DOLAZI U RIJEKU

Srđan Dragojević nam je otkrio: ‘Ne volim drugi dio Mi nismo anđeli. To mi je bilo slijepo crijevo karijere’

Ervin Pavleković

To je simpatičan i zabavan film, ali sada ne osjećam da mi je bio potreban.



Srđan Dragojević jedan je od najistaknutijih srpskih redatelja, a najpoznatiji je po filmovima »Mi nismo anđeli«, »Lijepa selo lijepo gore«, »Rane« i »Parada«. Uz diplomu iz filmske režije, Dragojević ima i diplomu iz kliničke psihologije, nekadašnji je član bendova kao što su »Lucifer« i »TV Moroni«, a napisao je i nekoliko zbirki poezije, od kojih je »Knjiga akcijske poezije« iz 1986. godine bila i nagrađena. Premijera posljednjeg, najnovijeg filma »Nebesa« ovoga redatelja širokih interesa, čije su replike iz filmova dio urbanog žargona, održat će se u Zagrebu i Rijeci uz gostovanje glumaca i redatelja, 20. i 21. prosinca, a na repertoarima kina prikazivat će se od 23. prosinca. Uoči riječke premijere redateljeva posljednjeg filma, donosimo razgovor s Dragojevićem u kojem odgovara na niz pitanja vezanih za film i njegovu poetiku – zašto je bitan, o čemu govori te je li aktualan.


«Vrijeme čuda«


Kako i kad ste došli na ideju za snimanjem filma ovakve tematike? I zašto taj simboličan naziv »Nebesa«?


– Znate kako, imam nekoliko projekata koje bih volio napraviti u sljedećih desetak godina, koliko mislim da ću, relativno energično i »sigurno«, za sebe i za publiku stvarati. »Nebesa« su jedan od tih projekata, meni veoma značajan iz dva razloga – prvi je ta ljubav prema već zaboravljenom, čak i u Francuskoj, piscu Marcelu Aymeu, čijim sam fantastičnim, duhovitim i ciničnim pričama bio oduševljen još kao tinejdžer. Naime našao sam tu staru knjigu koju je izdala danas nepostojeća »Svjetlost« iz Sarajeva i poslije mnogo godina, pročitavši je opet, shvatio sam da su te priče, iako su napisane tridesetih godina dvadesetog stoljeća, još uvijek žive. Naravno, bio je izazov transponirati ih u današnje vrijeme sa svim promjenama koje ono nosi. Drugi razlog je taj što je moja rođena sestra, s kojom sam veoma blizak, otišla prije dvadeset pet godina u samostan i postala redovnica. Čini mi se da je sretna i ispunjena svojim pozivom, da je čak mnogo stabilnija i staloženija od većine nas koji se nosimo s raznim izazovima doba koje je sve, samo ne jednostavno.


E sad, zašto »Nebesa«. U jednoj fazi film se zvao »Vrijeme čuda«, ali već imamo taj naziv i knjige i filma, pa kada sam shvatio da bi prijevod na engleskom bio »Heavens Above«, nekako mi je zvučalo baš kako treba, tako da je zapravo od tog engleskog prijevoda nastao hrvatski naziv. Zapravo su mnogi moji filmovi promijenili naziv do premijere, jer sam nekako uvijek uspijevao kasnije naći možda ipak adekvatniji naslov filma.


U žanrovsko-tematskim notiranjima, kako biste mogli opisati vaš posljednji film?




– O, moja sestra, redovnica, koja je čitala i razne verzije scenarija, ali i pogledala film, rekla je da je to prva kršćanska komedija. Ja nisam siguran da je film baš to, ali jest, recimo, kršćanska alegorija s elementima crne komedije. U svakom slučaju, i ona i neki ljudi iz crkve koji su film pogledali, vidjeli su ga kao veoma kršćanski – kao film o vjeri, za ljude koje ova tema zanima. No ne mislim da je, ekskluzivno, ovo film samo za vjernike. U raznim zemljama gdje se film prikazivao veoma se različito doživljava. U Španjolskoj, recimo, zatim na festivalu u Valenciji, publika ga je doživljavala kao satiru na račun crkve kao institucije, s elementima Bunuela, a opet, na festivalu u Odessi ljudi su ga doživljavali kao veoma religiozan, dok su, recimo, ljudi u Ljubljani pak u njemu vidjeli razne političke konotacije. Meni je taj fenomen da svatko doživljava film iz vlastitog svjetonazora nešto vrlo zanimljivo. Uostalom, ja sam ga napravio da bih postavio brojna pitanja, otvorio razne dileme, koje i mene kao autora muče. Film ima neobičnu strukturu, stalno se mijenja i, moguće, iznevjeruje očekivanja gledatelja, ali ja nikad nisam volio jednodimenzionalne i jednosmjerne filmove suviše jednostavne dramaturgije.


Drugačije doba


Nekako se čini da ste ovim filmom zapravo pozadinski htjeli ocrtati društvo u »pomaku«, društvo u mijeni i tranziciji, stoga je film unekoliko i društvena kritika ili društveni presjek od onih poratnih godina naovamo, do bliže budućnosti, do one koja nam čeka u narednim godinama. Je li to točno?


– Djelomično da – htio sam prikazati društvo koje je zakoračilo u jedno drugačije doba. Poslije pola stoljeća ateizma i socijalizma, odjednom ponovo živimo u svijetu sasvim drugačijeg poretka stvari, što je izazov za sve generacije koje su provele dio života u prethodnom sistemu i sada se, bolje ili slabije, prilagođavaju na nove okolnosti. Čini mi se da je to društvo nalik na ono u prvim vjekovima kršćanstva, kada su Krist i svi paganski bogovi živjeli u nekakvoj čudnoj koegzistenciji. Moguće je da se još uvijek učimo kako biti kršćani, sa svim tragikomičnim greškama u doživljavanju Boga i kršćanstva, prečesto samo poštujući prazne rituale, a ne prihvaćajući, dublje, sistem vrijednosti, kršćanska načela koja su, zapravo, veoma slična onim iz sada već sahranjenog sistema. Također, čini se da smo i tada samo formalno poštovali taj sistem vrijednosti koji, u suštini, nije bio tako loš, kada ga usporedimo u mnogim stvarima s našim divljim neoliberalnim kapitalizmom i tranzicijom koja nikako da se okonča.


Goran Navojec u filmu “Nebesa”


S jedne strane imamo društvo praznovjerja, a s druge strane čuda koja se događaju – što ste time htjeli poručiti gledateljima?


– O, da, postoji više nivoa metafora u ovome filmu. »Nebesa« diskutiraju sve vrijeme o nekoliko važnih tema – jesmo li uopće u mogućnosti prepoznati čudo i božju milost. Je li to i zbog toga što, kako kaže Jean Calvin, čuveni teolog, »nema samo Bog svoja čuda, i vrag ih ima«. Baš zato, pitanje je kakvog su porijekla ta čuda, kako djeluju na ljude današnjice i koliko smo ih spremni prihvatiti. Također, postoji i pitanje prirode božanskog – je li Bog u kojeg vjerujemo onaj iz Starog zavjeta, bog koji zahtijeva žrtvu, ili je to bog ljubavi i oprosta iz Novog zavjeta. Uz to, nameću se i pitanja u što zapravo vjerujemo, jesmo li spremni vjerovati u idola, u zlatno tele u obličju konzumerizma, novca, pohlepe, želje za uspjehom ili u Krista i njegovu suštinu. No ne očekujem da svi razumiju te dosta složene metafore, tako da ako razumiju neke, bit ću zadovoljan.


Marvel vs. Orwell


S obzirom na to, mislite li da kao društvo danas klizimo sve više u praznovjerje i udaljavamo se od religije, ili je ona ipak postojana?


– Teško je to reći, živimo u društvu u kojem svećenici osvještavaju sve, od novog Mercedesa do najnovijeg mobilnog telefona. Pogledajte samo reakciju ljudi na koronu, odjednom su se pojavile stotine teorija zavjere, praznovjernih vjerovanja često povezanih s vjerom i religijom, doživljenom na jedan potpuno naopak način. Također, u našim krajevima vjera je često povezana s nacionalnim identitetom i često je u funkciji razdvajanja i podjele ljudi, umjesto da nas spaja i povezuje. Ipak, postoje i tendencije koje meni ulijevaju optimizam, stotine mladih ljudi koji su zainteresirani da raspravljaju o filmu, a ova ih tema na neki način provocira. Možda smo nepravedni prema mladim generacijama, otpisujemo ih zbog površnosti, a zapravo, barem je moje iskustvo takvo, mladi ljudi rado gledaju film i žele o njemu razgovarati. Možda je teza »gledajmo Marvela, a živimo Orwella« ipak pretjerana, no meni je ovo zanimljiv fenomen zato što kad dođete u neke godine ipak želite održati vezu s mlađim generacijama. Bar zasad, čini mi se da mi to još uvijek uspijeva.


Riječka premijera

Riječka premijera novog filma Srđana Dragojevića »Nebesa« u Art-kinu bit će u utorak, 21. prosinca u 19 sati, a premijeri će prisustvovati redatelj Srđan Dragojević, glumci Goran i Bojan Navojec te producentica Biljana Prvanović. Premijerna publika može očekivati i razgovor s gostima nakon projekcije filma.

Radnja se odvija u različitim godinama te uključuje veći broj likova čije sudbine pratimo – na koji način ste pristupili narativnoj liniji te mogućoj narativnoj zbrci koja ni inače nije rijetkost kad govorimo o više likova u fokusu i takvoj, vremenski dislociranoj, radnji?


– Pa, čini mi se da nisam loš u tome te da se film može pratiti. Naravno, »multi-character« film nije lak za izvođenje, treba biti zaista pažljiv. Negdje čak nisam ni mijenjao puno izgled nekog lika, pa tako primjerice slikar Mikrob, kojeg upoznajemo u devedesetima, ostane gotovo isti u modernom dobu, u bliskoj budućnosti. A ti likovi, slikari, u trećoj priči su dosta autobiografski ocrtani te iznose mnogo replika koje su ujedno i moje dileme; recimo, Gojkovo »uvijek sam maštao da obični ljudi razumiju moju umjetnost«. Dogodi mi se i da s publikom gledam »Lepa sela…« i vidim da se publika smije na najtragičnijim dijelovima. Do đavola, kažem sebi, možda sam si zadao pretežak zadatak. Tu je i replika »zašto moram umrijeti okružen idiotima«, koju izgovara slikar Mikrob umirući, a tako se sve češće i ja osjećam, moram priznati.


Otvaranje dijaloga


Kako su zasad gledatelji reagirali na vaš film? U čemu vide moguću aktualnost i zanimljivost filma?


– »Nebesa« nisu filmski hit, od početka sam bio svjestan toga. Za jedan »art-house« film publike je sasvim dovoljno i drago mi je da film otvara dijalog – nekada je to najvažnija stvar. Vjerujem da će ovaj film s vremenom imati veću i veću važnost. Uostalom, u doba korone teško je očekivati gledanost nekih mojih prethodnih filmova. Još jedan fenomen tu neupitno postoji – iz naših se krajeva na zapad sele obrazovani ljudi, stručnjaci, profesionalci, a sve je to moja publika, koju sada, umjesto u Srbiji i Hrvatskoj, srećem po raznim gradovima Njemačke. Usprkos tome, očekujem da će ljudi u čitavoj regiji uvažavati ovaj film.


Često u svojem radu, pa tako i u ovome filmu, koristite elemente komedije, no one crne – zašto je to tako i što to nalazite zanimljivo u takvoj vrsti humora?


– Nije to samo karakteristika mog pristupa filmu, dosta ima takvih filmova u čitavoj regiji. Naša povijest je takva da smo dosta desetljeća i godina proveli u izazovnim vremenima, a tako se valjda i stekne jedna mentalitetska karakteristika koju Britanci nazivaju »laugh under gallows«, odnosno smijeh ispod vješala. Možda nam je lakše kad se smijemo sebi sami i tom zlokobnom dobu u teškim okolnostima, onako »u lice«.


Koliko se ovaj film nadovezuje na neke vaše prethodne uratke?


– Meni je svaki film novi i drugačiji, u svakom pokušavam isprobati nešto novo. Bilo bi mi pomalo monotono da se ponavljam nečime iz prethodnog filma, ma koliko on bio uspješan. Čini mi se da je ovo i izazovnije i poštenije. Osim toga, svi se mi i mijenjamo i kao ljudi i kao umjetnici, pa mislim da je pošteno da i filmovi prate taj razvoj i da o njemu svjedoče.


Širokih interesa


S obzirom na to da uz diplomu filmske režije imate i diplomu iz kliničke psihologije, koliko vam ova druga diploma pomaže u vašem radu? Ili, pomažu li vam stečena znanja iz psihologija kako biste bolje pristupili nekom filmu, odnosno razradi i profilaciji likova?


– Nisam siguran zapravo koliko pomaže, pomaže koliko pomaže. Pomaže mi i to što sam svirao u punk bendu, objavljivao i poeziju i prozu, bio urednik književnog časopisa te objavljivao i knjige za djecu. Zaista sam širokih interesa i bazično, imam radoznalost usmjerenu na brojna područja umjetnosti, a nadam se da se to vidi i u mojim filmovima.


Među vašim filmovima-uspješnicama koji vam je najdraži film te koji vam je manje drag i zašto?


– Oh, teško je to reći. Volim »Paradu; nekako sam, recimo, uspio istjerati komediju koja se bavi društveno važnom temom, a da kroz žanr utječe na društvo. Ne volim drugi dio »Anđela«; mislim da mi je to slijepo crijevo u karijeri. U to vrijeme, propali su mi neki projekti, a taj se projekt, to jest film, pojavio kao nešto moguće u trenutku kad sam poželio raditi film i snimati. To je simpatičan i zabavan film, ali sada ne osjećam da mi je bio potreban.


Imate li u planu već neki sljedeći film, odnosno što mogu u narednom razdoblju očekivati poštovatelji vašega rada?


– Uskoro ćemo se prijaviti na HAVC s mojim novim projektom »Bilo jednom na istoku«. To je scenarij prema motivima romana Juliana Barnesa »The Porcupine«. Dakle slijedi nam nova avantura oko projekta koji baš dugo godina priželjkujem. Poslije nekoliko pokušaja dobili smo novac iz našeg fonda, a sada krećemo dalje, u susjedstvo i šire. Imam i jedan film »Škartovi«, koji zatvara trilogiju s »Lepim selima…« i »Ranama«, a nedavno sam napisao i scenarij za »Mliječne zube«, jedan film o djeci i za djecu, rađen prema fantastičnoj prozi Lane Bastašić. Radujem se svim ovim projektima podjednako te nekako osjećam da za ova tri imam i volje i energije i strasti.