Jedan od najznačajnijih novodobnih hrvatskih književnika, ali i intelektualaca uopće; pjesnik (do sada objavio 15 knjiga poezije) iznimnog senzibiliteta i esejist širokih teorijskih uvida, Dražen Katunarić (rođen u Zagrebu 1954., urednik uglednog časopisa Europski glasnik i nakladničke kuće Litteris), nakon sjajnog romana »Smiješak padre Pija«, iznova se oglasio novim proznim djelom. Ovih je dana agilni zagrebački izdavač Sandorf objavio Katunarićev roman (na više od 500 stranica teksta) »Zbogom, pustinjo«, velik, ne samo po obimu, već još i više po autorovom spisateljskom umijeću, što zapravo nikoga ne bi trebalo (za)čuditi, jer uz već dokazane stvaralačke kvalitete, on posjeduje rijetku sposobnost uočavanja i obrade tema u kojima nijansirano detektira krhkost ljudskih sudbina na podlozi velikih povijesnih, u pravilu tragičnih mijena, kojih često nismo ni svjesni, sve dok nas se ne počnu izravno doticati i utjecati na naše živote.
Upravo taj sudar realnog i poetskog pod jalovom krošnjom velikih civilizacijskih potresa i sudara u romanu je prikazan bez ikakvog uljepšavanja i moraliziranja; grubom dokumentarističkom metrikom, autor se uspio »uvući pod kožu« svoje junakinje, prevoditeljice Klaudije Srdoč, nekonvencionalne, neukrotive, slobodoumne žene koja se bez predrasuda zna (o)koristiti snagom svoje seksualnosti i fizičke privlačnosti, ali ona je samo naizgled la belle dame sans merci, lako dostupan plijen u muškom svijetu alžirskog gradilišta, gdje je smještena radnja ovog djela. U biti ona je, zagledana u beskonačnu ljepotu pustinjskog zvjezdanog neba neuhvatljiva; fascinirana Camusom, sama piše poeziju kojom određuje granice preko kojih nikome ne dopušta da joj se približi, da ih prijeđe; oko nje se (pre)okreću svi ostali (muški) likovi romana, ona je kontrapunkt koji nivelira sve glasove i zvukove koji se u alžirskoj pustinji isprepliću dajući tako (s)misao nepodnošljivoj praznini kojom je roman ispunjen.

Brutalna ljepota pustinje

Preko svoje (anti)junakinje Katunarić nam poručuje: »Pustinja me uči da je vrijeme jedna velika prevara. Nije mu svrha da postoji, nego da prođe. Kad mi se čini da vremena imam, samo sam ga zamijenila s beskonačnim prostorom, a ono me bezočno vara s ljubavnikom koji ima mnogo manje godina od mene… Kad napuni moje godine, shvatit će da ih je već potrošio. Da ih nema. A, ja ga nikad neću sustići, jer je moje vrijeme isteklo…Na pijesku nemamo razloga plakati. Pustinja je zemlja koja ne služi, koja se ne obrađuje, mjesto gdje se ne sadi i ne ubire posađeno, jer Allah je zabranio oblacima da dažde nad njom; pustinja je zemlja na kojoj se razmišlja o sudbini«.
Kroz usta Klaudije koja žarko sanja o ljubavi, a nezadovoljna što usprkos brojnim ljubavnicima nije našla novog tko bi je znao voljeti, Katunarić zapravo zapisuje vlastiti poetski credo: »Da bi se napisala dobra pjesma, potrebna je nutarnja vatra koja se svaki dan potpaljuje. Poezija je otmjenost književnosti, ne trpi okove, preporuke, recepte…Pišem iz nezadovoljstva, to znam, ali tu tjeskobu koja nije tjeskoba mojeg malog narcizma želim pretvoriti u krik života. Hoću li uspjeti, ovisi o pustinji. Jedina bol ili izlaz iz nje, jedina propast i jedini spas.« Inspiriran tom brutalnom ljepotom pustinje, Katunarić je ispisao antologijske stihove u prozi: »U kojem vremenu živimo? U prošlosti. Sve što gledaš ovog časa pod nebeskom kupolom, zvijezde i planete, u vidljivom krugu, bilo je i prije. Svemir je prošlost, čovjek uspomena. Sadašnjost je samo vrijeme nastanka prošlosti. Ona u svemiru ne postoji i svi satovi su bez kazaljki, smiješni do suza. Kad pogledaš nebo, sve se već dogodilo… Po danu u pustinji, čini se da vlada Ptolomejski sustav. Sve izgleda bliže, nebo djeluje malo dublje od oblaka…Treba pričekati noć da prestane ova varka. Tek u noći dobivam pravu predstavu o cijelom svemiru i o tajnama zapletenim u dubinama prostora… Iznad Sahare nebo je osvijetljeni pijesak, kao da je svako zrnce krijesnica…Slučajnost postojanja ima veze s bezdanom koji se stvara kad svemir razjapi usta… Zvijezde nas griju, one ne spajaju vremena i ljude, nego kad gore iz daljine stalno pomiču, uspinju i spuštaju naše živote; svake noći objelodanjuju svoju pravu sadržinu, taj vulkan koji neprestano riga vatru i od nje izgara. No zašto sam, unatoč svemu, toliko opčarana saharskom noći koja ne čini drugo do objavljuje moju bijedu, beznačajnost, pa i ništavilo?«

Događaj u Alžiru

Po osobnom priznanju, Katunarić je ideju za pisanje ovog romana u sebi nosio gotovo 40 godina, zapravo od dana kada je čuo vijest (1993.) da su na gradilištu zagrebačke Hidroelektre (koja je zapošljavala puno bosanskih muslimana i Srba), u blizini alžirskog gradića Tamesguidea, pripadnici radikalne islamističke organizacije GIA (Groupe islamique Armé), brutalno, odsijecanjem glava, pobili dvanaest hrvatskih radnika nekoć moćnog jugoslavenskog, socijalističkog građevinskog mastodonta. Zločin se dogodio upravo u vrijeme krvavog raspada Jugoslavije, ali i ne manje dramatičnog političkog kolapsa i građanskog rata u Alžiru, tako da se o tom događaju u Hrvatskoj, obuzetoj velikim domovinskim stradanjima, u javnosti nije poklonila dužna pozornost; »kao da to nema nikakve veze s nama«, kazao je Katunarić.
I ogorčen izostankom bilo kakve reakcije vlasti u RH, kao i činjenicom da je i sam desetak godina prije spomenutog zločina boravio kraće vrijeme na gradilištu u Alžiru, pa je posjedovao iskustvo i dobar uvid u tamošnje društvene (ne)prilike, posebice složene odnose naših, jugoslavenskih radnika s domorodačkim stanovništvom, kao i alžirskim nadničarima angažiranim na poslovima na gradilištu, odlučio je istražiti pozadinu svih tih zbivanja koja su rezultirala strašnim krvoprolićem i romaneskno ih obraditi, smatrajući kako se upravo tom formom pisanja može najviše približiti istini u svekolikoj njezinoj kompleksnosti.
A kada je, nakon dugo vremena (u Pragu, u proljeće 2019. dobio ideju o više glasova koji se u romanu prepliću u vrtlogu pustinjskog vjetra) našao rješenje za probleme odnosa strukture i kompozicije, upustio se u avanturu pisanja koja je u konačnici rezultirala romanom koji će nedvojbeno obilježiti suvremenu hrvatsku književnost.

Pozadina civilizacijskih nesporazuma

Katunarić nije samo želio dokumentaristički rekonstruirati spomenuti događaj, već daleko više obraditi pozadinu civilizacijskih nesporazuma koji su se uvelike uklapali u tegobno kolonijalno nasljeđe kojim su Francuzi tijekom dva stoljeća svoje vladavine bitno obilježili (i pozitivno, ali još i više negativno) tamošnje društvo i stanovništvo. Akumulirana mržnja domorodaca prema kolonijalnim gospodarima, u novim se okolnostima samo preusmjerila prema pridošlim radnicima iz Jugoslavije koji su, bez obzira što dolaze iz »prijateljske nesvrstane zemlje«, imali slične kolonijalne predrasude i nadmeno-prezriv odnos prema svojim domaćinima.
U vlastitoj zemlji manji od makova zrna, ponižavani i vrijeđani zakinuti samoupravljači, u pustinji su dobili priliku zagospodariti tuđim tijelima i dušama; sami su sebi postavili cilj: »civilizirati divljake«, a bez da su se prije toga (samo)kritički pogledali u ogledalo. Kada se zahuktao hrvatsko-bošnjački sukob, odnosno kada je RH vojno intervenirala u BiH, ta je činjenica pokrenula zatomljene tenzije i dodatno zategnula odnose, da bi nakon zločina koji su pripadnici HVO-a počinili nad muslimanima u Ahmićima došlo do odmazde alžirskih talibana nad radnicima Hidroelektre. Naime, kako piše Katunarić: »Pojavili su se mnogi napisi u alžirskom El Moujahidu da je Hrvatska ne samo kriva za raspad Jugoslavije, bratske, nesvrstane zemlje, nego da sustavno trijebi muslimane, dojučerašnje saveznike, zatvara ih u logore i okrutno smiče. Nedavni odlasci u Bosnu afganistanskog veterana, potpredsjednika FIS-a (Front islamique du Salut tj. Islamska fronta spasa koja zahtijeva uspostavu čiste islamske države) u inozemstvu, podižu zanimanje alžirskih islamista za borbu bosanskih muslimana. Oni se žale da HVO zaustavlja, uhićuje i zatvara ljude koji donose humanitarnu pomoć muslimanima u Bosni. Poslije pokolja u Ahmićima, u Alžir je došao Ejup Ganić, član Predsjedništva BiH, i održao govor o novim križarima u njegovoj zemlji koji ubijaju njegove sunarodnjake. Odnosilo se to u prvom redu na hercegovačke Hrvate, ali i Hrvate iz Hrvatske koja im pomaže. Poziva muslimansku braću u Alžiru i drugdje da im uzvrate istom mjerom.«

Tragedija radnika Hidroelektre

Međutim, svaki teroristički napad nije samo povezan nekakvom uzročno-posljedičnom vezom, već je u svojoj biti uvijek i duboko iracionalan, a upravo je to Katunarić želio naglasiti. I stoga priču o tragediji radnika Hidroelektre veže za činjenicu da su islamisti nekoliko mjeseci kasnije izvršili sličan pokolj nad sedmoricom francuskih trapističkih redovnika u obližnjem samostanu Tibhirineu, koji su pomagali Alžircima, zagovarali suživot kršćana i muslimana, pokazujući i dokazujući time kako su se aktualni izvanjski događaji (kolonijalno nasljeđe i ratovi u bivšoj Jugoslaviji i Alžiru) odražavali na život ljudi na gradilištu, ali i na njihove odnose s okolinom.
Samostan u Tibhirineu nalazio se svega nekoliko kilometara od gradilišta Hidroelektre, čak su pojedini radnici odlazili kod trapista na misu. Osim toga, Katunarić je želio kroz ove događaje osvijetliti život pustinjaka i sveca Charlesa de Foucaulda koji je i bio inspiracija redovnicima da uopće dođu u Alžir. Katunarić piše: »Charles de Foucauld je došao u pustinju zato što je doživljavao i Isusa kao pustinjskog proroka…Nije slučajno da su sve monoteističke religije rođene u pustinji. Želio je upoznati Apsolut. I postati učiteljem nemogućeg, jer je od svega najviše volio nemoguće. Mislio je da treba proći pustinjom i boraviti u njoj da bi se zaradila Božja milost…Tuarezi su ga prozvali marabut, Božji čovjek, a on je sve činio da ga zavole… Međutim, u sedam godina koliko je živio s njima, nije uspio obratiti ni jednog Tuarega, kao niti jednog muslimana… Na kraju je odustao od pokrštavanja svoje braće Tuarega, želio ih je samo voljeti i pokušati razumjeti… dok ga na kraju nisu ubili hicem u glavu. Umro je zaboravljen i trebale su proći godine da ga se ljudi sjete po dobru i duhovnom testamentu. On koji nije imao nijednog sljedbenika za života, stekao ih je na tisuće poslije smrti.«

Kompozicijsko višeglasje

Međutim, u besmislu rata i mržnje gube se svi obziri i prelaze sve granice. Ali Katunarić se nije dao »zavesti« ilustracijom tog strašnog (zlo)čina, već je na toj matrici, ukidajući u svom tekstu konvencionalnu naraciju i uvodeći kompozicijsko višeglasje, ispisao dojmljivo štivo o fenomenologiji pustinje koja za njega nije samo metafizički topos, već i slika ispraznog duha vremena naše (neo)kolonijalne civilizacije kroz koju je maestralno fiksirao sve negativnosti ideoloških frustracija (na)taloženih vremenom. Dakako, s posebnim osvrtom na stanje duha u bivšoj državi koje je i dovelo do njezina tragičnog rasapa, a koji je tako plastično prikazan u odnosima zaposlenika na gradilištu, gdje su drastično eskalirali u svekolikim svojim deformacijama. Laž, podlost, korumpiranost, poltronstvo, karijerizam, teror partijske i samoupravne demagogije, privilegije šefova, primitivna bahatost i prezir prema drugima i drukčijima (Arapima, muslimanima…), sve se to »u malom« preslikavalo na alžirskom gradilištu, a pustinja je samo metafora rasipanja, praznine i moralne pustoši naših duša.
Prema Katunarićevim riječima: »Hidroelektra je bila primjer poduzeća gdje su vladali samovolja, jataštvo, primitivizam i hajdučija šefova, bila je hibridna mješavina ideološke pravovjernosti i kapitalističke gramzivosti, korupcije i pljačke. Bili su virtuozi u zakidanju osnovnih radničkih prava, zahtijevali su surov i okrutan postupak prema podređenima. Sve ono što se poslije dogodilo u Hrvatskoj poput privatizacijske pljačke, primjerice, bilo je moguće zahvaljujući tome što su poduzeća poput Hidroelektre već i poslovala na naopak, lukav i nepošten način. To nasilje nad pojedincem najviše se moglo osjetiti u pustinji, mjestu bez mogućnosti izlaska i utjehe.« Zlo se vrlo lako obnavlja, a svaka tuđa smrt uvod je u vlastitu.
Katunarić je opisujući, analizirajući i povlačeći cijeli niz zanimljivih paralela između različitih, a opet tako srodnih civilizacija, na koncu Balkan i Magreb imaju toliko toga nadopunjujućeg; dakle, bez nepotrebnog i suvišnog niveliranja i moraliziranja, izbjegao klopku tzv. političke korektnosti i slojevitost svog razigranog rukopisa prepustio je čitatelju da ga on, po svom afinitetu i senzibilitetu kategorizira i katalogizira, odgoneta, ne želeći se (po)staviti u korist niti jedne strane, budući ih veže ta stravična ispunjenost prazninom, pustinjom u sebi i oko sebe. A, kada je riječ o međusobnim predrasudama, one gotovo odmah polaze od, kako to kaže Claudio Magris, »izobličenog, prenaglašenog i uopćenog«.

Proza i poezija

Ova je knjiga ujedno i pokušaj ulaženja u život onog drugog, pušta ga se da uđe u naš vlastiti život, tako da mi sami postajemo i taj drugi, ali on nije samo pojedinac, već je to i čitava jedna kultura i u tom kontekstu postati drugi znači pretvoriti i sebe u drugog, a usprkos svemu ostati svoj. Kako bi postigao što je moguće veću uvjerljivost, kako bi je poetično obradio, Katunarić se držao činjenica, ali ujedno je gradio i svoju realnost; posegnuo je i to nadasve uvjerljivo za fikcionalnim alatima i stvorio paralelnu stvarnost; zarad veće uvjerljivosti radnje svoje likove je uveo u ljubavne zaplete, obojio ih strastima, »skrojio« ih po mjeri vlastite, realnošću utemeljene imaginacije, udahnuo im život i tako oblikovao svijet uvjerljiv koliko to može biti i sama stvarnost.
Kao pravi francuski đak (Katunarić je studirao filozofiju u Strasbourgu), kroz descarteovske naočale uobličio je i postavio pitanja »o ljudskoj sudbini, vremenu, ljubavi, poeziji i beskraju« zvjezdanog neba iznad nas i moralnog zakona u nama. Pozivajući se na Flauberta, ustvrdio je kako tek kroz ljubavne zaplete otkrivamo suštinske socijalne i ine međuljudske odnose, a kada se već i sam autor poziva na klasika francuskog realizma, zaključimo u tom duhu njegovom slavnom maksimom: »Roman mora biti ogledalo ljudske duše i slika života«. Nedvojbeno, Katunarić je u svom nadahnuto napisanom, polifono strukturiranom romanu, na samo sebi svojstven način upravo to majstorski i (u)činio. Iako je riječ o romanu, »okorjeli pjesnik« Katunarić nije odolio da sjajnim poetskim pasažima i rezovima ilustrira stanje duha kao dobrovoljnog ropstva koje živi i vlada pustinjom. I upravo ti poetski odlomci romanu daju specifičnu, čak filozofsku boju koja prekriva puku dokumentaristiku, a kojom proza i poezija postaju jedno.