Nakon što je u Zastupničkom domu američkog Kongresa prošao zakon kojim će država stimulirati s oko 50 bespovratnih milijardi dolara industriju poluvodiča, čini se da Europska unija ne spava i također gleda kako da ne ostane na milost i nemilost kineskoj ili američkoj dobroj volji da za potrebe njenih industrija isporuči dovoljnu količinu čipova.

Naime, kako javlja Reuters, Europska komisija će „olabaviti“ pravila financiranja inovativnih pogona za proizvodnju poluvodiča na svom području.

Pa ipak, čini se da su ti planovi prilično skromni sudeći po priopćenju predsjednice EU komisije Ursule von der Leyen u kojem stoji da će Europski zakon o čipovima omogućit 15 milijardi eura dodatnih javnih i privatnih ulaganja do 2030. godine što se za razdoblje od 8 godina ne čini nekom jakom injekcijom. Posebno ne u odnosu na 50 milijardi koliko misli potrošiti Bidenova administracija direktno i još gotovo toliko indirektno za pomoć jačanja lanaca opskrbe u tehnološkoj industriji kako bi smanjili ovisnost o kineskoj proizvodnji poluvodiča.

Stvar izgleda nešto bolje kad se zna da je ovih 15 milijardi dodatak na 30 milijardi eura koji su već prije zacrtani kroz ulaganja u program NextGenerationEU, Horizon Europe, te u nacionalne proračune.

Pojednostavljeno, pod labavijim pravilima ovdje se misli da će (privatne) tvrtke koje se bave proizvodnjom poluvodiča moći primiti više subvencija države negoli je to inače slučaj s nekim drugim proizvodnim industrijama.

Problem koji bi mogao nastati ovakvim iznimkama je strah manjih i slabije razvijenih članica poput Hrvatske, da će Zakon o čipovima ići na ruku većim tvrtkama u velikim EU državama i da manje države od tih subvencija neće vidjeti ništa što bi opet moglo povećati razliku u gospodarskom rastu i razvoju starih i velikih članica unija naspram onih novijih i manjih.

Konačni cilj ovakvih poteza je da EU do 2020. udvostruči svoj tržišni udio u globalnoj proizvodnji čipova, s 10 na 20 posto.