Ova ljepotica nije najveća, nije najteža, ali je posebna i zarazna. Ne, nije me zarazila ničim što ne valja nego još jednim načinom ribolova, egingom. Sada nema lošeg vremena. Ako je bonaca barka je u igri, a ako puše imam zaklon sa svih strana i idem bar zabacit sa obale. Dosta sam uspješan u tome i guštam u svakom momentu bilo ili ne bilo ulova.
povezane vijesti
S Malog Lošinja nam se javio Dejan Botaš koji je uspio nasukati pravi torpedo od lignje u čemu ga nisu spriječile ni dvije operacije šake. No ta je lignja, bez obzira na njenu impresivnu veličinu, Dejanu bila okidač. Evo što nam je Dejan ispričao o svemu tome:
– Ovaj ulov je za mene poseban jer je to ujedno bio i početak mog bavljenja takvim načinom lignjolova. Inače sam od malena na moru i lignje najviše lovim peškafondom iz barke.
– Posebno me pogodilo što sam imao nesreću zbog koje sam morao na dvije operacije šake. Skoro dvije godine sam izbivao iz ribolova i to su bile muke za mene – priča nam Dejan.
– Jedva sam dočekao dan da skinem gips. Šaka nije slušala, prsti su bili kao drveni i bolilo je užasno. Svejedno, sklopio sam pribor i u suton otišao na rivu naselja Ćunski, jer samo sam tako mogao loviti, i to jedva, ali sam ipak zabacivao – nastavlja Dejan svoju priču.
– Svašta sam ja toga dana izvodio kako bih zabacio i lovio. I u jednom zabačaju – oooo-ppp! Objesila se! Nikakve velike filozofije u tome nije bilo, samo neizmjerna sreća i uzbuđenje. Bila je teška oko kilograma i uspješno je donesena doma.
Ova ljepotica nije najveća, nije najteža, ali je posebna i zarazna. Ne, nije me zarazila ničim što ne valja nego još jednim načinom ribolova, egingom. Sada nema lošeg vremena. Ako je bonaca barka je u igri, a ako puše imam zaklon sa svih strana i idem bar zabacit sa obale. Dosta sam uspješan u tome i guštam u svakom momentu bilo ili ne bilo ulova. Friški zrak i mir u glavi to je već pobjeda, a usput ako izvučem i koju lignjicu ja sam totalni pobjednik – nastavlja Dejan svoju priču.
– A doma se posebno vesele jer ih obožavaju jesti, pogotovo klinci, Matija i Onur. Djecu sam isto zarazio tim guštom i oslobodio sam ih igrica i zujanja u televizor. Često se moram i po skrivećki izmigoljiti iz kuće jer postalo je nemoguće otići sam, ali to mi je zapravo drago. Neka samo love. A imam i najbolje društvo i učenike kad pođu sa mnom – ispričao nam je Dejan Botaš.