Debljina strune je u ovakvom ribolovu od presudnog značaja i nikako ne bi trebala prelaziti 0,30 milimetara, a poželjno je da bude fluorokarbonska. Suvremene fluorokarbonske strune imaju isti koeficijent loma svjetlosti kao i more što ih čini nevidljivima, dok najnovija generacija često ima i istu specifičnu težinu kao more što ješki omogućuje prirodno kretanje.
povezane vijesti
Kurenti su stalna pojava na moru i najizraženiji su u kanalima i tjesnacima. U pravilu što je tjesnac uži to je strujanje izraženije i brže. Takva su mjesta ribolovcima posebno draga jer upravo na rubu strujanja nalazimo mnoge sportskim ribolovcima zanimljive ribe. Jedan od stalnih pratilaca morskih strujanja je prepredeni morski vuk – brancin. Premda ga možemo uloviti posvuda uz obalu, najuspješnije se lovi u tjesnacima i kanalima gdje su strujanja najizraženija. Ribolov na takvim mjestima, uz pravilan pristup, može rezultirati lijepom lovinom. A najuspješnija i najčešće korištena tehnika za ribolov brancina u struji bilo štapom ili iz ruke je tehnika bez olovnog opterećenja tzv. tehnika á volo.
Naravno, nije potrebno da struna cijelom dužinom bude fluorokarbonska. Dovoljno je da predvez bude nevidljiv, ali u dužini od barem jedan metar.
Budući da kurenat nerijetko stvori nekoliko ‘trbuha’ na struni, kontra nikada nije učinkovita kao u klasičnom udičarenju. U ribolovu tehnikom á volo ponajprije se pouzdajemo u samoubadanje koje u dobrom dijelu ovisi o kvaliteti vrha udice.
Udice moraju biti snažne, zakrivljene, sa izrazito oštrim vrhom koji će omogućiti samoubadanje. Modeli poput Ownerovih papagajki s Cuting point vrhom ili pak VMC-ovih Fast grip udica su izvrstan izbor
Za ješku se najčešće koriste srdele ili manule koje se ješkaju na način da udica vrhom viri neposredno iza glave s leđne strane. Naime, brancin će u napadu najprije udariti na glavu tako da udicu treba smjestiti upravo na tom mjestu. Da bi cijela montaža bila stabilna riba se dodatno učvrsti čvorom bez čvora u korijenu repne peraje.
Pojedini ribolovci koriste tandem montažu s dvije udice u kojoj je posljednja fiksna smještena iza glave, sa druga klizna na posljednjoj trećini prema repu, također s leđne strane.
Tako naješkane sisteme treba izbaciti uz kurenat te otpustiti desetak metara strune kako bi se ješka ‘kretala’ što prirodnije.
Na mjestima gdje je strujanje prejako, a brancini uz dno, može se primijeniti modificirani sistem s kliznim olovnim opterećenjem. Na osnovu se navuče klizna olovnica koja će sistem potopiti na dno pri čemu će omogućiti izvlačenje strune niz kurenat. Težina olovnice ovisi o dubini i jačini strujanja, ali nikada ne prelazi 50 grama. Hod prema udici treba ograničiti mikro zogulinom koji je ujedno spojni element između osnove i predveza.
