RIJEKA – Stravična tjeskoba koja se uvukla u riječku obitelj Vizintin 1. siječnja, kad je njihov sin i brat Petar zadnji put viđen u Ružićevoj ulici, jučer je nakon iscrpljujućih 16 dana završena na najgori mogući način – Petrovo beživotno tijelo pronađeno je u jednom mračnom, turobnom i opasnom zakutku tvorničkog kruga Hartere. Za sada je nemoguće, kako ističu u PU Primorsko-goranskoj i unutar obitelji Vizintin, na bilo koji način zaključiti kako je došlo do tragičnog ishoda. Odgovore će dati policijska istraga i medicinska autopsija.

Apsolutno uvažavajući tugu i bol koji izaziva žrtva, imamo obavezu, već u ovom trenutku, istaknuti ovim slučajem potaknutih nekoliko važnih činjenica. ​Prva je ta da je najveća potraga za Petrom Vizintinom krenula po brojnijim zakucima napuštene, postindustrijske Rijeke uokvirenih u Harteri, prvenstveno zahvaljujući silnoj, beskrajno emocionalnoj snazi njegove sestre Ane Marije Vizintin. Ona je danima »pretresala« prostore Hartere, kao i još nekolicinu riječkih lokacija izraslih u prava beskućničko-skvoterska geta, mjesta privlačna ljudima bez sigurne egzistencije i perspektive. Mjesta gdje vlada zakon predcivilizacijskih vremena izbrisanih granica klasičnog građanskog ponašanja.

– Civilna zaštita i njezini stručni ljudi, posebno oni okupljeni u eRIpio, osmislili su završnu potragu. Prema uputama, uz njihove volontere okupilo nas se još niz prijatelja, a zahvaljujem i PU Primorsko-goranskoj koja je također bila uključena u potragu za mojim bratom. Rekla je to Ana Marija Vizintin. U svoj toj užasavajućoj situaciji u kojoj se našla njezina obitelj dodatno zgrožena svim onim što je vidjela i doživjela tijekom potrage za bratom.

– Znala sam da postoji jedan nama ne toliko vidljivi svijet beskućništva, uvijek i osobno pomažem ljudima koji sami ne mogu, ali ovo što sam doživjela tijekom potrage za bratom, nadilazi i najdepresivnija razmišljanja. Moj je brat bio izrazito emocionalna osoba koja je također znala ukazivati na ovakve probleme, no mislim da je krajnje vrijeme za – naše djelovanje. Moramo se kao društvo – probuditi, dodala je Vizintin.

U pravu je, jer je sve starija i praznija Rijeka postala mamac za ljude s kraja vjere u život. Zbog brojnih napuštenih prostora u samom središtu – uz Harteru tu se posebno ističu ruine hotela za željezničare na Brajdi i dio Pećina oko hotela Park – gdje često, kako nam ističu i sami beskućnici, vladaju zakoni kojima ljudski život nije baš neka svetinja.

Hoće li Petrova smrt, za koju se u svoj tuzi nestanka života nadamo kako nije bila nasilna, a čije se rješenje enigme nestanka dogodilo svega nekoliko desetaka sati nakon zabrinjavajućih riječkih rezultata popisa stanovništva, biti onaj okidač što će konačno krenuti vraćati Rijeku na nekad ugledno mjesto.

Ili kako nam je jučer u nizu kontakata istaknula emocionalno slomljena, ali ne i obeshrabrena Ana Marija Vizintin – moramo pomoći ljudima! Ono što sam tražeći Petra vidjela u Harteri, samo je jedno – poziv u pomoć ljudi koji se ne mogu nositi s mukama života današnjih vremena.