Mostra

Slavenski esperanto očaja: Gledali smo filmove Atoma Egoyana i Roya Andersona

Dragan Rubeša



Čitav literarni opus precijenjenog Jerzyja Kosinskog sveden je na seriju patetičnih vinjeta koje pokazuju sadizam povijesti u njenoj najbestijalnijoj formi, garniranih pompoznim pornografskim naracijama. Zato nijedan njegov nepodnošljivi roman ne zaslužuje filmski transfer, iako je relativno anonimni češki sineast Vaclav Marhoul posegnuo za adaptacijom njegova najpoznatijeg komada »Obojena ptica« u kojem je angažirao puno razvikaniju ekipu, od Uda Kiera u ulozi sadističkog i ljubomornog mlinara koji će vilicom iskopati oči svom radniku, do svećenika Harveyja Keitela te Stellana Skarasgarda i Barryja Peppera koji glume vojnike. Iako su oni tek svedeni na cameo pojave.


U fokusu priče je židovski dječak kojeg roditelji ostavljaju jednoj ženi kako bi ga spasile od konclogora. No nakon njene smrti, dječak kreće na svoje dugo putovanje krajolicima barbarizma i nezamislivih užasa, pri čemu je svaka nova etapa njegova lutanja jezivija od prethodne. Jer, kad se toliko prežvakana sintagma »banalnosti zla« povezuje s Kosinskim, hvata nas panika. Iako će film biti upamćen tek po autorovoj uporabi »slavenskog esperanta« u dijalozima, koji je 2006. izmislila grupa slavista. Iako je hrvatski obol u toj lingua franca papazjaniji sveden tek na izraze poput »pizda« i »kurvetina«.



I najnoviji film Šveđanina Roya Anderssona »O beskraju« ima jednog svećenika koji je izgubio vjeru u Boga, pa se obraća psihijatru. Ali on ga izbacuje iz ordinacije, jer je završio s radnim vremenom i mora stići na zadnji autobus. Jer, Andersson kao da stalno snima isti film sveden na anemiju minimalističkog kadra, čije se beskrvne i inertne figure doimaju poput zombija.Krajnji Anderssonov antipod je energični »Samo 6.5.« u režiji Iranca Saida Roustaija, koji slijedi agenta iz odjela za narkotike u njegovim svakodnevnim racijama po slamovima i stanovima Teherana i koji je po konzumaciji cracka i heroina praktički nadmašio Baltimore iz »Žice«. U fokusu je imućni kralj droge kojeg će policija uhvatiti kako se nafiksan brčka u bazenu svog luksuznog penthousea i baciti ga u pakao zatvorske ćelije u kojoj su zbijena tijela svih onih koje je njegova roba pretvorila u sablasti.


Crkva i psovka




U jednoj sceni najnovijeg solidnog komada Atoma Egoyana »Guest of Honour«, kojim se ovaj Kanađanin armenskih korijena nakon tri recentna promašaja (»Ararat«, »Chloe«, »Remember«) pokušava vratiti u formu, začut ćemo slične epitete. »Pičko jedna, mamu ti jebem«, zaurlat će vlasnik uličnog snacka s »ovih prostora« sanitarnom inspektoru Davidu Thewlisu nakon što mu je potonji zatvorio obrt zbog loših higijenskih uvjeta. Toliko o slavistima i kroatistima. U fokusu priče je inspektorova kći Veronica (Laysla De Oliveira) koja nakon njegove smrti odlazi svećeniku (Luke Wilson) naručiti očev posljednji ispraćaj prema katoličkim običajima, iako nikad nije bio u crkvi. Tijekom njihova razgovora otkrivamo u formi flešbekova da je Veronica tijekom turneje svog školskog orkestra bila lažno optužena za seksualno zlostavljanje 16-godišnjeg bubnjara čije će se traume okončati tragedijom. Iako je otac spreman platiti kćeri kauciju, ona odbija izaći iz zatvora. Vratili smo se, dakle, na teren Egoyanova »The Sweet Hereafter«, iako školski autobus na čijim sjedalicama učenici moraju ostaviti mobitele prije nastupa, sada postaje prostor šoferove znatiželje, dok ekrani smartphonea zamjenjuju videoekrane iz autorove najranije faze.


Crkva u diskursu psovke bila je prisutna i u dva komada iz paralelnih programa Mostre. »Che cazzo stai dicendo?«, kazat će kardinal Voiello papi nakon što je potonji počeo razmišljati o otvaranju vatikanskih vrata migrantima, kao što bi to učinio sv. Franjo Asiški. Riječ je o drugoj sezoni Sorrentinove TV serije (»Novi papa«), čiju smo 2. i 7. epizodu vidjeli izvan konkurencije.


Opsesija klerom


Kako to već biva s HBO hitovima, svaka nova sezona donosi enormniju količinu seksa od one prethodne, povezanu s užicima koji vode ka boli. »U crkvi treba razlučiti fiziološko od patološkog«, kazat će Sorrentinov junak. Iako u filmu »Corpus Christi«, Jan Komasa preferira potonje, dok patološki slijedi recentnu opsesiju poljskog filma klerom. Sada je u fokusu mladi delinkvent koji iz popravnog doma biva prebačen u zabito poljsko selo gdje ga je čekao posao u lokalnoj stolariji. Ali tijekom putovanja on stavlja svećeničku halju i postaje otac Daniel. No bez obzira na njegov »pogani« jezik blizak hip-hop rimama, ubrzo će osvojiti srca vjernika, postavši nešto poput karizmatika. Iako zajednica prolazi teške trenutke jer je nesreća koju je izazvao pijani vozač zavila pola mjesta u crno.