Snimio Davor KOVAČEVIĆ
U našem društvu se prevenciji nasilja daje premalo pažnje i većina medija je usmjerena na pojedinačne slučajeve gdje se traže odgovori na konkretna pitanja u konkretnoj situaciji na osnovu vrlo oskudnih informacija, a često i dezinformacija. Nigdje u javnom prostoru nema mjesta za edukativne programe koji su usmjereni k prepoznavanju nasilnih oblika ponašanja i edukaciji o tome kako se od nasilja zaštititi
povezane vijesti
S psihijatricom Nadicom Buzina, pročelnicom Zavoda za forenzičku psihijatriju u KB Vrapču razgovarali smo nakon ubojstva u središtu Rijeke, koje je okaraterizirano kao femicid. Žene su sve izloženije nasilju, unatoč pokušajima da se taj trend ublaži, a mjere koje se donose očito ne daju rezultata.
Nagonsko naslijeđe
U Rijeci se dogodilo ubojstvo žene, na javnom mjestu, pred svjedocima, a ubojica je bio nezaustavljiv. Što to govori o njemu, odnosno o prirodi tog ubojstva?
– Razumijem znatiželju javnosti o psihološkim profilima počinitelja ekstremno nasilnih delikata koji su uznemirili hrvatsku javnost u zadnjih nekoliko mjeseci, uključujući i aktualni slučaj, ali nezahvalno je i neprofesionalno komentirati konkretan slučaj i ja to u pravilu ne činim. Razlozi su dvojaki – najčešće se iznose u javnost samo podaci koji su masama zanimljivi, pa bi davanje ocjena na osnovu poluinformacija i dezinformacija bilo neprofesionalno. A drugi problem je uvijek otvorena mogućnost našeg angažiranja od strane suda u postupku vještačenja slučajeva koji su medijski bili veoma eksponirani, pa bi davanje preliminarnih ocjena moglo dovesti do kršenja stručnih i etičkih normi. Zato mogu o takvim deliktima govoriti samo općenito.
Uzroci nasilja su kompleksni i rijetko se mogu svesti samo na jednu dimenziju. Agresivnost je imanentna ljudskoj prirodi, ona je dio čovjekovog nagonskog naslijeđa koje se tijekom razvoja, uslijed odgojnih i drugih utjecaja, modificira na razne načine. Kod osoba čiji odgoj ocjenjujemo uspješnim ta će se agresivna dispozicija uglavnom uspješno kontrolirati i manifestirati u socijalno pozitivnim akcijama, u konstruktivnoj borbi za vlastiti i za društveni boljitak. Intenzivne provale agresivnih poriva kod takvih će se osoba javljati jedino u obrani, kada štite neki svoj interes ili interes njima bliskih osoba.
Na drugoj strani imamo osobe čije se agresivne genetičke dispozicije uslijed nepovoljnih razvojnih okolnosti dodatno potenciraju i kompliciraju, a njihova agresivnost sve više poprima destruktivne oblike koji su najčešće opasni za njihovu okolinu, ali i za njih same. To su osobe s naglašenom narcističkom orijentacijom, s manjkavim ili nikakvim kapacitetima za uživljavanje u osjećaje i potrebe drugih ljudi, s naglašeno nepovjerljivim i neprijateljskim postavljanjem prema drugima, iznimno osjetljive na povrede bilo koje vrste i stalno spremne na agresivno razrješavanje konfliktnih situacija s okolinom. Takav se model neprilagođenog ponašanja može »kopirati« od roditeljskih ili nekih drugih za dijete značajnih figura, može predstavljati reakciju na izloženost nasilju u vlastitoj obitelji ili od strane drugih osoba, može čak biti subkulturni obrazac preživljavanja u pojedinim socijalnim grupama. Uz odgojne, razvojne faktore, u analizu nečijeg agresivnog ponašanja uvijek trebamo uključiti i faktore okoline, od individualnih međuljudskih odnosa, kao što su poremećene bračne relacije, do socijalnih i socijalno-psiholoških. Iz dosadašnje kliničko-forenzičke prakse znam da su u najvećem broju slučajeva počinitelji koji su manifestirali vrlo visoku razinu agresije bili osobe s ozbiljnim poremećajima ličnosti, s dominantnim obilježjima jedne ili više dijagnoza iz te skupine: disocijalnim, paranoidnim, narcističkim, emocionalno nestabilnim…
Negativni utjecaj pandemije
|
Rane manifestacije
Ako je osoba već ranije imala javne ekscese, ispade, ako je hodala ulicom obnažena, na kakvu to psihopatologiju ukazuje?
– Uz opće individualno-razvojne i socijalno-razvojne faktore koji određuju model ophođenja neke osobe s vlastitim agresivnim nagonom, u tu se dinamiku mogu uplesti i neki čisto medicinski faktori kao što su ozljede mozga, duševne bolesti, mentalna retardacija. U procjeni tih faktora moramo se jako čuvati brzopletih i jednoznačnih zaključaka, posebno onih temeljenih na još uvijek vrlo raširenim predrasudama prema duševnim bolesnicima i osobama s drugim psihičkim poremećajima. Ne može se, naime, govoriti o nekoj općoj visokoj opasnosti psihijatrijskih pacijenata već se ona uvijek mora procjenjivati individualno kako bi se što objektivnije prepoznale i odvojile rizične dimenzije nečije bolesti od onih koje u takvom riziku ne sudjeluju ili ga čak neutraliziraju.
Je li uopće moguće predvidjeti i spriječiti ovakve događaje? Može li se prepoznati potencijalnog nasilnika ili ubojicu i umanjiti mogućnost da počini zločin?
– Rijetko susrećemo nasilnike s besprijekornom ranijom biografijom, budući da se svaki ozbiljniji poremećaj ličnosti na neki način počinje manifestirati već u adolescentnoj dobi, a nerijetko su njegovi prvi znaci uočljivi već u djetinjstvu. Druga je stvar to što laici, osobe iz bliskog kruga, o tome nisu imali dovoljno saznanja jer mnogi nasilnici svoju patološku agresiju pokazuju pretežno u krugu obitelji, dok je njihovo ponašanje u drugim socijalnim relacijama manje-više neupadljivo. Postoji i čitav niz drugih rizičnih čimbenika, poput konzumacije alkohola ili drugih psihoaktivnih sredstava, koji mogu dovesti do lakšeg oslobađanja agresivnih impulsa. Svaka konfliktna situacija predstavlja potencijalni rizik za eskalaciju i agresivnu dispoziciju. U procjeni rizičnog ponašanja, važno je uzeti u obzir sve elemente i na njima procjenjivati potencijalni rizik, ali je i uz to nemoguće predvidjeti svako rizično ponašanje. Kroz povijest je uvijek bilo kaznenih djela i bit će ih, a zadatak je profesionalaca i šire socijalne sredine svesti takve događaje na minimum.
Društveni problem
Nasilje se u hrvatskom društvu u velikoj mjeri prelama preko žena. Zašto nasilnici uvijek udaraju na slabije? Koliko je takvo nasilje uvjetovano društvenim obrascima, a koliko crtama ličnosti?
– Sama činjenica da su žene vrlo rijetko zastupljene kao počiniteljice kaznenih djela, posebno onih sa izrazitim agresivnim potencijalnom, potvrđuju takve tvrdnje. U nas je, nažalost, još uvijek društveno prihvatljivo nasilno ponašanje na račun žena i često puta se nastoji »doprinos žrtve« staviti u prvi plan. Jasno da je u svim partnerskim odnosima važno razumjeti maritalnu dinamiku i viktimizirajuće ponašanje, ali je vrlo opasno govoriti o tome kao najvažnijem uzroku agresivnog ponašanja. Ni za kakvu vrstu nasilja jednostavno nema opravdanja. Da bi se usvojili nenasilni obrasci ponašanja, od najranije dobi treba uvesti edukativne programe koji će poticati nenasilno razrješavanje konfliktnih situacija. U tome je potrebna pomoć društva, stručnjaka koji će ih provoditi te svakako i pomoć političkih struktura koje će sve to i odobriti. U forenzičkoj psihijatriji postoje programi specijalizirani za određene dijagnostičke kategorije počinitelja kaznenih djela, no ne treba svako nasilno ponašanje psihijatrizirati jer većina počinitelja ne pripada grupi pravih duševnih bolesnika. Naime, sve se više bavimo tretmanom počinitelja kaznenih djela, a potpuno smo zakazali u edukativnim programima koji bi educirali ljude da nasilje nije društveno prihvatljivo. Uz to, svakodnevna politička retorika je također prepuna neprimjerenih, uvredljivih i ponižavajućih kvalifikacija na svim razinama što nikako ne pridonosi učenju na dobrim modelima ponašanja.
Žene najčešće doživljavaju nasilje od vlastitih partnera, daleko od očiju javnosti, u četiri zida. Na temelju poraznih brojki, može se zaključiti da država ne čini dovoljni da se ono zaustavi?
– Odnos prema obiteljskom nasilju se i unutar zakonskih okvira promijenio u posljednje vrijeme i najčešće se nasilje procesuira prema kaznenom zakonu koji podrazumijeva i ozbiljnije kazneno-pravne sankcije. U obiteljskom je miljeu potrebno razumjeti interpesonalnu, odnosno maritalnu dinamiku koja uvelike pridonosi agresivnom ponašanju. Važno je uvijek naglašavati da nikakav oblik nasilja u partnerskom odnosima, bilo fizički, emocionalni, seksualni ili ekonomski, nije opravdan i treba ga sankcionirati. U našem društvu se prevenciji nasilja daje premalo pažnje i većina medija je usmjerena na pojedinačne slučajeve gdje se traže odgovori na konkretna pitanja u konkretnoj situaciji na osnovu vrlo oskudnih informacija, a često i dezinformacija. Nigdje u javnom prostoru nema mjesta za edukativne programe koji su usmjereni ka prepoznavanju nasilnih oblika ponašanja i edukaciji o tome kako se od nasilja zaštititi.
Individualni pristup
U Zavodu radite s obiteljskim nasilnicima koji su nerijetko ovisnici o alkoholu i drogama. Koliko je takav rad uspješan, može li se nasilnika preobratiti?
– Upućivanje obiteljskih nasilnika na različite sigurnosne ili zaštitne mjere liječenja od ovisnosti dovodi nas često u vrlo problematične i etički diskutabilne situacije. Naime, većina obiteljskih prekršitelja upućuje se na mjeru liječenja od ovisnosti, a da im ta ovisnost uopće nije ranije dijagnosticirana. U pravilu su obiteljski nasilnici vrlo rijetko psihijatrijski vještačeni i rijetko je vještak psihijatar postavio dijagnozu ovisnosti te ocijenio da iz ovisnosti proizlazi rizik od budućeg opasnog ponašanja. Mi se u našem svakodnevnom poslu moramo pridržavati zakonskih okvira vezanih za liječenje određenih psihijatrijskih poremećaja koji vrlo jasno definiraju kada i na koji način možemo nekoga liječiti. Svaki prisilni oblik liječenja, u što ulaze i različite mjere sigurnosti, morao bi imati zadovoljene uvjete za liječenje. Nije dobro kada suci nastoje sve oblike nasilja psihijatrizirati i upućivati počinitelje na provođenje psihijatrijskih mjera kada za to nemaju zadovoljene uvjete.
Kad je riječ o obiteljskim nasilnicima koji imaju dijagnozu ovisnosti, nastojimo napraviti individualni plan liječenja i terapijska očekivanja prilagoditi individualnom kapacitetima počinitelja. U pravilu je većina upućenih ovisnika u početku liječenja u otporu i nemotivirana je za bilo kakve promjene. Stručnjaci uključeni u postupak liječenja moraju uložiti velik trud u izgradnji motivacije za liječenje, a tek potom na prepoznavanju rizičnih oblika ponašanja i mijenjanju određenih obrazaca. Rezultati liječenja ovise o više čimbenika i često se dogodi da oni ovisnici koji su u samom početku pružali najveći »otpor« na koncu pokažu najbolje rezultate.
U svojoj se praksi susrećete s počiniteljima ubojstava. Oni su zapravo rijetko neubrojivi, koliko ih u postotku završi na psihijatrijskom liječenju?
– U jednom neobjavljenom osobnom istraživanju u izučavanju počinitelja teških kaznenih djela koji su vještačeni u Zavodu za forenzičku psihijatriju Klinike Vrapče puno je manja zastupljenost osoba koje pripadaju skupini duševnih bolesnika, odnosno osoba koje boluju od psihoze, nego li je to dojam u javnosti. Naime, za oko 10 do 13 posto počinitelja ocijenjeno je da su u vrijeme počinjenja teškog kaznenog djela bili neubrojivi, odnosno da nisu mogli shvatiti značenje djela i upravljati svojom voljom. Njihovo je ponašanje u vrijeme djela bilo psihopatološki determinirano, a liječenje se provodi prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Kada je riječ o psihotičnim počiniteljima kaznenih djela, njihove su žrtve najčešće osobe iz emocionalno bliskog kruga, odnosno osobe koje su najčešće članovi obitelji. Liječenje se svodi na liječenje osnovne bolesti za koje sada postoje dosta efikasni psihofarmaci kojima se njihova psihopatologija nastoji umanjiti tako da okolinu ne doživljavaju neprijateljski, ali i da oni sami manje pate. Osim farmakološke terapije, uključuju se i u individualne i grupne psihoterapije, socio-rehabilitacijske i art aktivnosti. Cilj je stabilizacija psihičkog stanja, učenje o načinu na koji se s bolešću nositi te uključivanje takvih pacijenta u izvanbolničke aktivnosti i integriranje u društvo u kojem će funkcionirati na socijalno prihvatljiv način. Za one pacijente kod kojih povratak u vlastitu obitelj nije moguć, potrebno je organizirati druge oblike izvanbolničke skrbi, bila to udomiteljska obitelj, dom ili socijalna ustanova.
Kompleksna situacija
Mogu li se liječiti (i izliječiti) osobe koje zapravo nisu psihički bolesnici, već psihopati ili imaju neki drugi poremećaj osobnosti?
– Dok za liječenje osoba s psihotičnim poremećajima postoji široka paleta psihofarmaka koji su namijenjeni za liječenje psihotičnog poremećaja i usmjereni su za umanjenje psihičkih simptoma, kod osoba kod kojih je dijagnosticiran neki od poremećaja ličnosti situacija je puno kompleksnija. Oni se, u pravilu, vrlo rijetko upućuju na psihijatrijsko liječenje, većinom kad je ocijenjeno da su u vrijeme počinjenja djela bili bitno smanjeno ubrojivi pa im je određena sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja prema odredbama članka 68. Kaznenog zakona. Znači, riječ je o osobama koje su kazneno odgovorne i koje će zbog počinjenja kaznenog djela dobiti ili zatvorsku kaznu ili uvjetnu osudu, i samo neke od njih i mjeru liječenja. Očekivanja kod ove dijagnostičke kategorije su puno skromnija i ne očekujemo »restrukturiranje ličnosti« jer je to nemoguće, ali se smatra terapijskim postignućem i stjecanje boljeg uvida u vlastito psihičko funkcioniranje i barem djelomična redukcija rizičnog ponašanja.