zamišljam tko nosi tu moju odjeću ili torbe, vidim ženu sa stavom. Stav smatram najvažnijim. Na ženi može dobro izgledati skupa, dizajnerska odjeća, ali isto tako i obične crne hlače i majica, ako to nosi sa stavom. Moja vizija žene je ona koja nije ograničena godinama, pa ni konfekcijskim brojem, iako mnogi optužuju dizajnere da rade samo za manekenke, što nije istina. Pa da nema normalnih žena, svi bismo mi odavno umrli od gladi. Umjetnost i jest u tome da određeni odjevni predmet snimljen na modelu jednako dobro stoji i u većem konfekcijskom broju. Nadam se da sam uspješan u tome.

Vaše kreacije često naručuju pjevačice i glumice poput Žanamari Lalić i Indire Levak, glumice Nataše Janjić, violončelistice Ane Rucner… Je li teško udovoljiti celebrityjima?

– Kroz razne suradnje s mnogobrojnim zvjezdama hrvatske estrade, politike, ali i mnogobrojnim javnosti nepoznatim ženama, brusio sam iskustvo i znanje.

FOTO/MATEA SMOLČIĆ SENČAR

S PETRINJOM NISAM POGRIJEŠIO

Trenutačno živite u Petrinji, potresom pogođenoj regiji. Nedostaje li vam Zagreb ili možda rodna Rijeka?

– Prije nekog vremena počeo me mučiti život u gradu, buka, nervoza, borba za parkirno mjesto, ali u konačnici je presudio i broj pasa s kojima dijelim život. Jedino logično rješenje je bilo preseljenje iz grada. Pandemija i zagrebački potres još su dodatno pojačali želju za odlaskom iz grada. Nikada nisam mislio da ću završiti u ovom kraju. Vidio sam se oko Zeline, možda u Zagorju, ali onda sam igrom slučaja pronašao kuću u ovom kraju i, čini se, odredio gdje ću provesti ostatak života. Moram priznati da nisam pogriješio. Bez obzira na potrese koji su pogodili ovaj kraj, odlučio sam ovdje ostati. Potres se ionako može dogoditi bilo gdje i bilo kad, tako da o tome i ne treba više razmišljati. Toliko sam oguglao na njih da ih više i ne primjećujem. Nakon onih snažnih i razornih koje sam ovdje proživio, srećom neoštećeno, ovi ispod 3,5 stupnjeva po Richteru zvuče kao šala. Imam mir i tišinu, vrt za svoj čopor pasa čiji broj ovisi o tome imam li štence ili ne. Povremeno ih bude i do petnaest. Osim toga, u Zagrebu sam za pola sata, u Sisku i Petrinji za deset minuta. Rijetko što obavljam u Zagrebu, jer ovdje je sve brže, od banke, pošte pa čak i shopping centara u koje odlazim samo kad zaista moram.

OSTVAREN DJEČJI SAN

Za vrijeme pandemije posvetili ste se više svom hobiju, uzgajanju pasa. Kako se snalazite?

– Uzgojem pasa sam se ozbiljnije počeo baviti prije pet godina, pod tim ozbiljno podrazumijevam odgovorni uzgoj. Prije toga bio sam prisutan u kinologiji zadnjih 15-ak godina, ali sve je to bilo više turistički. Otkad sam nabavio vipete, počeo sam ozbiljnije ostvarivati svoj dječji san. Uvezao sam neke pse iz najcjenjenijih uzgajivačnica na svijetu iz Irske i Španjolske, nakon čega je uzgoj uz izložbe došao kao logičan nastavak. U vrijeme pandemije imao sam više vremena posvetiti se tome jer to je cjelodnevni posao, bez vikenda i godišnjeg odmora. Srećom, nisam osoba koja voli ići na more ili skijanje jer to bi bilo neizvedivo. Sa psima je uvijek neka akcija. Sad se moja putovanja svode uglavnom na izložbe pasa.

Prije dvije godine imali ste i kolekciju posvećenu hrtovima, cijela kolekcija je bila inspirirana isprintima na hrtove?

– U suradnji s umjetnicom Martinom Hranuelli, koja je naslikala portrete mojih pasa, napravio sam hoodice i shopper bagove s njihovim likom i pokazale su se kao hit među vlasnicima hrtova, ali su se svidjele i ljudima koji nemaju pse.

Možda je vrijeme za jednu kolekciju za četveronožne ljubimce?!

– Često me nagovaraju da pokrenem neku liniju za pse, ali u ovom trenutku to me ne zanima. Iskreno, ja svoje pse odijevam zaista samo ako je vani jako zima, oni žive pravim seoskim životom, a i sva odjeća koju imaju je crna. Kao konzultant surađujem sa slovenskim brendom za pseću odjeću Pancho, što mi je zasad dovoljno. To je jako kompleksan posao. Smatram da je puno teže raditi odjeću za pse, nego za ljude.