Pisati? Što? Fraze? Glupe, bombastične fraze? Govoriti? Kome? Cijelo čovječanstvo već deset tisuća godina ne radi drugo nego govori. Štampati? Kome? Dokazivati? Isto tako nema smisla. Što bi preostalo? Lagati? Gdje su mostovi preko kojih se čovjek može spasiti? U istini?

A istina, što je istina… – napisao je jedared naš stari dobri Fritz. Za istinom se traga, istinu se skriva, istinu se uzdiže do visina i baca u blato. Čini se kako, kao nikada do sada, nismo bili dalje od istine, ali odustati od traganja za njom ne smijemo, kaže naša nadarena, radišna glumica Lucija Šerbedžija. Njen album prvijenac, čiji izlazak očekujemo na ljeto, nosi naslov »Vrijeme za istine«.

»Istina je širok pojam, poput sreće i tuge. Najradije istinu povezujem s hrabrošću. Kontekst našeg vremena nas obeshrabruje, ali ja drukčije ne znam. Istina me zanima na sceni, u pjesmama, u partnerima. Albumom ću nastojati otvoriti vrata svojim intimnim istinama«.

Sto ljudi – sto ćudi. Danas svatko ima svoju istinu i zapravo, Krleža je u pravu – tko zna što je istina?

– Sve nam je udaljenija. Tko zna što je? Je li ono što nam se prezentira kroz medije ili je to sve jedna velika laž i manipulacija? A možda ipak nije? Ispričat ću vam jedan banalan primjer. Zatekla sam se s prijateljicom na Sljemenu i crni, olovni oblaci nadvili su se nad nama. Gledajući prognozu na mobitelu, kažem joj kako kiša neće padati, nema šanse, te je nagovaram da krenemo dalje. Ona meni odgovara: »Ali, Lucija, pogledaj iznad.

Naoblačilo se opasno«, a ja sam joj opet udarila kontru pokazujući joj prognozu na mobitelu, bez obzira na to što su svi krenuli u suprotnom smjeru. Na kraju, ne da je bila kiša, već tuča i oluja. To je jedan banalan primjer, ali to je tako. Čovjek bi češće trebao vjerovati svojim instinktima i zdravorazumskim zaključcima te propitkivati ono što mu se servira. Mi smo samo pijuni u igri koju ne možemo dokučiti i to je tako.

Fhoto: Marko Jurinec/PIXSELL

Filter informacija

Opterećuje li vas ta tema u vašem stvaralaštvu?

– Da. Što čovjek može napraviti da se zaštiti od manipulacije?

Kako se vi štitite?

– Iskreno, trudim se biti što manje informirana po kriterijima 21. stoljeća. Treba filtrirati sve te informacije kojima smo bombardirani jer u protivnom nastaje buka i kaos u glavi od koje sve postaje još mutnije i konfuznije. Odlasci u prirodu, šetnje sa psom, čitanje – to su moji spasovi kojima se održavam budnom i trezvenom.

Vaše su obje bake stalno pjevale, otac i majka su, između ostalog, itekako povezani s glazbenom umjetnošću, a i vi sami ste nerijetko pjevali što u predstavama, što u filmovima, ali ovo je prvi samostalni i veći izlet u glazbu?

– Obožavam pjevati i pjevam od onoga trenutka od kada otvorim oči. Nesvjesno. Ako ne govorim – pjevam, tako da muzika negdje jest utkana u moje biće i bez nje ne bih mogla zamisliti život. Često su me zvali i snimati duete, ali prvi put sam se ohrabrila nakon susreta s Brankom Markotom, našim velikim profesionalcem bogate i duge muzičke karijere. On radi glazbu za cijeli moj album, a i biznismen je. Diže se u sedam ujutro, posložen je, disciplinira me, gura i tjera – daje mi rokove koje moram ispoštovati, ha-ha.

Glumci nisu na to navikli?

– Mi imamo drugi ritam.
Marketa radi glazbu, a vi pišete tekstove?
– Da. To mi je bila velika frka. Sram me je bilo. Ljubiteljica sam literature kao takve, stoga i poezije, i imam ogromno strahopoštovanje prema pisanoj riječi i sve što sam napisala činilo mi se banalnim.

Jeste li onda slijedili primjer Gundulića koji je svoja ranija djela i spalio?

– Otprilike, sve sam bacala, ha-ha.

Što se onda dogodilo?

– Shvatila sam da, u stvari, riječi za pjesme nisu isto što i poezija. U tekstovima koji će biti uglazbljeni može se puno jednostavnije igrati riječima, tražiti u njima muzikalnost i rimu. Stvar je u jednostavnosti koja me se dojmila.

Kako će album izgledati?

– Još je u stvaranju. Sastavljen je od deset pjesama koje, između ostalog, uključuju jedan duet te obradu jedne naše predivne pjesme. COVID-19 nas je malo usporio, ali nekako se album sam oblikuje, riječ je transparentnom tkivu. Ono što je zajedničko pjesmama jest to što su autobiografske i intimne, ali nisu sve ljubavne – jednu sam posvetila i svome sinu, na primjer. Sljedeći singl izlazi krajem veljače.

S kim će biti duet?

– Ne mogu vam sve otkriti, ha-ha. Iznenađenje!

Lucija u studiju, Foto: Instagram

Posebna klasa

Nakon što ste jedno vrijeme radili u Rijeci, postali ste dio ZeKaeM obitelji.

– Tako je. Često se priča o toj razlici o radu u nacionalnoj kući i gradskom kazalištu. Čim imaš operu i balet, čim drama nije jedina i težište nije samo na dramskim predstavama, onda se dogodi da, nakon odigrane premijere, stalno obnavljaš predstave. To ima svoje prednosti i mane – možeš organizirati život sa strane, čitati, putovati i tako dalje, a mana je to neigranje predstave jer je za predstavu nezahvalno ako ona ne živi i ako nije u treningu, ako ne raste i ne razvija se. Ako je ne stigneš uigrati, jednostavno joj nisi dao da prodiše i nerijetko ostane hermetična. Potrebne su stalne obnove i stalno dizanje.

Saša Buneta mi je u jednom razgovoru rekao da je, za vrijeme studiranja, cijela klasa stalno ‘visila’ u vašem stanu.

– Da, moja je klasa prekrasna i posebna. Klasa koja puno radi, gotovo smo svi zaposleni. Volimo reći da smo čeljad Neve Rošić i Tonka Lonze, velikih glumaca i pedagoga.

Razlikuje li se stvaralački proces u glazbi i glumi?

– Refleksija je umjetnosti uvijek prisutna, bez obzira na granu umjetnosti. Tu je da pojedinca protrese, inspirira, prodrma. Ali, naravno da se razlikuje rad na albumu i na predstavi.

Uloga koju ste najteže uspjeli ostvariti? S kojim ste se likom najteže povezali?

– Ne znam. Uvijek se trudim negdje iskopati sebe, jer svi mi imamo milijun boja i bezbroj stanja. Odlučili smo se za jednu dosljednost, ali ima nas puno u nama. Tako da uvijek nađem neku sličnost s likom kojeg igram. Prije je bilo varijanti u kojima se s rukopisom ili redateljem jednostavno nisam našla na istoj valnoj duljini, ali budući da sam sklona pozitivi, utopiji i romantici te relativno selektivno pamtim, brišem sve nesporazume i ‘’pamtim samo sretne dane’’.

Radili ste s velikim režiserima. Koji vam je najdraži?

– Nema ga. Nemam ni najdražu boju, ni najdražu hranu, knjigu, ništa najdraže.

A godišnje doba?

– Čak ni to.

Dobro, s kojim vam je redateljem onda bilo najlakše raditi?

– Kazalište je takvo da se razne stvari jednostavno moraju poklopiti, pitanje je preopćenito da bih na njega dala odgovor.

Foto: Dusko Marusic/PIXSELL

Umjetničke duše

Od koga ste najviše, kao glumica, naučili?

– Najviše se uči kada sve ide protiv tebe, to je najveća škola. Kada se moraš boriti. Mladim glumcima je važno da uče od iskusnijih i obrazovanijih. Mislim da je zato super mladim kolegama koji dođu u ZeKaeM jer kod nas nema etiketa zvijezdi, prvaka i tako dalje.

To shvaćate kao prednost?

– Pa jasno. Danas ja igram glavnu ulogu, sutra ću igrati s dvije rečenice. Mi smo vam kao nogometna momčad koja zajedno korača k cilju.

Je li vam problem nakon 30 godina karijere igrati predstavu u kojoj, eto, imate dvije rečenice?

– Nije i nikada mi neće biti. Uloga može biti fantastična, pa čak i bez jedne jedine rečenice.

Iako ste mi rekli da vam je pretenciozno sebe nazivati umjetnicom, vi to ipak jeste. Vaša umjetnička priroda razvijala se odmalena. Znate se prisjetiti kako ste išli dvaput na popravni iz matematike, spavali na satovima kemije i fizike, ali ste zato išli u glazbenu i plesnu školu i nekako se prirodno nametnuo vaš životni poziv. Uspijevate li svojoj djeci približiti isto?

– Trudim se. Na sreću – nije teško jer su umjetničke duše.

Gledaju li vaše predstave?

– ZeKaeM je kazalište sklono istraživanju, eksperimentiranju i propitkivanju. Neke predstave naprosto ne mogu gledati jer su još premali, ali ako je predstava za njih – kako da ne. Obožavaju kazalište, a često su i na probama.

Digitalni izazovi

Kako se nosite s digitalnim izazovima, u smislu odgoja?

– Ima to i svojih prednosti. Bez njih ne znam niti odgovoriti na intervju, niti prevrtjeti snimalicu na televiziji. Oni to znaju od svojih najranijih godina, kao da su se rodili s takvom predispozicijom. Ne vidim toliko problem u tome, koliko u, primjerice, gušenju u maskama u školi, sedam sati dnevno. Njima je tehnologija produžena ruka i oni za drugo ne znaju. Možda je starijima bilo žao moje generacije koja je stavljala vrh bojice u žvakaču kako bi ona bila crvene ili plave boje i kako bi drugi mislili da je to kauguma iz inozemstva, ha-ha. To je isto neki otrov, vrlo vjerojatno. Ali mi smo to uredno radili. Hranili su nas smrznutim proizvodima jer je na njima pisalo da je to zdravo. Druga su vremena danas i nije sve novo nužno i negativno.

Druga su vremena, ali čovjek je uvijek isti?

– Svi su veliki pisci davno napisali vrlo aktualne stvari i pouka je ista – sve se vrti u krug. Neke stvari ostaju nepromjenjive jer je ljudsko biće zapravo oduvijek jednako.

U razgovorima s medijima uvijek vas pitaju za vašeg oca i njegov utjecaj na vaš razvitak i rad. Vaša pokojna majka Ivanka Cerovac bila je koreografkinja i plesna pedagoginja. Što pamtite od svoje majke, što vas je ona naučila?

– Glumci su uvijek više eksponirani, zato je to tako. Majci mogu zahvaliti sjajan sluh. Ona je imala apsolutni sluh koji je mene frustrirao. Znala bih pustiti neku modernu pop pjesmu, ona bi sjela za klavir i odsvirala je – nakon jednog slušanja. Visoko je postavila letvicu u mome životu. Bila je ispravan čovjek, usadila mi je osjećaj za disciplinu i odgovornost. Pravična i iskrena, pravo zagrebačko gradsko dijete. Moja baka, s majčine strane, bila je prva profesorica povijesti i prva profesorica uopće. Mama me naučila osnovnim stvarima koje pokušavam prenijeti i svojoj djeci.

Znala sam joj reći: »Ali, mama, svi imaju te traperice!« a ona bi mi odgovorila kako ja nisam ‘svi’. Ta me rečenica izluđivala! Tek sam kasnije shvatila koliko je zapravo moćna i lijepa. Podupirala je i radila na individualnosti i skromnosti, i ja sam uvijek mislila da mi nemamo novca, a ustvari smo išli i na skijanje i na ljetovanje. Nije bila škrta, samo skromna i tu nam je vrijednost usadila, kao i osjećaj dosljednosti. Želiš plesnu školu? Stvarno želiš to? Okej, ali onda nema odustajanja. Nema mijenjanja za nekoliko dana. Tako ja pristupam odgoju svoje djece. Ne dozvoljavam da jedan tjedan idu na judo, drugi na karate, treći na nogomet. Odaberi što želiš i na tome radi.

Mali Brijun – Predstava ‘Doručak šampiona’, Foto: Dusko Marusic/PIXSELL

Genetika i odgoj

Kažete da su vas neke stvari, kao i svako dijete, izluđivale. Primjećujete li da se pretvarate lagano u svoje roditelje?

– Znam se zateći (smijeh), ali ne mislim da se skroz pretvaram u njih. Ne možemo, naravno, pobjeći od genetike i odgoja, ali opet – svaki je čovjek zasebno biće. Svoju djecu jednako odgajam, a potpuno su drukčiji. Trudim im se pristupati u skladu s njihovim potrebama i osobinama. Osluškujem ih.

I sami ste rastavljeni, a i dijete ste rastavljenih roditelja. Možete li provući paralelu?

– U moje je vrijeme bilo dosta čudno biti dijete rastavljenih roditelja. Danas je, pak, čudno ako su roditelji u braku, ha-ha. Standardi su se promijenili. Stalno sam si mislila – pa kako je moguće da te žene ili ti muškarci ostaju u krivim brakovima toliko godina i to zbog djece. Sve dok nisam i sama postala rastavljena majka – ne mogu reći samohrana jer je njihov otac, bez obzira na to što živi u drugoj državi, prisutan u njihovim životima.
Htjela sam reći – čudila sam se kako je moguće ostati u nefunkcionalnom braku samo zbog djece, a onda sam shvatila – teško je biti i mama i tata, ne ostaju roditelji u braku samo zbog djece, već i zbog sebe samih. Priroda je napravila to tako da su potrebne dvije energije – jedna koja viče, druga koja mazi, jedna koja odgaja, druga koja popušta. Roditeljstvo je borba od jutra do mraka.

Njegujete prirodni ‘look’. Ne volite šminku?

– Kažete – godine su tu pa je vrijeme da se Lucija počne šminkati? Hahaha.

Naravno da ne! Sjajno izgledate! Samo je neuobičajeno da se javne osobe za potrebe intervjua, odnosno fotografiranja, ne našminkaju.

– Hvala! Ne šminkam se jer ne volim. A kad me u ZeKaeM-u našminkaju za predstavu, ja se razveselim, često i začudim: »Tko je ova žena?!«. Nemam se naviku šminkati, jednostavno.

Koja vam je najdraža pjesma?

– Rekla sam vam da nemam ništa najdraže! Ali najdraži pjesnik mi je Branko Miljković.

Eto, uhvatili smo vas! Ipak postoji nešto najdraže.

– Sad sam sama sebi upala u usta, haha! Recimo da mi je Miljković jedan od najdražih kojemu se uvijek rado vraćam.