Zamislite da kapetan hrvatske reprezentacije, u nekom od sportova koji uživaju veliku popularnost u ovoj zemlji, na svom oproštajnom Europskom prvenstvu mora ostati dulje u stranoj zemlji zbog pozitivnog testa na koronavirus, te da zatim, na povratku kući usred noći naiđe na tešku prometnu nesreću i spasi nečiji život.

Sve navedeno je prije tri tjedna doživio Zvonimir Vuk, čije ime vam, vrlo vjerojatno, ne znači previše. Doduše, da je u pitanju nogomet, košarka, rukomet, vaterpolo ili odbojka, vjerojatno biste već čuli za njega. Ako ne prije, onda u zadnja tri tjedna.

Međutim, 31-godišnji Vuk je kapetan hrvatske reprezentacije u hokeju na travi, a taj dinamičan olimpijski sport u ovoj se zemlji nalazi na marginama amaterizma. Zapravo, igra se samo u Zagrebu i obližnjem Svetom Ivanu Zelini, s time da odnedavno postoji po jedan klub u Splitu i Kninu.

Krajem ovog siječnja hrvatska reprezentacija u dvoranskom hokeju, što je zimska varijanta hokeja na travi, u portugalskom gradu zvanom Paredes je nastupila na turniru EuroHockey Indoor Championship II, koji predstavlja drugu diviziju Europskog prvenstva. Mimo svih očekivanja, osvojena je brončana medalja, s time da je plasman u elitni rang natjecanja promaknuo za samo jedan bod.

Vuk je, pak, nakon prve dvije utakmice bio pozitivan na koronavirus, zbog čega je propustio ostatak turnira. I ne samo to. Naime, skladu s portugalskim zdravstvenim propisima, morao je provesti idućih sedam dana u izolaciji hotelske sobe, što znači da je ostao u Paredesu nakon što su se njegovi suigrači iz reprezentacije već vratili u Hrvatsku.

Foto Davor Kovačević

– Cijelo to vrijeme su mi ostavljali doručak, ručak i večeru ispred vrata, a ja se nisam smio maknuti iz sobe. Na svu sreću, ponio sam laptopop na turnir, pa sam uspio nešto malo i raditi. Osim toga, gledao sam filmove. Nakon predugih tjedan dana po mene je došao jedan dečko iz Portugalskog hokejskog saveza, Telmo mu je ime, da me vozi na aerodrom u Porto – započinje Vuk prisjećanje na noć koju će pamtiti cijeli život.

Na putu kući

Nije teško zamisliti kako se čovjek osjeća u tom trenutku, nakon što je bio osuđen provesti sedam dana u hotelskoj sobi usred strane zemlje.

– Imao sam let u vrlo ranim jutarnjim satima, a Telmo je došao po mene u pola tri po noći. Bio sam odlično raspoložen, sretan, veseo, jedva sam čekao da krenem doma. Nakon tridesetak minuta vožnje po autoputu, naletjeli smo na sivi auto koji je bio uništen do neprepoznatljivosti. Mislim da je to bio stariji peugeot 206, ali teško mi je to tvrditi sa sigurnošću jer auto je bio zgužvan kao limenka. Osim toga, u tom trenutku mi model auta nije bio ni važan. Srećom, Telmo nije vozio brzo, pa smo ga uspjeli zaobići – govori Vuk.

Prizor je bio apokaliptičan, a dodatnu dimenziju svemu je davalo gluho doba noći.

– Bilo je jasno da je netko izgubio kontrolu nad vozilom. Međutim, mislim da nitko ne zna kako je došlo do toga. Jesu li se kotrljali kao palačinka ili nešto drugo… Znam da na autu nije bilo vjetrobranskog stakla, sva vrata na lijevoj strani su bila otvorena, a na više od trideset metara iza auta asfalt je bio prekriven razbijenim staklom i otrgnutim komadima plastike – opisuje kapetan hrvatske reprezentacije i HK Trešnjevka.

Prema njegovim riječima, odluka je donesena u trenu.

– Uopće nije bilo upitno hoćemo li stati. Samo smo se pogledali i skrenuli kombi u zaustavni trak, a Telmo je odmah nazvao hitnu pomoć i policiju. Nismo bili prvi koji su naišli na tu nesreću jer su dva auta ispred nas samo prošla. Kada smo došli do razbijenog auta, zapitali smo se kako je to moguće. Dva kotača su ispala, a jedan je bio okrenut na stranu, kao da će auto poletjeti. Vidjeli smo čovjeka na zadnjem sjedalu koje je od udara bilo nagurano u gepek. Noge su mu virile kroz stražnje bočno staklo – govori Vuk.

Svaki detalj njegovog prisjećanja na tu noć zvuči nadrealno, poput filmskog scenarija.

– Kada smo se uvjerili da je taj čovjek živ, počeli smo provjeravati moguće opasnosti, poput curenja benzina ili nečeg sličnog. U tom trenutku on je došao k svijesti, dignuo se i počeo užurbano hodati od šoka, a mi smo ga odmah zaustavili i polegnuli na tlo. Počeo je vikati nešto što je meni zvučalo kao: »Mi amigo.« Tada smo shvatili da je negdje u blizini još netko, vrlo vjerojatno teško ozlijeđen – dodaje ovaj 31-godišnji magistar kineziologije.

Foto Davor Kovačević

Hrabro srce

Kroz otežanu komunikaciju saznali su da je čovjeku kojeg su pronašli ime Flavio te da je u vozilu bio i njegov prijatelj.

– Odmah sam ga počeo tražiti, ali u mrklom mraku nije se vidjelo puno, a on je mogao biti bilo gdje. Negdje u tom trenutku se ispred mjesta nesreće zaustavio još jedan automobil, čiji farovi su osvijetlili tijelo na asfaltu. Taj čovjek je ležao potrbuške, na dvadeset-trideset metara iza olupine, a na tom potezu su bili razbacani uništeni dijelovi. Dok smo mu prilazili, više smo hodali po staklu i plastici nego po asfaltu – govori Vuk.

Suvišno je podsjećati da u takvim trenucima svašta prolazi kroz glavu.

– Iskreno, bio sam u strahu da je čovjek mrtav jer je bilo očigledno da je ispao iz vozila u pokretu. Srećom, kada sam prišao bliže, čuo sam da hropće. I on se pokušao pomaknuti, baš kao i Flavio, ali na vrijeme sam ga zaustavio i objasnio mu da je teško ozlijeđen. Ne znam koliko je u tim okolnostima razumio što mu govorim na engleskom, ali smirio se i ostao je ležati na trbuhu – tumači Vuk, koji je zatražio pomoć od drugih vozača.

Tu je, međutim, naišao na zid.

– Prišao sam autu čiji farovi su osvijetlili drugog čovjeka i zamolio za pomoć, ali su nešto gestikulirali i ostali unutra, kao da mi kažu: »Dajte vi, mi ćemo ostati na sigurnom.« Neshvatljivo mi je da su ljudi tako reagirali. Zatim smo Telmo i ja brzo postavili trokut u zaustavni trak, da ne bi još netko naletio na nas. Bila je noć, ljudi su jurili autocestom, a u nekoliko navrata su zaobišli mjesto nesreće u zadnji tren – prisjeća se Vuk.

Prema njegovim riječima, nešto kasnije zaustavilo se još jedno vozilo.

– Pridružio nam se neki čovjek i ponudio pomoć. No, on i Telmo su mi rekli da nisu sigurni što treba napraviti i pitali su me znam li prvu pomoć. Dogovorili smo se da oni paze na Flavija, a ja sam otišao do njegovog prijatelja i provjerio ima li vanjskih ozljeda i krvarenja. Ostavio sam ga da leži na trbuhu, nisam ga htio pomicati, da mu slučajno ne oštetim kralježnicu. Stvarno ne znam koliko je vremena prošlo od našeg dolaska do tada. Meni je to izgledalo kao cijela vječnost – kaže Vuk, koji u tom trenutku nije mogao ni slutiti da će se situacija vrlo brzo dodatno zakomplicirati.

Naime, Flavio je opet pao u nesvijest i prestao je disati, a hitna pomoć još nije stigla do mjesta nesreće.

– Pazio sam na njegovog prijatelja, a dečki su me pozvali da brzo dođem. Provjeravali smo Flavija palpacijom, stavljali mu ruku pred usta da vidimo diše li. Pokušao sam ga probuditi sa dvije lagane pljuske, ali nije bilo nikakva reakcije. U tom trenutku smo sva trojica zaključili da ga treba pokušati oživiti masažom srca. Do tada sam to radio samo u autoškoli i na fakultetu. Iskreno, to sam napravio dva-tri puta u životu, na lutki. Znao sam kako ide cijela procedura, ali u tom trenutku mi nije bilo svejedno. Jedno je učenje na lutki, a potpuno drugo reanimiranje ljudskog bića – objašnjava Vuk.

Strah od ozljeda

Tu se pojavio još jedan problem.

– Čim sam mu dotaknuo prsa, imao sam osjećaj da će mu sve kosti popucati ako ga malo jače stisnem. Izgledao je nevjerojatno krhko… Odmah sam se sjetio američkih filmova, gdje u takvim situacijama unesrećenog lupaju šakama i pritišću ga težinom cijelog tijela… Ne znam kako netko može proći bez težih ozljeda nakon toga. To kako je izgledao Flavio, najlakše mi je usporediti s praznom kartonskom kutijom koja je zalijepljena. U svakom trenutku me je bilo strah da bih ga mogao teže ozlijediti ili, ne daj Bože, ubiti. Cijelo vrijeme sam razmišljao da postoji i ta mogućnost. Međutim, čovjek nije davao znakove života i bilo mi je jasno da nešto moramo poduzeti. Nije dolazilo u obzir da ga ostavim, da samo tako izdahne na asfaltu – govori Vuk, dodajući da nije oklijevao niti u jednom trenutku.

Reanimacija je bila uspješna.

– Lagano sam ga stiskao i nakon petnaestak ponavljanja osjetio sam veliki pritisak iz njegovih pluća. Počeo je disati, a ja sam osjetio veliko olakšanje. Izravnao je glavu i odmah ju spustio na stranu. Od straha smo ga odmah probudili, da se uvjerimo je li sve u redu, a kola hitne pomoći su stigla tu negdje. Te dvije cure iz hitne su mi izgledale mlađe, i zato sam im odmah ponudio svoju pomoć. Prvo smo krenuli prema Flavijevom prijatelju, da ga okrenemo na leđa i prebacimo na tvrda nosila, pazeći da mu ne oštetimo kralježnicu. Njih dvije su dosta komunicirale. Naravno, nisam ih razumio, ali činilo mi se da nisu sigurne kako bi to trebalo napraviti. Na kraju sam ga uhvatio za kukove i noge, a jedna od njih je osiguravala glavu dok smo ga okretali na nosila koja su bila naslonjena na moju nogu – tumači Vuk.

Kao na filmu, došlo je do nove komplikacije.

– Taman kada smo ga okrenuli i stavili u nosila, dečki su počeli vikati na engleskom da Flavio opet ne diše. Dotrčao sam do njih i ponovio istu proceduru, s time da sam ovoga puta bio nešto sigurniji kod reanimacije. Kada je Flavio prodisao, cure iz hitne pomoći su ga pregledale, a zatim smo njegovom prijatelju osigurali vrat, zavezali ga kaiševima za nosila i stavili u kola hitne pomoći – govori Vuk i opisuje još jednu dramatičnu okolnost.

Naime, taj dio autoceste između Paredesa i Porta izgleda slično kao cesta prema Dalmaciji.

– Govorim o onom dijelu ispod Velebita. Sa strane su visoke urezane stijene, a na jednoj od njih, rekao bih na oko tri metra visine, završio je mobitel jednog od dvojice unesrećenih. Dosta često je zvonio, inače ne bismo ni znali da je tamo. Pretpostavljam da ih je netko očekivao i jako se zabrinuo kada je vidio da ne dolaze. Htjeli smo se popeti po mobitel, da ljudima koji zovu kažemo da su obojica živa, ali na kraju smo zaključili da je penjanje na stijenu od tri metra po mrklom mraku previše riskantno. Osim toga, morali smo paziti na njih dvojicu da im se, ne daj Bože, nešto ne dogodi – objašnjava Vuk.

Instinktivna reakcija

Uskoro su stigla druga kola hitne pomoći, a zatim i policija.

– Negdje oko četiri i dvadeset sve je bilo gotovo. A meni je avion išao u pet. Telmo je s policijom provjerio trebamo li dati iskaz o svemu što se događalo. Moram priznati, nakon sedam dana izolacije u hotelskoj sobi i svega što je bilo te noći, ni najmanje mi se nije ostajalo na »produženom odmoru« u Portugalu. Kada smo se konačno vratili u kombi, opet smo se samo pogledali. Neću reći da smo bili u šoku, ali vjerojatno nam je tek tada počelo sjedati sve što se događalo u proteklih sat vremena. Bili smo sretni da je sve dobro prošlo. Telmo mi je rekao da do aerodroma ima dvadesetak minuta vožnje, ali odmah smo se dogovorili da nećemo žuriti i riskirati. Jedna prometna nesreća bila je dovoljna za tu noć – prisjeća se hrabri kapetan hrvatske reprezentacije.

Ispostavilo se da nije ni trebalo juriti.

– Stigli smo na vrijeme, ali doslovno sam protrčao kroz aerodrom i jedva sam stigao na avion. Imao sam presjedanje u Amsterdamu i za vrijeme cijelog leta sam razmišljao i analizirao sve što se dogodilo na autocesti. Bio sam iscrpljen, ali od adrenalina nisam mogao zaspati. Teško mi je to objasniti, ali na licu mjesta sve je išlo samo od sebe, instinktivno – govori Vuk, uz napomenu da je po povratku u Zagreb pokušao saznati što se dogodilo s Flavijem i njegovim prijateljem.

No, do sada nije uspio dobiti povratnu informaciju iz Portugala.

– Mislim da njih dvojica vjerojatno nisu ni svjesna koliko je malo nedostajalo da poginu na toj autocesti. Drago mi je što sam im pomogao, ali sebe ne smatram herojem zbog toga jer želim vjerovati da bi i drugi ljudi tako postupili, da se nađu u takvoj situaciji – zaključuje Vuk.

Osam godina kapetanske vrpce

Nije pretenciozno reći da je Vuk svojevrsni pandan Luke Modrića, naravno, u okvirima hrvatskog hokeja na travi. Preciznije, iza njega je četrnaest godina igranja za Hrvatsku, s time da kapetansku vrpcu nosi zadnjih osam godina.

Foto Davor Kovačević

– Ovo je trebao biti moj oproštaj od reprezentacije jer mi je teško uskladiti treninge i posao. Radim kao kondicijski trener starijih pionira NK Rudeš i kondicijski pripremam nekoliko tenisača. Hokej na travi je amaterski sport i svaki nastup za HK Trešnjevka i reprezentaciju dolazi iz ljubavi prema tom sportu i prijateljskih odnosa sa suigračima. U Portugalu sam se trebao oprostiti, a na kraju sam doživio najneobičnije Europsko prvenstvo u karijeri. Ne pamtim kada u reprezentaciji nisam imao veliku minutažu na svim utakmicama nekog turnira. Ove godine smo imali dobro izbalansiranu ekipu i bio sam sretan što se neću vratiti kući iscrpljen. Međutim, dogodio se taj pozitivan test i većinu turnira sam proveo u hotelskoj sobi – kaže Vuk.

Znao sam što moram učiniti

Pretresanje konteksta cijele situacije, koji uključuje sedam dana izolacije u hotelskoj sobi i transport na aerodrom usred noći, definitivno otvara pitanje o trenutku nailaska na nesreću. Nije tajna da bi mnogi u tim okolnostima vrlo vjerojatno produžili vožnju.

– To nije dolazilo u obzir. Čim sam vidio razbijeni auto, znao sam što moram napraviti. Ovo mi nije bilo prvi put da sam tako stao. Jednom sam naišao na čovjeka koji je pao s mopeda u grmlje, ali nije mu bilo ništa, samo se malo izgrebao. Nazvao me idući dan i rekao da mu nije jasno kako se to dogodilo. Čim mi je rekao koliko je rakije popio tu večer, meni je bilo sve jasno. Ovo u Portugalu je bio ekstreman slučaj, ali znao sam da moramo stati. Da smo samo prošli dalje, to bi me pojelo. To nije bio nekakav trkanac u gradu, oni nisu stajali na sva četiri žmigavca i raspravljali o šteti. Ovdje se radilo o ljudskim životima – objašnjava Vuk.