DELNICE Prvi se put hrvatska zastava na Olimpijskim igrama zavijorila prije 30 godina u Albertvilleu, gdje su održane 16. ZOI. Prvo olimpijsko predstavljanje hrvatskog sporta svakom od devetero sudionika, članova hrvatskog olimpijskog tima, ostalo je u sjećanju za cijeli život. Jedan od njih je i Darko Štimac, direktor hrvatske skijaško-trkačke reprezentacije, koji je u Albertville putovao sa Sinišom Vukonićem, hrvatskim predstavnikom u skijaškom trčanju. Sve što se zbivalo u francuskim Alpama prije 30 godina je nezaboravno.

– Sve je bilo u tom ozračju velikog iznenađenja, jer Hrvatska još nije bila priznata kao država, a naš Hrvatski olimpijski odbor izborio je preko Međunarodnog olimpijskog odbora mogućnost nastupa na Zimskim olimpijskim igrama. Naravno, kad je ta odluka donijeta, morao se osigurati nastup naših natjecatelja, a to nije bilo lako jer smo živjeli u posebnim uvjetima.

Koliko je to bilo komplicirano, vidjelo se baš iz nastupa našeg u tom trenutku ponajboljeg skijaša trkača Siniše Vukonića, koji je svega nekoliko mjeseci ranije pobjegao iz Slovenije iz tadašnje JNA te se nekako uspio probiti do Hrvatske i Delnica. Naravno, o pravim treninzima i pripremama nije moglo biti ni govora, ali nam je zato motivacija bila iznimna, pa smo i to malo vremena što nam je bilo na raspolaganju iskoristili maksimalno i pripremili se najbolje što je u tom trenutku bilo moguće.

Iako je sve to bilo realizirano preko noći, uspjelo se sve napraviti kako treba i nas devetero, što natjecatelja, što pratećeg osoblja, krenulo je iz Hrvatske put Albertvillea te prvi put na jednim olimpijskim igrama predstavljalo Hrvatsku. Naravno, sva su ta iskustva nezaboravna i čovjeku ostaju urezana u sjećanje. Jer, ne samo da smo predstavljali Hrvatsku, što nam je svima tada izuzetno puno značilo, već smo i svi prvi put bili na Olimpijskim igrama, najznačajnijem svjetskom sportskom događaju uopće.

Zbog svega toga emocije su bile vrlo jake, a sve što smo doživljavali bilo je za nas potpuno novo jer još nikada nismo bili dio tako velikog i značajnog sportskog događaja, a uz to smo predstavljali državu koja se baš u tim trenucima ratom borila za svoju samostalnost.

Medijska pažnja

Na poprištu Zimskih olimpijskih igara čekalo ih je još nešto. Medijska pažnja.

– Ono što je svatko od nas devetero članova Hrvatskog olimpijskog tima osjetio odmah po dolasku bila je velika sklonost i simpatije ljudi prema nama, posebno novinara, koji su nas opsjedali pa je znalo doći i do polukomičnih situacija kad nekoliko novinarskih ekipa radi razgovore s našim članovima i snima sve oko nas, čak i kad bismo nešto jeli, a do nas stoje i nitko na njih pažnju ne obraća – olimpijski pobjednici s ranijih okupljanja i drugi veliki sportaši iz drugih država. Bilo nam je jasno da je to ogromno zanimanje za nas posljedica ratnih zbivanja u Hrvatskoj i činjenice da na Igrama sudjeluju predstavnici države u kojoj se ratuje, ali na toliku pažnju ipak nismo bili navikli pa nam je sve izgledalo kao neka bajka, pomalo i nestvarno, stoga nam je ponekad čak bilo i neugodno jer smo znali da pažnju ne privlačimo zbog sportskih uspjeha, već stanja u Hrvatskoj.

No, baš stoga nastojali smo biti što otvoreniji i što bolje predstavljati našu mladu državu. Vrhunac tog pozitivnog odnosa prema nama dogodio se pri svečanom otvorenju olimpijskih igara. U trenutku kad smo se pojavili s našom zastavom, svi gledatelji podigli su se na noge i pljeskali. To mi je bio najemocionalniji sportski trenutak u cijelom životu i kad mi tad noge nisu zaklecale, neće nikada. To je zaista bilo fenomenalno, tim više što su prije nas izašli predstavnici Jugoslavije, koji su zaradili gromke zvižduke – prisjetio se Štimac, koji se također jako dobro sjeća svega vezanog uz nastupe Siniše Vukonića.

Jaka konkurencija

– Nordijski dio reprezentacije činili smo ja, kao direktor reprezentacije, zadužen za nordijski dio, te Siniša Vukonić. Bili smo smješteni na borilištima van Albertvillea. Znali smo što nas očekuje i da je konkurencija iznimno jaka, a da Siniša nije prošao pripreme kako je trebao. Uz to nismo imali ni svu potrebnu opremu, posebno dijelove vezane uz mazanje i pripremu skija za utrku, ali smo tu naišli na veliku pomoć svih ostalih sudionika, posebno slovenske reprezentacije.

Na kraju je Siniša nastupio u tri discipline (10, 15 i 50 km) te ostvario sasvim dobre rezultate koje će pojačati dvije godine kasnije na ZOI-u u Lillehammeru, kad će u trčanju na 15, a potom i na 30 km osvojiti svaki put 44. mjesto. Koliko je to bio dobar rezultat vidi se i po tome da od 1994. godine pa do danas taj rezultat, nažalost, nije nadmašen. Kažem nažalost jer bi bilo dobro da je skijaško trčanje ipak od tog trenutka napredovalo i ostvarilo bolje rezultate. No, da neće biti lako nastaviti postali smo svijesni i sami, jer nakon povratka u Hrvatsku, iako je struka znala da smo ostvarili jako dobar rezultat i imali solidne zaostatke za najuspješnijima, nismo naišli na dovoljno podrške i sluha vezanog uz daljnja ulaganja u skijaško trčanje kao sport.

Da se tada ozbiljnije prišlo svemu, da se iskoristio potencijal Siniše Vukonića i taj njegov dobar rezultat, kao i nadarenost Antonija Račkog, vjerujem da bismo danas u skijaškom trčanju imali znatno veću kvalitetu – rekao je Darko Štimac.