Sve je počelo prije desetak godina. Blizanci Marko i Mihael su na pragu tinejdžerskog razdoblja poželjeli pomalo neobičnog kućnog ljubimca. Ne, nije se u njihovom slučaju radilo o nekoj egzotičnij životinji, poželjeli su – magarca. Suprug Zvonko i ja smo najprije bili nemalo začuđeni, a onda smo rekli – ma zašto ne! Imamo prostora, ima gdje biti, neka se djeca vesele! Ali – gdje nabaviti magarčića?! U zemlji u čijem su priobalnom području nekad bili simbol, skoro su izumrli.

Susanne Lucić, mama blizanaca, je pak jedna od onih koji ne priznaju nepremostive prepreke. K tome, djeca su sa svojom idejom i kod nje itekako pokrenula vrlo zanimljiva poslovna razmišljanja. Magarci, pulići, pa ne bi bilo loše… Krenula je prevrtati po raznim oglasnicima i vrlo brzo spoznala neke od tako nam čestih, a zapravo potpuno nevjerojatnih anomalija.

Foto: Vedran Karuza

Dva pulića i busić

Djelovalo je kako je lakše do egzotike za terarij no do magarčića. Srećom, kako su u životu upornost i posvećenost uvijek uspješniji od bilo kakve prepreke, pulići, jer stigla su na sam vrh Šmrike gdje je imanje Lucićevih dva, ne jedan, su pronađeni u Gorskom kotaru. Svojim su ih busićem prevezli doma tako da je priča, koja kao da je iz biblijskih vremena izašla, mogla krenuti.

– Teško bi se za mene i supruga moglo reći kako smo u svojim životima, prije kupovanja terena na samom vrhu Šmrike i doseljavanja u ovaj kraj, imali ikakve veze s magarcima. Roditelji su mi na žalost umrli, ali bili su veza Zagrepčana i Dalmatinke, dok je suprug Zvonko iz Slavonskog Broda. Nas smo se dvoje upoznali u Njemačkoj.

Ja sam tamo, u Baden Wütembergu bila dijelom gastarbajterske obitelji, Zvonko je stigao na rad. Nakon vjenčanja vratili smo se u Hrvatsku gdje su nam 1998. godine rođeni Marko i Mihael. Imanje koje smo kupili bilo je veliko, a životinje su nama pak uvijek bile drage. Znam da je malo roditelja koji bi djeci na dar kupili magarčića, ali u nama se, kad smo čuli njihovu želju, na neki način probudila poslovna logika prema kojoj ćemo živjeti od onog što istinski volimo, od posla sa životinjama, pojašnjava nam Susanne početak rada jednog od najzanimljivijeg OPG-a koji smo ikad vidjeli.

Foto: Vedran Karuza

Kokice i ovčari

Najprije što vidite kad stižete u taj dio Šmrike, fantastičan je pogled na Kvarner. Gotovo ga s tog mjesta pogled u cijelosti može obuhvatiti. A onda, magarčići svuda oko vas. I da, glasan lavež. Stranci su poprilično uzbudili hrvatske ovčare čuvare. Krajičkom oka ugledali smo i četrdesetak kokica kako mirno kljucaju na velikom, samo za njih ograđenom prostoru. I onda najvažnije – Susanne i Marko kojima osmijeh nikad s lica ne silazi.

– Nekada, prije pojave malih, povoljnih traktora, u Hrvatskoj je bilo oko 40 tisuća magaraca. Uglavnom su kao transportna snaga bili uzgajani u priobalnim dijelovima zemlje. Danas je priča totalno preokrenuta – magaraca ima svega četiri tisuće, a dominantan ih je broj na farmama središnje, kontinentalne Hrvatske. Iako mi imamo svega 15 magarčića, jedni smo od najvećih u Primorsko-goranskoj županiji u kojoj ukupno nema više od pedeset magaraca, objašnjava nam Susanne.

Marko je pak unatoč svojoj mladosti nevjerojatno definiran mladić. Ljubav prema životinjama u srednju ga je agroturističku školu odvela u Varaždin, da bi svoja saznanja o magarećem svijetu neprestano dopunjavao na sve dostupne načine.

– U Hrvatskoj nema mnogo magaraca, ali smo bogati specifičnim vrstama, kao i ljudima koji se na znanstveni način bave tom tematikom. Sasvim sigurno jedan od najuglednijih hrvatskih profesora koji se stalno bavi tim sektorom je dr. Antun Ivanković s Agronomskg fakulteta u Zagrebu. Ono što na žalost mnogi ne znaju, žalosna je činjenica da su magarci u Hrvatskoj ugrožena vrsta. I to sve tri naše pasmine – sjeverenojadranska, istarska i primorsko-dinarska kojoj pripadaju svi naši magarci, objašnjava nam Marko, istinski voditelj čitave priče o uzgoju tih zanimljivih životinja u Šmriki.

Foto: Vedran Karuza

Ljekovito i skupo

S obzirom da smo postali poprilično senzacionalističkom i materijalističkom zemljom, i naš je prvi »input« za pisanje o magarcima bila priča o magarećem mlijeku. Ne baš o kupanju u njemu, već o jako ljekovitom i skupom napitku. Neke su informacije govorile kako litra magarećeg mlijeka doseže cijenu i do 500 kuna. Kad smo pak došli na farmu u Šmriku, osjećaji koji vam se istog časa kad tamo kročite javljaju, sve senzacionalizme ovog svijeta čine smiješnima i nevažnima. Riječ je naime o poslu koji je u direktnoj vezi s iskonom, ili kako smo i sami zaključili – biblijskim vremenima. Susanne je uz osmijeh koji je već dobrim dijelom bio odgovor na naše pitanje o mlijeku skupom poput zlata, pojasnila tu skupocjenu priču.

– Ne, nije baš toliko, ali 250 kuna po litri jeste. Da, i mi ga prodajemo, za što smo osmislili i posebne bočice zapremine jednog decilitra, ali s obzirom na količine, nemamo neke potrebe prodavati ga igdje izvan susjednih nam područja. Cijena je visoka zbog najmanje dva razloga – nisu to krave muzare koje stalno imaju na desetke litara, već životinje što daju dnevno tri decilitra mlijeka. Kao drugo, magarica daje mlijeko samo dok pule doji. Naše je pravilo da je prva dva mjeseca dok podiže pule ne diramo, a onda izdajamo tih tri decilitra mlijeka, ali samo do osmog mjeseca. Nakon toga – ništa.

S obzirom da imam 11 magarica, koje dakako nisu u mogućnosti stalno davati mlijeko, jasno vam je o kojim se tu količinama radi. S druge strane, magareće mlijeko je jako blisko našem, mlijeku majki. Slatkasto je, s malo masnoća, no takvog sastava da daje fantastične rezultate po pitanju imuniteta. Zbog COVID -vremena ta je priča postala tim zanimljivija, no i prije su naši ljudi, posebno ovdje na šmričkom području djeci, prije zime ponajviše, davali naše magareće mlijeko, objašnjava nam Susanne.

Foto: Vedran Karuza

Turistička priča

Jasno nam je da je rast farme magaraca bio povezan s iznimnom ljubavi, bez koje je jedan takav posao uostalom nemoguće raditi, a nikako samo s direktnim materijalnim efektima. Lucići, a uz blizance tu je još dvoje djece – 19-godišnja Iva Marija i 14-godišnji Ilija – su uvidjeli da su njihovi gosti, posjeduju naime tri apartmana, oduševljeni magarcima. Štoviše, mogućnost direktnog dodira sa životinjama postala je najprivlačnijim dijelom njihove turističke priče.

– Djeca budu oduševljena. Kad roditelji vide da u njihovom traženju ljetnog odmora postoje apartmani, bolje rečeno samostalni objekti sa svojim terasama direktno uklopljeni u jedinstveni okoliš, uz koje žive magarci, potraga istog časa prestaje i putuje se u – OPG Suzi. Mi se naravno trudimo da im kod nas bude najljepše moguće pa jako mnogo pažnje posvećujemo nekim dodanim vrijednostima. Imamo i klasični bazen, ali gosti posebno vole ovaj prirodni, ovaj koji neupućenima može djelovati poput baruštine. A nije, jer itekako se sam održava uz pomoć različitih mikroorganizama, ističe Marko.

A iako je sadržaja mnogo, sva djeca i nemali broj odraslih naprosto obožavaju ranojutarnju šetnju s magarcima koje se tada pušta u slobodnu ispašu.

– Dijelom u vlasništvu, dijelom u zakupu, imamo 17 hektara poprilično negostoljubivog terena na kojem, možemo reći, naši magarci više brste no što pasu. Mali gosti silno vole taj pokret magarca tako da se samo zbog toga jako rano dižu. Ono što smo kasnije razvili u turističkom smislu, naša su specifična kola koja vuku magarci, tako da s njima nastupamo na raznim svetkovinama poput blagdana sv. Nikole, adventa, ali i ljetnih priča s morem turista, pojašnjava nam Marko.

Foto: Vedran Karuza

Glumice u seriji

Ljubimci Lucićevih su i u maškaranim povorkama, na raznim priredbama, a dvije od njih, Ines i Mila, pojavit će se i kao glumice u jednoj britanskoj seriji snimanoj u Opatiji čije emitiranje na Netflixu počinje uskoro.

I baš zbog svojih totalno atipičnih turističkih iskoraka, Lucići su postali dio znanstvenih projekata. Najpropulzivniji su oni s opatijskom Ugostiteljskom školom koja pak kroz svoj Centar kompetencije provodi projekte o razvoju novih oblika turizma i njegovoj cjelogodišnjoj isplativosti.

– Pa da, kako drukčije. Kad imate sve što imate, pa zbog čega to koristiti svega tri ili nešto više mjeseci u godini? Od lanjskog studenog nedjeljom od 10 do 16 sati na naše imanje primamo individualne goste koji se žele družiti s nama i našim magarcima. Povezali smo se i s mnogo škola i vrtića, no nedjeljom su to u pravilu obiteljski kontakti. I sami smo iznenađeni koliki nam je posjet nedjeljama s lijepim, sunčanim vremenom, dodaje nam Susanne.

Razgledavamo kuću i pomoćne objekte. Sve je uglavnom djelo samih Lucićevih. Tata je glavni projektant, Marko i Mihael uživaju u gradnji i opremanju. Obilazak imanja doveo nas je i do fantastične vrtače. Bogata zemljom, ima i malo, kamenim zidom okruženo jezerce, ali i vrlo zanimljiv vrt za koji je opet najzaslužniji Marko.

– Obožavam svoj posao i istinski sam sretan da mogu raditi nešto ovako predivno. U ovom vrtu uzgajam svo moguće povrće, imao sam i smokve te naranče, ali ih je jedan »magareći upad« pojeo. Nisam dakako bio ljut jer za sve negativno što učini životinja, u pravilu je kriv – čovjek, objašnjava nam Marko.

Foto: Vedran Karuza

Totalna nirvana

Njegov je vrt školski primjer održivog razvoja poljoprivrede i biodinamike. Gnojivo je dakako zrela magareća balega, zemlja je prirodna, desetljećima taložena u vrtači, tako da Lucićevi uz fenomenalnu priču o magarcima, a ne treba zaboraviti ni kokice iz slobodnog uzgoja, mogu biti i ogledni primjer najmodernije poljoprivrede. Grane privrede koja je iz neobjašnjivih razloga jako loše zastupljena u Primorsko-goranskoj županiji.

– Dobre imamo kontakte, pa i pomoć Grada Kraljevice, s opatijskom Ugostiteljskom školom, s riječkim Sveučilištem, a kontakte sa Županijom u velikoj mjeri održava voditeljica Kašetice Teodora Cimaš koja s nama ima vrlo zanimljive planove. Ono što je neprijeporno, u ovih smo desetak godina stekli značajna iskustva koja smo sposobni i spremni podijeliti s drugima. Nismo o tome još na konkretan način razmišljli jer nam je plan širiti svoju farmu do najmanje dvadeset grla, ali s obzirom da izrazito pazimo na genetski materijal, da njegujemo našu sortu primorsko-dinarskog magarca, mogli bismo razgovarati i o tome da postanemo referentni centar, oni koji će puliće dijeliti imanjima željnim uključiti se ne samo u posao s njima, nego i u očuvanje te ugrožene vrste, završili su skoro u glas Susanne i Marko.

Foto: Vedran Karuza

Istinski sretni ljudi, osobe koje se s velikim užitkom poslovno, ali i privatno, druže s magarcima. I na taj način pokazuju nevjerojatne mogućnosti za ugodan život u Hrvatskoj. Oni od svog posla žive dobro, imaju normalan standard, doprinose specifičnosti i cjelogodišnjem poslovanju hrvatskog turizma. Čuvaju autohtone pasmine od izumiranja, a s obzirom da imaju četvero djece, sasvim su sigurno blagotvorni i po uznemirujuću hrvatsku demografiju.

Ma rekli smo – biblijska vremena. Totalna nirvana, uživanje u životu i to u njegovoj najprirodnijoj i najizvornijoj varijanti. I sad, da do kraja budemo iskreni, posjet Šmriki i nama je omogućio istinsko uživanje u poslu kojim se bavimo. I jednu samokritiku: umjesto da se stalno bavimo političkim začinjavcima, pametnije bi nam bilo okrenuti se životu. Kao takvom. Potpuno običnom u svoj svojoj običnosti.

Foto: Vedran Karuza