Foto F. MORRETTI
Elements izvodimo u suradnji s udrugom Ruta iz Cresa te milanskim fotografom Francescom Morettijem. Za glazbeni dio pobrinut ćemo se Mat Muntz na basu i mehu i ja, te ćemo i ovog puta angažirati publiku da zapjeva s nama i razgovarati o glazbi s našeg područja
Svestrana riječka pjevačica, skladateljica i aranžerka s njujorškom adresom Astrid Kuljanić, tradicionalno svakog ljeta u Rijeci priredi koncert, a ovog puta »sastanak« je zakan u subotu u Pajolu na Pećinama gdje će nastupiti s basistom iz Seattlea Matom Muntzom.
Uz koncert, na Pajolu će biti odražana i radionica filcanja creske udruge Ruta koju će voditi Vesna Jakić, te izložba fotografija Francesca Morettija iz Milana.
U Americi živite i pjevate već šest godina, ali svako ljeto vraćate se u Hrvatsku?
– Svako ljeto sam tu i smatram se jako sretnom što još nisam doživjela pravo njujorško ljeto za koje kažu da je neizdrživo, vlažno, vruće svugdje osim u metrou gdje je frižider. Jako sam vezana uz Hrvatsku, tu mi živi familija, roditelji su mi s Cresa gdje provode cijelo ljeto tako da ne mogu zamisliti da ne dođem svake godine doma.
Ugodno s korisnim
No povratak u Hrvatsku nije samo zbog godišnjeg, prilika je to i za nastupe pred domaćom publikom?
– Pa da, prije nego sam otišla živjeti u New York puno sam nastupala u Hrvatskoj i okolici pa sam to htjela i nastaviti, a ljeto je prilika da se spoji ugodno s korisnim. Već jedanaest godina organiziram Crescendo Music Festival na otoku Cresu, i bar jednom godišnje želim napraviti koncert u Rijeci i Zagrebu, kad sam već tu. Prošle godine sam dovela čitav bend na turneju koja je obuhvatila i Srbiju, Sloveniju i Italiju što je bilo jako naporno budući da sam bila vozač – momci ne voze auto s mjenjačem – jedina poveznica za hranu, spavanje i sve ostale osnovne funkcije budući da ne pričaju hrvatski, menadžer za nastupe, promotor… I tako, malo sam se umorila i naučila da ne moram baš sve sama, pa smo ove godine smanjili kilometražu.
Iza nas je i još jedan Crescendo Music Festival?
– Tako je, jedanaesti po redu i najambiciozniji po programu. Po prvi put imali smo šest dana programa, svaki dan na drugoj lokaciji. Ove godine imali smo izložbu udruge Ruta, Vesne Jakić i Vesne Bakić pod imenom »Vile Lavandine« uključujući i haljine koju sam nosila. Te haljine bile su inspiracija za novi photo shooting na Cresu gdje nam se pridružila i make-up artistica Romana Poropat iz Rijeke i oslikala mi lice, što se vidi i na slikama s festivala. Htjela bih zahvaliti svim posjetiteljima koje smo izvozali po otocima, te pokroviteljima koji su omogućili da se napravi ovakav program.
Kulturna razmjena
Pred nama je pak zanimljiv koncert na Pajolu?
– Radi se o prvom događaju pod imenom Elements koji objedinjuje glazbu, vunu, dizajn i fotografije, a izvodimo ga u suradnji s udrugom Ruta iz Cresa te milanskim fotografom Francescom Morettijem. Za glazbeni dio pobrinut ćemo se Mat Muntz na basu i mehu i ja, te ćemo i ovog puta angažirati publiku da zapjeva s nama i razgovarati o glazbi s našeg područja. Elements je inovatinvno otkrivanje zvukova, kultura i materijala – putovanje, koje je započelo na otoku Cresu, sa svojom još divljom prirodom i njegovim kulturnim utjecajima koji dolaze iz cijele Europe, a zajednički je korijen Vesni i meni. Proširilo se preko oceana u grad New York, grad raznih proturječja, ali nevjerojatno živahan i otvoren novim utjecajima. U Pajolu ćemo prikazati fotografije napravljene na obje lokacije, Cresu i New Yorku, a treća faza putovanja realizirat će se u Italiji, u istočnim Alpama i Dolomitima na zimu. Ovaj izbor povezan je sa simbolikom planina koje su nekoć bile antičke barijere i prirodne granice, a danas su postale mjesta susreta za kulturnu razmjenu. Nadalje, u tim još uvijek autentičnim Alpama i selima postoje kulturni i tradicionalni elementi koji su zajednički čitavom sjevernom i istočnom području jadranskog bazena u rasponu od Venecije do Dalmacije. Legende, pjesme, tekstilni radovi i uporaba sirovih materijala čine ih obaveznom destinacijom Vesni i meni. Ovim putem se zahvaljujemo Pajolu i Odjelu za kulturu grada Rijeke što su omogućili da ovakav program bude besplatan za sve posjetitelje.
Radionicu filcanja creske udruge Ruta vodit će Vesna Jakić?
– Vesna će, osim što će prikazati svoje radove, također pokazati posjetiteljima proces filcanja, a publika će moći i zaprljati ruke sapunom, tj. i sami isfilcati oblik cvijeta. Program je prikladan za djecu i za odrasle, a ulaz se ne naplaćuje, tako da pozivam sve da nam se pridruže u Pajolu na zadnjoj plaži na Pećinama u subotu, 7. rujna od 18 sati na dalje.
Užurban i hektičan
U SAD-u ste imali priliku nastupiti u Kennedy Centru u DC-u. Recite nam više o tom koncertu?
– To je zbilja bio koncert za pamćenje – 26. lipnja ove godine imali smo priliku da u organizaciji hrvatske ambasade u Washingtonu nastupimo u jednoj od najprestižnijih dvorana u Americi. Nakon što smo 2017. imali promociju albuma u Carnegie Hallu u New Yorku, ovo je bila izvrsna prilika da opet pozovemo folklorni ansambl Hrvatska Ruža iz Astorije u New Yorku i napravimo malo duži zajednički program. Pritom nam je pomogla i Hrvatska zajednica – Croatian Community of Astoria pri hrvatskoj župi Bl. Ivan Merz u New Yorku, na čelu s paterom Vedranom Kirinčićem. Tako se nas 12, četiri člana mog benda Astrid Kuljanić Transatlantic Exploration Company – Ben Rosenblum, Mat Muntz i Peter Manheim – te osam članova folklora Hrvatska Ruža pod vodstvom Valentine Žužić i Petra Crnogorca našlo na toj prekrasnoj bini, pred prepunim gledalištem koje je pjevalo s nama u sav glas i čak zaplesalo na pjesmu »Va Opatije« Danijela Načinovića! Bio je to potpuni užitak, predstaviti vlastitu glazbu te naše nasljeđe u modernim aranžmanima u tom ambijentu uz američke glazbenike i folklor sastavljen većinom od druge generacije hrvatskih iseljenika.
U Americi znači predstavljate i hrvatsku glazbu, onu tradicijsku?
– Naravno! Već sam spomenula kako surađujem s folkornim društvom Hrvatska Ruža s kojima smo otvorili koncert u Kennedy Centru ni više ni manje nego s tradicionalnim plesom – istarskim balunom, kojeg je na primorskom mehu (mijehu) izrađenom u Orlecu na Cresu svirao Mat Muntz iz Seattlea. Meni je jako stalo predstaviti naše posebne zvukove, našu starinsku glazbu i kulturu svima koje to zanima, pa me oduševi kad glazbenici koji sa mnom sviraju odjednom počnu koristiti istarsku ljestvicu u njihovim improvizacijama, te kad koreografkinja folkora Katarina Crnogorac kombinira novi ples za neki moj moderni aranžman tradicionalnog napjeva. Vjerujem da se na taj način dopire do više ljudi koji mogu apsorbirati našu glazbu od modernijih zvukova prema tradicionalnijim, ako ih možda u početku to i nije zanimalo.
Kako je živjeti i raditi u SAD-u ovih dana?
– Za New York kažu da je drugačiji od ostatka SAD-a, a sam po sebi je izuzetno užurban i hektičan, skup i prekrcat svega. To je grad u kojem možete kad god hoćete naći što god hoćete, koji vas iscrpi, ali isto tako pruža bezbroj mogućnosti. Što sam više tamo, to više cijenim kad mogu uloviti malo mira, ali isto tako cijenim što sam u centru glazbenih događanja, što mogu vidjeti uživo sve moguće koncerte koje bih ikad htjela vidjeti i što mogu svirati s glazbenicima iz svakog kutka svijeta. To se na svu sreću nije promijenilo niti otkada je došao novi predsjednik na vlast, te mi je drago da živim u jednoj od oaza imigranata, takozvanim »sanctuary cities« gdje se ne provode nacionalni imigrantski zakoni, pogotovo kad se radi o deportacijama i razdvajanjima unutar obitelji.
Sestra kao uzor
Za sestru Karin skladali ste glazbu za pjesmu kojom se predstavila na ovogodišnjem Čansonfestu? Kako je surađivati sa sestrom?
– Počelo je zapravo od suradnje s – tatom! Naime, moj otac Elso Kuljanić, izdao je knjigu o svom životu u kojoj se, osim njegovih radova i priče o akademskom radu, našla i njegova poezija i fotografija. Dok sam u Americi čitala tu knjigu, naletila sam na prekrasnu pjesmu »Bonaca« za koju sam odmah shvatila da se može uglazbiti, te sam je snimila i prijavila na Čansonfest bez da sam ikoga obavijestila. Nakon što su mi javili da je pjesma primljena na festival, shvatila sam da sama ne mogu nastupiti radi privatnih obaveza i ponudila je Karin. Njoj se pjesma na svu sreću jako dopala te ju je ona snimila zajedno s Mariom Šimunovićem kod Roberta Grubišića, i mogu reći da mi je to jedno od najugodnijih snimanja na kojima sam bila. Ona ju je super otpjevala i sa svim sugestijama pjesma je bila gotova u par sati, te sad zvuči puno bolje nego kako sam je ja originalno zamislila.
Vaši se glazbeni putevi razlikuju?
– Da, Karin je rano počela sa zabavnom glazbom našeg podneblja, a ja sam uvijek naginjala nekoj alternativi. Međutim, kad sam bila mala, ona mi je bila uzor, još dok je pjevala u Putokazima sam htjela biti ista k’o ona, i njoj i svojim roditeljima mogu zahvaliti za glazbene gene i glazbeni razvoj – od malih nogu sam držala glas kako bi ona mogla pjevati terce… Da ne pričam da znam cijeli repertoar glazbe iz 80-ih jer sam ja tad bila curica, ali mi je to slušala starija sestra koja mi je bila idol, pa se ne sjećam dječjih pjesmica nego Denis&Denis, Wham, Rick Astley, Nena, Falco itd.
Planovi? Što vas čeka na jesen i po povratku u SAD?
– Dan prije nego odletim u New York, u subotu 14. rujna imat ću koncert sa svojom matičnom, hrvatsko-slovenskom grupom Mildreds u Zagrebu, u Kulturnom centru Mesnička. Prošlo je već nekoliko godina od zajedničkog nastupa te se jako, jako veselim da ćemo odsvirati sve što smo nekad svirali, od obrada s albuma »Brisača Prašine« do naših originala s »Život u ušima«, te da ću se puna dva dana družiti s Urošem Rakovcom na gitari, Žigom Golobom na basu, Blažem Celarcem na udaraljkama i Krunom Levačićem na bubnjevima, dok budemo snimali videomaterijal o bendu i na samom koncertu u subotu. A kad se vratim u New York odmah počinjem predavati, držim lekcije za pjevanje privatno i u školi, te me veseli nastavak rada sa svojim učenicima. Ukoliko nekoga iz Hrvatske zanimaju online lekcije, mogu me kontaktirati preko www.astrid-music.com/teaching gdje će naći sve informacije. Naravno, čekaju me i koncerti – spomenula sam već da u New Yorku mogu gledati sve, pa tako ću sigurno otići vidjeti Lelu Kaplowitz s bendom već 19. rujna u Carnegie Hall, a moj prvi koncert preko bare bit će već 21. rujna u Princetonu u New Jerseyu. Ove godine ne želim čekati do idućeg ljeta da se vratim pa se nadam da ćemo na zimu uspjeti realizirati treću fazu projekta Elements u Alpama, te da će to bit prilika za doći doma u Rijeku i na Cres na kojem predugo nisam bila po zimi, a tada je zbilja poseban, u isto vrijeme i miran i divlji.
