GOSPIĆ – Na području Like postoje tri službene mjerne postaje Državnog hidrometeorolškog zavoda: u Gospiću, u NP Plitvička jezera i na Zavižanu. Gospić je često hrvatski rekorder po minusima. U vrijeme smrzavica dani i noći su obično vedri pa Ličani vole reći kako se »misec izdrečio k’o da je dan«, uz starinsku izreku po kojoj je i zec zbog studeni noćas tražio svoju majku! Sve ovo znači i promjene u kulinarskim sferama: vrijeme je za kuhano kiselo zelje i meso.

Sušenje svinjskog mesa od zadnjeg kolinja već daje prve, ukusne rezultate. Na pršut i pečenice treba pričekati. Sa sušnica se skidaju kobasice, krvavice, tanja slanina, rebra…

Koliko god nutricionisti bili protiv ovih delicija, lička zima bez njih je nezamisliva. Pravi lički ručak u vrijeme većih studeni često je bilo kuhano kiselo zelje sa suhim mesom. Prilog ovog tradicionalnog jela uvijek je kuhani krumpir, gotovo nikad kruh. Aperitiv u obliku čašice rakije svakako je dobrodošao.

Dida Josu ubila slanina

U vremenima između dva svjetska rata ovakav ručak nije si često mogla priuštiti sirotinja. Puno se više ručala palenta prelivena kiselim mlijekom ili ugrijanim čvarcima. Svinjetina je tada bila zakon! S područja Ličkog Lešća godinama se prepričavao jedan tragičan slučaj. U davna vremena čeljad se uvečer okupljala oko ognjišta iznad kojega se na tavanu sušila svinjetina i bravetina. Tada se u vrijeme kolinja nastojalo slaninu vješati na kuke u jednom komadu. Valjda da se vidi blagostanje u toj obitelji.

U jednoj imućnoj obitelji teški komad slanine popustio je pod vlastitom težnom i pao je na ukućane. Tada je od težine udarca poginuo najstariji član obitelji, did Josa. Ovaj nesretni incident kasnije je poslužio kao detalj vezan uz imućnost te obitelji jer im je najstarijeg u kući – ubila slanina!

Kuća »od dobrog glasa«

U vremenima kada nisu postojali supermarketi i opskrba prehrambenim proizvodima je bila gotovo zanemariva, Ličani su se dosjetili kako slaninom šarmirati djevojke. Do ljeta bi se već potrošile sve zalihe sušenog mesa pa je slanina bila luksuz. Mladići bi ljubomorno čuvali komadić slanine i netom prije dolaska na druženja (čijalo, prelo, ples…) mazali su usta slaninom. Na upit djevojaka od čega su masni, pohvalili bi se kako su dobro večerali i najeli se slanine. Bio je to znak da je kuća iz koje mladić dolazi »od dobrog glasa« i bogata. Ove crtice su iz današnjeg kuta gledanja pomalo smiješne, ali svakako oslikavaju Liku koja je nestala.

Vratimo se današnjim delicijama. Kiselo zelje i suho meso nostalgično nas vraćaju u neka davna vremena. Tada su zimske temperature zraka nerijetko bile niže i od -20 stupnjeva Celzijevih, uz metar i više snijega s kojim se trebalo »’rvati« danima. Bez kalorične hrane i tople vunene odjeće to bi bilo nemoguće. Nije za odbaciti sve starinsko, arhaično, za mnoge danas – i pomalo primitivno.