Vesna Škare Ožbolt u politici je ili blizu nje dulje od tri desetljeća. Obnašala je brojne važne dužnosti, ali nekako je najviše ostala upamćena kao jedna od ključnih osoba u procesu mirne reintegracije dijelova Hrvatske koji su i nakon Oluje bili pod vlašću pobunjenih Srba. Danas se navršavaju 24 godine od uspješnog okončanja tog procesa.

– Moram priznati da mi je posao reformske ministrice pravosuđa ipak bio daleko najteži u životu. Što se tiče ovog procesa, nisam, naravno, u njemu bila sama, ali možda sam, zajedno s nekolicinom, odrađivala njegove najzahtjevnije dijelove. Pregovarala sam i s pobunjenim Srbima i s predstavnicima međunarodne zajednice, sudjelovala u koncipiranju političkih sporazuma… Doista smo puno radili, a što je možda i najvažnije stalno smo vodili brigu o pojedincima i njihovim problemima, odnosi se to i na Hrvate i na Srbe.

Skok u dalj

Stekli ste i određenu međunarodnu reputaciju tom svojom ulogom u mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja.

– Da, danas sam prepoznata kao politički miritelj i članica sam asocijacija koje ih okupljaju na europskoj i svjetskoj razini. Zovu me kad god se u nekom konfliktu smatra da bi hrvatsko iskustvo moglo pomoći. Bila sam tako u Ukrajini, Azerbejdžanu, Iraku i na Cipru. Nedavno mi je iz Ujedinjenih naroda stigao poziv za vođenje misije na izbjegličkim rutama.

Prije nego što se krenulo u tu mirnu reintegraciju, potrebno je bilo donijeti odluku da se to područje neće oslobađati vojnom akcijom.

– Za razliku od okupiranih krajeva Hrvatske koji su bili oslonjeni na BiH, dijelovi Slavonije, Baranje i Srijema koji su i nakon Oluje bili izvan hrvatskog suvereniteta bili su potpuno integrirani u Srbiju. Struja, voda, plin, sve je to bilo priključeno na sustave u Srbiji, novac na tom teritoriju bio je srbijanski, a prisutan je bio moćan Novosadski korpus Jugoslavenske armije (JA). Ljudi na tom području bili su integrirani u Srbiju. Unatoč svemu tome, razmatrala se vojna opcija i postojali su planovi za operaciju Vukovarska golubica, koju smo mi u žargonu zvali – Skok u dalj. Međutim, procjena je bila da će se, ako započnemo tu operaciju, Novosadski korpus aktivirati, a raspolagali su i s oružjem dometa i do 300 kilometara, znači praktično do Zagreba. Sigurno bi nastradali Osijek, Đakovo, Vinkovci, Slavonski Brod, bilo bi puno žrtava.

Predsjednik Franjo Tuđman u tom se kontekstu uvijek prisjećao velikog broja poginulih u Drugom svjetskom ratu prilikom proboja Srijemskog fronta. Način ratovanja u Kninu i Lici, gdje se odvijala Oluja, bitno je drukčiji nego u slavonskoj nizini. Spremni smo bili pokrenuti našu vojsku, ali to je bila rezervna varijanta za slučaj da mirovni proces ne bi uspio. Predsjednik je nakon Oluje vlakom išao u Split, a dok je veselje trajalo Hrvoje Šarinić i ja isti smo dan na Zagrebačkom velesajmu, s Milanom Milutinovićem i generalima JA, već pregovarali o reintegraciji okupiranog istoka i povratku okupiranog područja Istočne Hrvatske.

Tko je bio najveći zagovornik vojne akcije u Slavoniji?

– Ne mogu reći da je netko naročito to zagovarao, ali kada je predsjednik odlučio da idemo mirnim putem, mislim da, u okolnostima kad dvije UN-ove misije, UNCRO i UNPROFOR, nisu dale nikakvog rezultata nego su održavale zatečeno stanje, nitko od nas nije vjerovao da je to moguće. No, predsjednik se u Daytonu izborio da na čelu misije za hrvatsko Podunavlje bude Amerikanac i za jamstvo SAD-a da će ona trajati godinu plus godinu, bez ikakvih produžetaka. To je bilo presudno. Međunarodna zajednica sigurno ne bi pozitivno reagirala da smo obnovili rat u tom dijelu Hrvatske, prisjetimo se samo kako su HV, HVO i Armija BiH bli zaustavljeni već skoro u predgrađu Banja Luke.

Uspostava povjerenja

U kakvom su raspoloženju bili Srbi s kojima ste pregovarali poslije Oluje, a prije nego što je službeno započela mirna reintegracija?

– Bili su zbunjeni, politički dezorijentirani i nisu se odmah pomirili s povratkom u Hrvatsku. Ali, situacija im nije išla na ruku, Slobodan Milošević je bio pod trajnim pritiskom međunarodne zajednice i izolacijom. Republika Srpska i Krajina nisu se spojile, a u BiH su HV, HVO i Armija BiH imali značajnih vojnih uspjeha. Svejedno je Erdutskom sporazumu prethodilo puno razgovora, bilo je tu svakakvih ideja sa srpske strane, primjerice autonomija unutar Hrvatske.

Vi ste u kasnijoj fazi obnašali dužnost predsjednice Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja.

– To je tijelo 1997. formirano po uzoru na slično nakon Drugog svjetskog rata između Francuza i Nijemaca. Nudio je predsjednik i nekim drugima mjesto predsjednika Nacionalnog odbora, primjerice Vladimiru Šeksu, ali procjena je bila da to ipak ne bi išlo. Kada se meni predsjednik obratio, iskreno bila sam šokirana, pitala sam ga što to znači miriti Hrvate i Srbe. Meni je to djelovalo kao nemoguća misija s obzirom na to što se sve dogodilo početkom devedesetih. On mi je rekao da se to može i da će nam on uvijek čuvati leđa ako negdje zapne. Očito je smatrao da osoba mog profila i zbog načina na koji sam dotad sudjelovala u pregovorima i snalazila se i u prilično opasnim situacijama, može to odraditi.

Jeste li mogli odbiti Tuđmana?

– Isprva sam mislila da mi on dajući u zadaću nešto nemoguće šalje neku poruku. Rekla sam mu čak da ja mogu i otići ako nije zadovoljan mojim radom. Premda sam u pregovorima sa srpskom stranom, u koje sam bila uključena od 1994., postizala rezultate, nekad pristojno, a nekad i lupanjem šakom o stol.

Kleinov test

Blisko ste surađivali s generalom Jacques Paul Kleinom, koji je bio na čelu misije UNTAES.

– Kad je on došao početkom 1996., Tuđman me poslao u Vukovar da se upoznam s njim. Klein me pri prvom susretu odmjerio pogledom, vjerojatno misleći što sad ova mlada žena misli tu uvoditi reda. Odmah me testirao. Provozao me Podunavljem, odveo u Đeletovce, gdje su arkanovci odvozili naftu za Srbiju, i promatrao moje reakcije. Mislio je valjda da ću se uplašiti dok me je vodio kroz grupe naoružanih vojnika koji su i mene promatrali kao da me poznaju. Nije mi bilo svejedno, ali nisam to pokazala pred Kleinom.

Jeste li za svo to vrijeme imali i ozbiljnijih neugodnosti na tom još okupiranom području?

– Nekoliko puta su pobunjeni Srbi uperili oružje na mene. Sjećam se prve sjednice Nacionalnog odbora u Vukovaru, napali su nas i bila je to scena kao iz gangsterskog filma. Na ulazu u Vukovaru nam je put prepriječio jedan auto, a iza nas su došla još dva i našli smo se u svojevrsnom sendviču. Okružili su nas i tražili da izađemo iz automobila, a bili su naoružani. Srećom u tom je trenutku naišla antiteroristička jedinica UNTAES-a, Poljaci. Bilo je jako, jako napeto, ali na kraju su se napadači ipak povukli.

Što su uopće htjeli?

– Govorili su mi da ne ulazim u Vukovar jer da će me inače ubiti. Poslije intervencije Poljaka mi smo nastavili put, ali ti naoružani ljudi su se opet pojavili u zgradi u kojoj se održavala sjednica Nacionalnog odbora, popeli su se na prvi kat. No, UN-ovci su ih tu zaustavili. Taj napad na mene poslužio je UNTAES-u kao povod da pokupe oružje po Vukovaru, a napadači su pobjegli preko granice.

Strah i ljutnja

Kako se 1996., 1997. živjelo u Vukovaru i okolnim selima, općenito na tom području?

– Vrlo siromašno. U nekim vukovarskim ulicama još ni 1996. nisu bile raščišćene ruševine. Kao rođena Osječanka znala sam kao dijete s roditeljima ići na izlet na Vučedol i prolazili smo kroz Vukovar. Dakle, Vukovar mi je bio poznat, ali 1996. ga nisam mogla prepoznati, nisam se u njemu mogla snaći jer jednostavno nije bilo ulica kojima sam se nekad vozila. Neimaština je bila velika, sve je funkcioniralo iznimno skromno, a ljudi su bili puni straha i ljutnje.

Tko su bili ljudi koji su tada živjeli u Vukovaru?

– Dobro sam snimila situaciju i zaključila da su u Vukovaru jednu skupinu činili domaći Srbi, zatim su tu bili doseljeni iz BiH, a treća kategorija su bili oni koji su došli nakon Oluje i zauzeli kuće prognanih Hrvata, ali i Mađara, Rusina. Predsjednik mi je jasno rekao da domaći Srbi, starosjedioci, mogu i trebaju ostati, ali da ostali moraju napustiti Vukovar i da se protjerano stanovništvo mora vratiti.

I kako ste vi to onda mirili Hrvate i Srbe u svakodnevnom životu?

– Surađivala sam s udrugom prognanika i povratnika koji su nestrpljivo čekali povratak i nevladinim organizacijama, a tražila sam i pomoć i katoličke i pravoslavne crkve. Razgovarala sam i s katoličkim župnicima i s pravoslavnim popovima. Jedan dio pravoslavnog svećenstva je prihvatio reintegraciju i dandanas su u Slavoniji, a drugi nije, pa su odselili. Često sam nedjeljom odlazila iz Zagreba na misu u hrvatsko Podunavlje, nekad katoličku, nekad pravoslavnu. Bilo je tu i anegdotalnih situacija, jednom prilikom Klein i ja nismo mogli utvrditi koja je crkva pravoslavna, a koja rusinska, pa smo završili na misi u obje iako smo bili pozvani u samo jednu.

Jeste li razgovarali s takozvanim običnim ljudima?

– Moja je čitava koncepcija na tome počivala. Ja sam svako jutro, kao na posao, odlazila u neko mjesto u Podunavlju i navečer se vraćala u Zagreb i referirala predsjedniku što se sve taj dan dogodilo, na koje sam probleme naišla. Onda bi on zvao premijera ili pojedinog ministra, odmah bi reagirao. Jednom sam se tako već vratila kući, bilo je oko 11 navečer, kad su me nazvali da stanovnici sela u Baranji žele kolektivno odseliti. Krenula sam natrag i cijelu noć smo proveli uvjeravajući ljude da ostanu u Hrvatskoj. Najveći problem je bilo veliko nepovjerenje i s hrvatske i sa srpske strane. Zato mi je u fokusu bilo rješavanje konkretnih problema ljudi, ne samo pregovori o političkim pitanjima. Srbe smo morali uvjeriti da ostanu, da im se neće ništa dogoditi ako nastave živjeti u Hrvatskoj, a Hrvate da se mogu vratiti jer će biti sigurni i da će im njihova kuća biti oslobođena i obnovljena. Bilo je jedno hrvatsko selo okruženo srpskim selima, a u kućama Hrvata živjeli su Srbi.

Trebalo je, znači, uvjeriti Hrvate da će im kuće biti vraćene, da će, premda hrvatska vlast tada još nije preuzela nadzor, oni tamo biti sigurni, a onda smo im još dopremili stvari za život, strojeve za rad, dovezli šleper raznog sjemenja za sadnju. Nabavljali smo ljudima i štednjake i hladnjake. Sjećam se živo jednih ljudi iz Vukovara. Vraćala sam se kasno navečer za Zagreb i vidjela da u jednoj mračnoj ulici u samo jednoj kući gori svjetlo, zaustavili smo se da vidimo tko je tu. U dnu dvorišta u garaži smjestilo se dvoje starijih hrvatskih povratnika, nisu ni kreveta imali, spavali su na nekakvim kutijama. Iduće jutro sam im poslala krevete. Mirna reintegracija bila je spoj visoke politike i malih svakodnevnih koraka, sve za korist ljudi, a i države.

Krivo tumačenje

Krupan problem predstavljali su Srbi koji su aktivno sudjelovali u pobuni.

– Jesu, međutim kriteriji su tu bili jasni. Hrvatska je provodila suđenja u odsutnosti, poslala je veliki broj dokumenata na Haški sud za zločine počinjene na području istočnog dijela Hrvatske. Svi oni koji su okrvavili ruke ili činili zločine morali su odgovarati. Oni koji su sudjelovali u oružanoj pobuni, a nisu okrvarili ruke za njih je predsjednik Tuđman donio oprost. Za vrijeme rata, dakle od 1992., ukupno je četiri puta proglašavan oprost, posljednji 1997. Nije to bilo samo zbog pritiska međunarodne zajednice, jednostavno je htio tako utjecati na svijest pobunjenih Srba koji su nosili uniformu, ali nisu počinili zločin.

Hodaju li ipak zbog tog oprosta danas Vukovarom ratni zločinci?

– Ne, to su potpuno kriva tumačenja. Ponavljam, svako tko je počinio zločin u ratu da je ubijao, silovao, palio, tjerao ljude kroz minska polja i činio druga obilježja zločina ne može biti pokriven oprostom i mora odgovarati. Takvi sigurno danas ne šeću Vukovarom.

Većina Srba s kojima ste službeno pregovarali ostala je u Hrvatskoj.

– Da, većina je ostala. S svima njima imala sam korektan odnos, vrlo smo dinamično radili i niti jedan dan nije bio uzaludno potrošen.

Kakva je bila uloga Milorada Pupovca?

– Bio je politički posrednik u toj priči i kao takav dio tog našeg Nacionalnog odbora.

Tuđman je dva puta bio u Vukovaru prije završetka procesa mirne reintegracije.

Vlak mira

– Prvi puta krajem 1996., a drugi u lipnju 1997., kada je stigao Vlakom mira i u Vukovaru održao govor. Klein je imao poseban odnos prema Tuđmanu, jednom me nazvao na njegov rođendan i rekao mi da predsjedniku prenesem čestitke i da su s njegove strane poklon Đeletovci, koje je na svoju ruku oslobodio od arkanovaca. Kada se Tuđman vratio iz američke bolnice Walter Reed, Klein mi je kazao da to s predsjednikom neće dobro završiti i da mu treba organizirati dolazak u Vukovar. Klein i ja smo u najvećoj tajnosti pripremali Tuđmanov posjet Vukovaru, gotovo nitko nije za to znao. U Vukovaru su svi popadali od iznenađenja kada se on tamo pojavio. Vlak mira bio je, pak, Tuđmanova ideja koju sam ja prenijela Kleinu, a on je u početku negodovao i tražio suglasnost Vijeća sigurnosti UN-a, koje se nije odmah složilo. No, kako smo mi radili pritisak, UN su na posljetku pristao.

Kleinov je uvjet bio da to bude mali događaj i da vlak ima najviše dva vagona. S vremenom je, međutim, Tuđman zvao sve više ljudi i na kraju iz Zagreba za Vukovar nisu krenula dva vagona nego dvije kompozicije. Kada smo stigli u Vinkovce, gdje se mijenjala lokomotiva, nazvao me Klein i bijesno pitao jesam li svjesna što smo se mi dogovorili. Bio je bijesan i svašta mi je izgovorio, da sam ugrozila reintegraciju, sve što je on napravio i tako dalje. Ja sam se na kraju izvukla na nesporazum u engleskom, što ga je dodatno razbjesnilo. Mislim da mjesec dana nakon toga uopće nije pričao sa mnom. Ali, u Vukovar je Vlak mira došao i Tuđman je govorio i poslao sjajne poruke.

Bilo je i nekih incidenata.

– Ma, ništa strašno. Napravljena je od toga velika drama, ali bilo je malo povika okupljenih Srba i to je sve. Tuđman je bio jako zadovoljan kako je prošao Vlak mira. Održao je tamo povijesni govor.

Mirovna misija UN-a 15. siječnja 1998. odlazi iz Hrvatske.

– Da, a mi smo jednakim tempom nastavili reintegrirati to područje. Nije bilo predaha. U dvije godine obnovili smo tamo život i vratili većinu stanovništva. Kunu smo, primjerice, uveli još dok je bio UNTAES. Tko je htio primati hrvatsku mirovinu, morao je i kune. Naravno i prethodno uzeti hrvatsko državljanstvo. Nikakva država u državi nije kreirana, hrvatski suverenitet u potpunosti je uspostavljen u Podunavlju. Srbi koji su se nisu s tim željeli pomiriti prodali su kuće, Agencija za promet nekretninama isplatila im je novac i oni su otišli svojevoljno.

No, Slavonija, koja je spadala među bogatije dijelove Hrvatske, stagnira nakon rata.

– Kada je 2000. došlo do promjene vlasti, premijer Ivica Račan rekao mi je da Slavonija postaje dio Hrvatske kao svi drugi, da više neće biti u posebnom statusu. Kazala sam mu da je to pogrešno i da taj dio i dalje zahtijeva posebnu državnu brigu, naročito ulaganja u gospodarstvo. Tada je onaj tempo kojim smo radili usporen i više se nije intenzivno radilo na normalizaciji odnosa. Podunavlje više nije bilo u fokusu. Oni povratnici koji su se vratili i imali mirovine su ostali, a oni koji nisu mogli pronaći posao počinju odlaziti trbuhom za kruhom, što se i danas događa. Niti jedna kasnija Vlada nije promijenila taj pristup. Tek sada se najavljuju velika strukturna ulaganja u istočnu Hrvatsku.Treba tu i dalje puno raditi i na stvaranju uvjeta na pristojan život i na odnosima između ljudi.