„I nakon 50 godina svi smo na istoj stranici i radimo to iz istog razloga — da služimo glazbi. To je sve što smo ikada radili. Nećemo napraviti lošu ploču jer smo zajedno 50 godina. Ova ploča nije toliko drugačija od onoga kako smo zvučali prije 50 godina. Još uvijek postoji ona iskra mladosti.“ Ovako je Neil Young govorio 2019. kad je njegov prateći bend Crazy Horse punio 50 godina i kad su tu okruglu godišnjicu okrunili albumom „Colorado“, svojom prvom suradnjom u sedam godina.

I zaista, malo se toga promijenilo u pola stoljeća. Neil Young je i dalje neobični trubadur unikatno unjkavog glasa kojeg se voli ili ne podnosi, a Crazy Horse skupina glazbenika koje bi i uz najbolju volju teško mogli nazvati virtuozima. Zajedno praše sirovi, počesto nezgrapni, rudimentarni rock and roll. Tako je bilo 1969., tako je ostalo i 2019. godine, ali ima jedna bitna razlika. Stvari koje su odsvirali prije pola stoljeća poput „Cinnamon Girl“, „Down By The River“ i „Cowgirl In The Sand“ vrtjet će se i za 50 godina, dok će od ovih novih teško bilo koja postati opće mjesto pop kulture.

Dvije godine od „Colorada“, evo Younga i Crazy Horsea ponovno s još jednim albumom pod imenom „Barn“. Zapravo, ovo je na neki način logičan nastavak priče. Preuređeni štagalj iz naslova pretvoren u studio nalazi se u Coloradu, na farmi Youngove nove supruge, 15 godina mlađe slavne glumice Daryl Hannah, gdje par provodi veći dio godine. Neil je naviknut na farme, golem dio svog kreativnog života proveo je na svojoj farmi Broken Arrow na ruralnom sjeveru Kalifornije i tamo snimao neke od svojih najvažnijih albuma kroz dugo razdoblje od 40 godina.

Novih deset pjesama konstruirane su po oprobanoj šabloni. Ili je riječ o tihim, atmosferičnim i jednostavnim  troakordnim baladama oslonjenim na akustičnu gitaru, klavir kao u sjajnoj  „Tumblin’ Thru the Years“, odnosno više nego inače na usnu harmoniku, ili su pojačala odvrnuta, a gitare distorzirane  u tmastim žešćim stvarima. Ima i neke sredine između ta dva suprotna glazbena pola, koja se najbolje očituje u vjerojatno najradiofoničnijoj pjesmi s albuma „Shape Of You“, koju bi glazbeno mogli okarakterizirati kao sočni barski blues.  Solaže su i dalje beskrajne kao u epski dugoj „Welcome Back“, rifovi masni i teški, ritam sekcija čvrsta i sirova.

Crazy Horse oduvijek odaju dojam blage raštimanosti, što samo dodaje šarma i životnosti. Glavna je vijest da Neil Yound s Crazy Horse (u koji se prije „Colorada“ nakon desetljeća izbivanja vratio gitarist Nils Lofgren, inače stalni član Springsteenova E Street Banda), i dalje ne zvuče potrošeno i umorno, već dječački razigrano i živo. Niel Young je uvijek puno pažnje posvećivao zvuku svojih ploča, pa ni ova nije iznimka. Zidovi štaglja u kojem je „Barn“ odsviran, izgrađeni od trupaca od ogromnih Ponderosa borova i daju “nevjerojatan” zvuk, kako sam Young kaže.

Sve to samo pojačava organski karakter ovog albuma na kojem su i teme standardne, od osobnih/ljubavnih preko ekoloških, do političkih, posebno u „Canerican“ gdje metaforički govori o tome kako je postao američki državljanin početkom 2020. i što mu to znači. Rodom Kanađanin, zatražio je državljanstvo nakon pola stoljeća života u SAD samo kako bi na izborima mogao glasati protiv Donalda Trumpa, no procedura je potrajala duže nego je uobičajeno jer su vlasti utvrdile da je pušio marihuanu, kako je sam  rekao.

Iako je Young vječiti mladić u glavi, njegovu liriku koja je introspektivna i prožeta diskretnim žalom za „dobrim starim vremenima“ s jedne strane i brigom kakav ćemo svijet ostaviti svojoj djeci i unucima s druge, bolje će razumjeti starija publika.

Na svom 41. albumu Neil Young je u finoj formi, pun života i energije, zabrinut, ali ne i dešperatan. „Barn“ je komad inspirativnog klasičnog rocka svojeglavog umjetnika koji ne mari za trendove i pomodnosti i u tome se, slušajući ga, paradoksalno, skriva dašak svježine.