Svi znaju da u našem moru živi obična crna dagnja, no ne znaju svi da ta obična crna dagnja ima bliskog rođaka, dagnju runjavicu znanstvenog naziva Modiolus barbatus (Linnaeus, 1758).

Dagnja runjavica naraste do 70 milimetara i može težiti do 0,04 kilograma. Srednja lovna težina iznosi 0,02 kg. Ima bilateralno simetrične klinasto-ovalne izduljene ljušture tankih i oštrih rubova, sprijeda šiljate, a straga zaobljene i proširene. Vanjska strana ljušture je smećkasto-žućkaste boje, obrasla izraslinama koje podsjećaju na dlake ili runo, po čemu je vrsta i dobila ime. Unutrašnjost školjke je blijede opalnosedefaste boje.

Mrijesti se u ljetnom periodu na isti način kao i obična dagnja, s tim da je prirast kod ove vrste nešto brži.

Najčešće je nalazimo kao pojedinačne primjerke, rijetko u manjim grupicama, dok grozdove formira vrlo rijetko. Zbog ‘bradate’ ljušture i brojnih sesilnih organizama kojima bude prekrivena i koji je okružuju, nije je uvijek lako primijetiti.

Sakuplja se uglavnom ronjenjem pri čemu se ručno ‘bere’. Dredžama i kunjkarima se također lovi, ali u pravilu kao usputni ulov pa se stoga i na ribarnicama vrlo rijetko pojavljuje.

U Malostonskom zaljevu je 2007. godine eksperimentalno istraživana mogućnost komercijalnog uzgoja ove vrste. Nažalost, zbog vrlo sporog rasta se odustalo od ideje umjetnog uzgoja.

Lijevo je obična, a desno dagnja runjavica

Dagnja runjavica je rasprostranjena po cijelom Jadranu na kamenito pločastom, ali i pjeskovito-ljušturastom dnu pokrivenom purićem. Preferira plitko more, no nikada pliće od dva metra dubine. Budući da kao i obična dagnja voli bočato more, nalazimo je općenito na svim terenima s konstantnim priljevom slatke vode. Najbrojnija je na područjima Malostonskog, Kaštelanskog i Šibenskog zaljeva te oko otoka Murtera.

Dagnja runjavica ima nešto tamnije i intenzivnije obojeno meso zbog čega je među ribolovcima kao ješka nešto cjenjenija od obične dagnje.

S gastronomskog stajališta je također cjenjenija, dijelom zbog malo intenzivnijeg okusa, no zapravo ponajviše zbog činjenice da se za razliku od obične dagnje znatno rjeđe nalazi na meniju, te se kao takva smatra raritetnom delicijom.

Kao i obična dagnja, može se jesti sirova i kuhana, pripravljena na razne načine kao i obična dagnja, najčešće na buzaru, u rižotu i pohana.

Dagnja runjavica ima vrlo ukusno meso

Važno je naglasiti da okusom dagnje runjavice katkad dominira miris joda, a što je u uskoj vezi sa staništem, odnosno mikrolokacijom na kojoj je lovljena. Budući da taj miris sigurno ne paše svačijem nepcu, prije pripravljanja je poželjno otvoriti jednu do dvije školjke, te provjeriti intenzitet mirisa.

Bez obzira na kakav je način pripravljali, dagnju runjavicu se mora pažljivo i temeljito oprati jer se među naborima i obraslinama ljušture u pravilu uvijek nalazi sitni pijesak kojeg u tanjuru nitko ne želi.