Bilo je već iza ponoći, sam na rivi, nigdi nikoga. Reka san sam sebi, još jednom pa doma. I u potpunom mraku, nakon samo nekoliko okreta manicom role osjetio sam težinu i pumpanje
povezane vijesti
- Nakon što se požalio kolegi da mu ništa ne dira skosavicu, objesila mu se lignja od 1,6 kilograma
- Vraćate li u more male i nedorasle lignje? Ako ih ne vraćate možda biste trebali jer im je životni vijek stvarno kratak…
- Kako birate boju skosavice za lov liganja? Evo praktičnih uputa koje vam mogu pomoći napuniti vašu kantu
Iz Vodica nam se javio Boris Ivičin koji je, premda inače prekaljeni lignjolovac, uspio igrom slučaja uloviti svoju prvu lignju s kraja. Evo kako se to zbilo:
– Nikad u životu nisam lovio lignje s obale. Uvijek i samo brodom. Sa rive spinam brancine pa sam i te večeri oko ponoći otiša u Tribunj di su svitla na rivi, probati privariti kojega. Bilo je puno malih od 10 deki neaktivnih za bilo što.
A toliki nisu ni ciljana lovina – priča nam Boris.
– Nabacivao sam skoro uru vrimena u nekoliko pravaca, međutim ništa. Štufa sam se toga i spremajući varalice u priručni kufer ugleda sam jedan crveni Yo-Zuri za skosanje kojemu sam baš dan ranije zalipija olovno otežanje.
Montira sam ga na štap i zabacija dosta daleko. Baca san i vrtija rolu malo brže iz straha da mi ne potone duboko i zadije za kamen ili neku tvrdu travu – nastavlja Boris svoju priču.
– Bilo je već iza ponoći, sam na rivi, nigdi nikoga. Reka san sam sebi:
– Još jednom pa doma.
I u potpunom mraku, nakon samo nekoliko okreta manicom role osjetio sam težinu i pumpanje. Lagano sam je vukao i molio Boga da je primila sa glavom, a ne sa ona dva velika kraka koji znaju puknuti jer sam je mora dignuti na rivu bez oprare koju naravno, nisam ni ponio.
I uspio sam! Moja prva lipotica je imala ravno po kila – priča nam Boris.
– Štap je bio Okuma Chili 250, mašinica Shimano Sedona 2500, struna multicolor upredenica sa FC predvezom Okuma Seafix.
Uspija sam to i slikati da pošaljem prijatelju u Zagreb jer nikada nisam lovija lignje sa rive.
S brodom sam ih ćapa bezbroj, a ova mi je bila prva jer mi se taj dan nije išlo na more brodom. Vjerojatno mi je ujedno i zadnja lignja s rive jer prijatelj i ja inače s kraja samo spinamo brancine – ispričao nam je Boris Ivičin.
