Postoje ljudi koji na svom području rada naprave stvari i povuku poteze koji potom omoguće razvoj cijele te djelatnosti na određenom području. Obično se takve ljude naziva pionirima, mada je puno ljepši i točniji naziv koji su povjesničari hrvatske književnosti stvorili za one koji su začinjali, pokretali hrvatsku književnost.

Nazivali su ih začinjavcima, a taj naziv itekako odgovara onome što je u svom životu za razvoj rock glazbe na prostorima nekadašnje države, a to znači današnjih država Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije i Crne Gore, napravio nedavno preminuli slovenski glazbenik Marko Brecelj.

Naime, Brecelj ide u red onih autora koji su, poput primjerice Drage Mlinareca u Hrvatskoj, među prvima odlučili kako će se kroz oblike rock glazbe ponašati tako da ne oponašaju, već da stvaraju. Da ne »skidaju« hitove velikih svjetskih rock autora i grupa, već pišu vlastitu glazbu i stihove kroz koje će iznositi svoje misli, osjećaje i stavove.

Slobodni umjetnik

Takva odluka nikad nije ni laka ni jednostavna jer je prvo s čime ćeš se susresti kad počneš raditi na taj način – kritika i podsmijeh. Jer, tko si ti da pišeš pjesme i skladaš glazbu kraj jednih, recimo, Beatlesa ili Stonesa? Uz taj »dečko, pretenciozan si« stav, takvo ponašanje krajem 60-ih i početkom 70-ih na prostorima bivše države dodatno je bilo opterećeno političkom situacijom. Jer, tvrdila je tadašnja vlast, Jugoslavija je bila primjer pravog i uspješnog socijalizma (komunizma), a sve što je dolazilo sa Zapada bilo je trulo, reakcionarno i negativno.

Pogotovo ti dugokosi rock glazbenici koji nose traperice, ne mare za kravate i sviraju neku čudnu glazbu koja veze nema s narodnom glazbom, a ni tekstovi im nisu baš razumljivi. Suprotstaviti se ovakvim službenim političkim stavovima nije značilo, kao danas, biti izložen tek negodovanju vlasti. Moglo se tada zbog takvog izgleda, takvih pjesama i takvog ponašanja završiti i u zatvoru, s etiketom državnog neprijatelja. Sve to dobro je znati kad se procjenjuje uloga i značaj rock »začinjavaca« ovih naših prostora, a među njima u samom je vrhu kao jedan od najbitnijih, najhrabrijih, najinteligentnijih i glazbeno najkompetentnijih upravo Marko Brecelj.

Osnovni biografski podaci kažu ovo: Marko Brecelj rođen je u Sarajevu 30. travnja 1951. godine u slovenskoj obitelji koja je u tom trenutku poslom bila vezana uz glavni grad tadašnje BiH. Po povratku u Sloveniju Brecelj studira geologiju na Sveučilištu u Ljubljani, ali mu baš ne ide.

Pokušava potom i tehničku fiziku na FNT-u, ali su mu studentske obveze ipak malo previše, budući da puno više od studiranja voli glazbu za koju se obrazuje od djetinjstva. Shvativši zarana da njegov život nikako ne mogu biti akademske titule, znanstveni rad i slični okviri, Brecelj već tada, početkom sedamdesetih, odlučuje prihvatiti status slobodnog umjetnika. To znači da će od države dobivati vrlo malu pomoć, odnosno većinu prihoda morat će stvarati sam.

Tih godina u tadašnjoj državi to nije bilo nimalo lako, a slobodni umjetnici smatrani su poluluđacima, otkačenjacima i sirotinjom koja ne zna ili ne može raditi »pravi posao«.

Slobodoumjetništvo

No, Brecelj je oduvijek bio svoj i poseban, pa ga to ne brine i hrabro kreće u avanturu »slobodoumjetništva«. Profesionalno se glazbom počinje baviti kao violinist u kvartetu Trije črnci, a usporedo piše stihove i sklada što će mu, na svu sreću, omogućiti i prvi ozbiljniji nastup. Bit će to 1974. godine na tada jako poznatom Omladinskom festivalu u Subotici, gdje se okupljaju tadašnji rock glazbenici.

Štoviše, mladi Brecelj dobiva nagradu stručnog ocjenjivačkog suda, što je zamijećeno pa iste te 1974. godine počinje surađivati s tada već afirmiranim aranžerom Bojanom Adamičem. Zajedno objavljuju LP ploču »Cocktail« i tako je, ustvari, rođen prvi Breceljev samostalni album, ploča koja je, usprkos poštovanju tadašnjih odrednica zabavne glazbe, ipak donijela nešto novo i drukčije pa se već tada dalo zaključiti kako mladi slovenski kantautor ima dozu originalnosti i umjetničke »ludosti« koja bi mogla biti zanimljiva slušateljstvu.

Najznačajniji trenutak tog albuma nedvojbeno je pjesma »Hiškar Rogač« u čijem su snimanju i izvedbi sudjelovali neki od članova mladog ljubljanskog rock sastava Sedem svetlobnih let (Sedam svjetlosnih godina). Vođa tog sastava bio je pjevač Boris Bele koji je sa zanimanjem prihvatio ponudu Marka Brecelja da im se pridruži, a ništa protiv nisu imali ni ostali članovi tog sastava – Borut Činč (klavijature, vokal), Andrej Veble (bas gitara), Uroš Lovšin (solo gitara) i Stefan Jež (bubanj). Dolaskom Brecelja jasno je da će on biti glavni tekstopisac, a s obzirom na to da se bitno mijenja i smjer djelovanja grupe, donesena je i odluka o promjeni naziva pa tako Sedam svetlobnih leta postaju – Buldožer! I time je započela povijest jednog od najznačajnijih rock sastava ovih prostora.

Odmak od stereotipa

Naime, Brecelj i društvo žele biti bitno drukčiji od većeg dijela tadašnje pop i rock glazbe. Umjesto velikana iz već spomenutih Beatlesa i Stonesa, blještavog glam rocka (David Bowie, T. Rex, Suzy Quatro…), megazvijezda kakve su Led Zeppelin ili pak u tadašnjoj državi brojnih omiljenih hard rock bendova (Deep Purple, Uriah Heep, Black Sabbath), Brecelj i »buldožeri« za uzor uzimaju one koji su njima najbliži – tekstualno je to otkačeni, ironični i cinični Frank Zappa, a glazbeno njegovi Mothers of Invention, ali i sympho rock majstori poput sastava King Crimson, Jethro Tull i slični.

Pod tim utjecajima i u takvim okolnostima oni snimaju svoj debitantski album, sjajnu ploču »Pljuni istini u oči« koja oduševljava većinu glazbenih kritičara i privlači pažnju publike. Ono što je bilo potpuno novo je taj odmak od stereotipa najuočljiviji, primjerice, u čuvenoj »Život, to je feferon« u kojoj se na duhovit način ismijavaju sve tada općevažeće vrijednosti, a sličan stav iznesen je i u ostalim pjesmama poput »Blues gnjus« ili »Ljubav na prvi krevet«.

Naravno, reakcije su bile različite. Nekima je to bilo fantastično, drugima to uopće nije bio rock, nego kazalište, treći su tvrdili da je sve skupa besmisleno… Zanimljivo je da su i u svojoj Sloveniji imali podosta protivnika, ponajprije stoga jer su kao Slovenci odlučili pisati i pjevati na – hrvatskom jeziku!

Solistička karijera

No, Brecelj i društvo za to ne mare i nastavljaju u istom tonu i na isti način pa je 1977. godine objavljen njihov drugi studijski album »Zabranjeno plakatirati«. Uz tu je ploču vezana priča o njezinoj zabrani. Naime, trebala se pojaviti godinu dana ranije, ali zbog politički nepodobnih tekstova njihov tadašnji izdavač (PGP RTB) nije želio objaviti pa je na tržište plasirana tek 1977. godine u izdanju ljubljanskog Helidona.

I na tom su albumu Buldožeri, ponajprije zahvaljujući Brecelju i njegovim tekstovima, nastavili »subverzivno« djelovati i kritizirati tadašnje političare i društvo da bi to dodatno proširili 1979. godine albumom »Živi bili pa vidjeli« koji je, ustvari, bio soundtrack za hrvatski istoimeni film redatelja Bruna Gamulina i Milivoja Puhlovskog. Rad na glazbi za taj pažnje vrijedan film (Buldožeri su te godine dobili Zlatnu arenu za glazbu na Pulskom filmskom festivalu) bio je i posljednji doprinos Brecelja radu grupe iz koje odlazi te 1979. godine s ciljem da napravi samostalnu karijeru.

Nažalost, budućnost će pokazati kako to nije bila dobra odluka. Dok će Buldožeri nastaviti nizati uspjehe – i to baš na postavkama vezanim uz otkačenost, humor, cinizam i društvenu kritiku koje im je postavio Brecelj – on sam imat će znatno manje zapaženu karijeru. Kao soloizvođač objavit će album »Samospevi«, radit će kao vođa i član sastava Strelnikoff, Javna dvaja i Marjanov čudni zajec s kojima će nastupati i objavljivati albume, surađivat će s raznim autorima i umjetnicima, ali uspjeha kakvog je imao od sredine pa do kraja sedamdesetih više nikada neće biti.

No, bez obzira na to svaki njegov rad, svaki doprinos glazbi nosio je u sebi ono zrno žestoke kritike svega negativnog što je uočavao oko sebe pa su i ti njegovi kasniji radovi, iako većini nedovoljno poznati, potvrđivali kako je upravo on bio jedan od najznačajnijih rock kantautora i glazbenika onoga što se svojedobno nazivalo YU rockom i imalo itekako veliku vrijednost.