ZAGREB – Prošloga je tjedna odjeknula vijest kako Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu nacionalnom prvaku drame Draganu Despotu ne planira produžiti ugovor, iako na to zakonski ima pravo. Despotova matična kuća lopticu krivnje prebacila je na Ministarstvo kulture i medija koje je iznijelo nekakva opravdanja, da bi na kraju sve završilo otkazivanjem predstave u kojoj Despot glumi (zbog ‘bolesti’), njegovim odbijanjem igranja u službi vanjskog suradnika te dvodnevnom periodu u kojem je kultura, gle čuda, zauzimala glavne novinske stupce i središnje minute nacionalnih dnevnika. I to bi bilo to. Zastori su pali, trube utihnule i, kako to obično biva, ništa naučili nismo.

Voljeli bismo, ipak, ponoviti glavne lekcije koje trebamo zapamtiti iz slučaja Dragana Despota, a tiču se naše najveće kazališne kuće i generalnog odnosa prema kulturi. O njima smo razgovarali sa sveučilišnom profesoricom, kazališnom redateljicom i povjesničarkom kazališta Snježanom Banović.

Bez talasanja, molim!

»Umjetnici su kod nas odavno stavljeni u grupu činovnika, a uske ladice u koje ih Ministarstvo sprema je neprihvatljivo. Da ne govorimo o tome da se te ladice ionako nalaze na margini. Imate, s jedne strane, potpuno staromodan model rangiranja umjetnika u te razrede glumaca, prvaka i nacionalnih prvaka. S druge strane, iz postojećega pristupa baštinjenog iz sovjetskog modela, vidimo da titula nacionalnog prvaka u praksi ne znači puno iako vlada pomama za tom kategorijom – razlog tome prvenstveno su veći koeficijenti. Pa bi, ide li tom logikom, osnivač kod produljenja trebao voditi računa da takvi, najviše rangirani umjetnici, ostanu na ugovoru ukoliko su teško ili nikako zamjenjivi, a ne da odlaze u (skupe) honorarce. Prošle smo godine imali slučaj Cecilije Car, prvakinje Opere, kojoj se također nije produljio ugovor«, kazuje nam Banović te upozorava kako bismo cijelu situaciju trebali gledati u malo širem kontekstu i pod jasnim pitanjem – koliko je uprava spremna surađivati s umjetnicima koji joj ne pokazuju toliko traženi posluh?

»Spomenuta gospođa Car potpisala je, u vrijeme slanja molbe za produžetkom radnog ugovora, Apel protiv sadašnje uprave HNK-a. Tada je dvadesetak glumaca Drame potpisalo i Kontra-apel u korist uprave, a među potpisnicima nije bilo Dragana Despota. On se nije opredijelio i tu je njegova greška, dok se Cecilija Car opredijelila, ali na ‘pogrešnu’ stranu. Vraćamo se na to da, u ovome činovničkom bazenu u kojem umjetnici uglavnom plutaju, nema mjesta plivanju kontra struje. Iznad svega moraju biti poslušnici uprave, a poželjno je da ih u nekim slučajevima bude i strah iste. Nema talasanja – tko talasa i tko se ne uklapa u taj paralelni sustav moći, za njega nema velike nade da im, kad dođe trenutak, uprava ugodi u molbama«, ističe Banović.

Cui bono?

Postavlja se pitanje tko je najveća žrtva zakulisnih igara našeg kulturnog miljea. Zasigurno je to umjetnost, odnosno kulturni djelatnici, ali, u ovom slučaju, i kazališna publika. Teško je zaboraviti ukidanje povlaštenih ulaznica (jeftinijih) za studente, umirovljenike i nezaposlene osobe prilikom izvedbi nekih popularnih naslova. To si mogu dozvoliti privatnici, ali ne i nacionalna kuća koju financiraju građani. Drugi je problem svakako otkazivanje predstava u HNK-u do kojih dolazi često te bi to, ovih mjeseci, bilo i razumljivo zbog velikog broja oboljelih od COVID-19. Ali otkazivanje predstava nije trend došao s pandemijom, otkazivalo se i ranije, pa se postavlja pitanje – zašto je nestala praksa alternacija koje su, usput budi rečeno, sjajna prilika mladim i neafirmiranim glumcima da dobiju priliku igrati i dokazati se.

Glumica Branka Petrić u jednom nam je razgovoru kazala kako je, u svega dva do tri dana, morala zamijeniti glavnu ulogu Rahele Ferari u jednoj predstavi, ne spominjući ovdje more sporednih uloga koje je morala, u kratkom roku, pripremiti. Zrinka Cvitešić je u intervjuu za naš list, u drugom kontekstu, govorila o postojanju alternacije na kazališnim daskama u Ujedinjenom Kraljevstvu, a o istoj praksi u inozemstvu posvjedočila je i Ana Vilenica. Alternacije su nekoć bile poznate i u HNK-u. Banović svjedoči kako je, prilikom intendanture Georgija Para, bilo nezamislivo otkazivati predstave, a još manje zamislivo da na otkazivanje nitko iz medija ne reagira.

»Mi smo, primjerice, imali glumca koji je bio izrazito nediscipliniran i dobio je otkaz nakon jednog skandala na sceni. Radili smo tada na Shakespeareovom »Kako vam drago« i Damir Markovina je u samo tri probe ušao u glavnu ulogu. S tim u vezi mi je smiješan ovaj slučaj otkazivanja predstave »64« u kojoj Despot igra veliku ulogu. Uprava je znala datum, slagali su raspored i nisu unaprijed reagirali, iako su mogli računati s ‘inatom’ i reakcijom Dragana Despota, pa valjda poznaju njegovu principijelnost. Ansambl Drame broji točno četrdeset članova i umjesto da ti ljudi budu na sceni kadgod to omogućuje prenapregnuti raspored triju ansambala, predstave se otkazuju – što je najlakši mogući scenarij za upravu. Otkažeš predstavu, objaviš na društvenim mrežama i to je to, ode termin na sceni«, ukazuje Banović dodavši kako ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek niti ne zna koliko košta jedna izvedba na sceni HNK-a.

»Kada bi se znalo koliko košta otkazivanje jedne izvedbe i kada nepotrebno padne mrak na praznu pozornicu koja je, poput kruha, potrebna svakom od triju ansambala, drukčije bi razmišljali i radili. Otkazivanje predstave povlači i velike troškove, ako ćemo već razgovarati o organizaciji rada i uštedama s kojima se vladajući busaju u prsa. Sve ovo svjedoči da ustvari nisu usmjereni na uspjeh i na postizanje što boljih rezultata, već se samo inzistira da sve bude odlučeno crno na bijelo, da sve sfere nadležnosti budu jasno definirane, to je tajna cijelog mandata Obuljen Koržinek. Uz to, manipulira se informacijama – floskula o otvaranju mjesta mlađim glumcima nakon Despota, pri čemu se ne razmišlja o cjelini – u ovom slučaju da HNK bude umjetnički funkcionalan«.

Kultura u zagrljaju birokracije

»Dragan Despot na sceni HNK-a je u 40 godina odigrao velike uloge i nedvojbeno je zaslužio naslov nacionalnog prvaka. Većina kolega iz ansambla Drame ne može se mjeriti ni s njegovim stažem niti umjetničkim doprinosom. Sam je Despot možda i najbolje izrazio svoj stav mišlju kako on nije htio oduzimati HNK-u iz vlastita prihoda. On je samo htio još nešto dati svojoj kazališnoj kući i publici jer može i jer je u odličnoj formi iako ima 65 godina. Doduše, to je tradicionalna praksa u HNK-u – puno su u prošlosti još mogli dati mnogi velikani poput, primjerice, Tita Strozzija – da se zadržimo u poslijeratnom razdoblju, pa sve do jednog Vanje Dracha. Uprave jednostavno vole na porti ostavljati koverte s prekidanjem ugovora«, tvrdi Banović.

Doista, kroz razgovor sa starijim glumcima možemo saznati da naposljetku njihovi honorari budu i veći od plaće. No, bilo je i drukčijih primjera, ali prerijetko, dodaje Banović, a jedan od njih je Mustafa Nadarević kojem je produžen ugovor u skladu sa zakonom.
Postavlja se pitanje – zašto se HNK sa svojim velikanima ne oprašta dostojanstveno.

»To je tako jer ova uprava, kao ni ona prethodna, ne voli umjetnike, kako i bi kad je u središtu svega ona sama – uprava. A riječ je o nezamjenjivim umjetnicima koje, u najboljoj mjeri, treba ‘iskorištavati’ dok oni to žele, baš kao i sveučilišne profesore i liječnike koji su u psihofizičkoj formi i koji imaju znanje i iskustvo koje ne možete imati s 25, 30 godina«, odgovara Banović osvrćući se na opravdanja Ministarstva kulture i medija kako se umirovljenjem Despota daje prostor mladim ljudima.

»Ne brani se tu rad nekog mlađeg. Za mlade ima i drugih varijanti, ali HNK te varijante ne koristi. Svima nam je jasno da je ansambl prestar, da ima malo glumaca mlađih od 40 godina, ali ispada da trebamo čekati Despota da ode u mirovinu kako bi se zaposlio netko mlađi? To se ionako neće dogoditi jer kazalište nema dugoročnu strategiju, nema plana kako obnavljati ansambl te se nabacuje floskulama – u posljednju godinu dana broj zaposlenika HNK-a smanjio se za 30, po tome se vidi da je jedina strategija upravo nedostatak strategije i pad u prosječnost. Nema tu uštede, dapače, baca se na sve strane. Sve je usto licemjerno i govori o tome da vladajući vole samo trošiti i odbacivati ljude pod egidom da vode brigu o »proračunu«.

Kakvo licemjerje! Na ovakvom primjeru kao što je Despotov jasno se vidi da naša politika ne zna što će s kulturom i da su daleko od bilo kakvog dugoročnog promišljanja o istoj. Smiješno je što se, u ovakvim situacijama, hvataju za pištolj zakona i birokracije koja je šuplja, ali i tajnovita na sve strane«. Banović dodaje kako ne smijemo zaboraviti da je osnivač zagrebačkog HNK-a, doduše manjinski, pored RH i Grad Zagreb od kojeg, po ovom pitanju, nema ni traga ni glasa, nema mišljenja, obavezivalo ono ili ne, kao što je to slučaj. Zaključak je kako HNK ne smije biti baziran na slabom zakonskom okviru koji se vladajućima malo sviđa, pa im se malo ne sviđa.

»Nije zakonski okvir jedini okvir, ima i nekih drugih, a jedan od njih je programski, to jest imperativ da se program odigra svaki radni dan. Sve dokle se budemo vodili postulatom da može i ovako, i onako i, na kraju, kako kome paše, bez ikakvih sankcija s jedne i stimulacija s druge strane, nema nam prosperiteta nigdje, pa ni na području kulture«, zaključila je Banović.

Do trenutka objavljivanja ovog teksta iz zagrebačkog HNK-a nismo dobili odgovore na pitanja koja smo postavili i našoj sugovornici, profesorici Banović. Odgovore nismo dobili ni u ožujku prošle godine kada smo HNK upozorili na neprofesionalno vođenje društvenih mreža u kojima su im objave vrvjele jezičnim pogreškama te su se komentatorima obraćali na ‘ti’, kao da predstavljaju telekomunikacijsku tvrtku, a ne najveću i najstariju kazališnu instituciju u zemlji.