Foto Davor Kovačević
Ona je pokazala da nema moralnih i emocionalnih problema s različitim preobražajima i metamorfozama. Nema znanja koja bi je moralno dovodila u iskušenje za napuštanje jednih i prihvaćanje drugih stajališta, političkih, povijesnih, ideoloških, ekonomskih, svjetonazorskih
Nakon samo četiri kandidata na posljednjim predsjedničkim izborima, ove godine puno ljudi iskazuje interes za dužnost predsjednika Republike. Tako je bilo na svim izborima osim 2015., kad je pobijedila Kolinda Grabar-Kitarović. Slaven Letica natjecao se čak dva puta i to zaredom, 2000. i 2005. Niti jednom nije ušao u drugi krug, ali to mu je svakako vrijedno iskustvo.
– Ljepša su mi i ugodnija sjećanja na izbore 2000., na kojima sam bio neovisni kandidat bez stranačke potpore. U kampanju sam ušao s kapitalom prvog »osobnog« savjetnika dr. Franje Tuđmana, koji se je s njim razišao zbog različitih pogleda na budućnost Bosne i Hercegovine te s kapitalom – nazovimo to tako – »osobnog« Tuđmanova disidenta. Naime, Tuđman je nadležnom državnom odvjetništvu potpisao pristanak da me gone po službenoj dužnosti zbog jedne moje ocjene o njemu koju sam dao novinaru slovenske Mladine: »Tuđman voli devijantne ljude. Osjeća emocionalnu naklonost prema ljudima s ruba života: kriminalcima, paravojnim zločincima, prostitutkama. Takvi ljudi ga fasciniraju jer pripadaju svijetu koji uzbuđuje njegovu dosadnu birokratsku maštu i ujedno unose zanimljivost u njegov svijet«. O nesuđenome sam procesu napisao dramolet »Sud javnosti«, koji je premijerno izveden u hotelu Esplanade. Tuđmana je glumio Boris Buzančić, mene Žarko Savić, državnu odvjetnicu Nataša Đurović (tadašnja zamjenica šefa USKOK-a), sudac je bio Slavko Brankov, Vladimira Šeksa je glumio Otokar Levaj, a fra Tomislav Duka je glumio samog sebe. Režiser je bio tadašnji doministar kulture Vladimir Stojsavljević Vaki.
To navodim da se zna kako je u doba za ljevičare »mračnog« Tuđmana postojala sloboda izražavanja intelektualne i umjetničke slobode. Uglavnom, moj disidentski položaj bio je 2000. za mnoge mlade ljude poticaj da mi se jave tijekom predizborne kampanje i postanu moji volonteri, koji su u suradnji sa mnom osmislili prilično kreativnu »gerilsku« kampanju koja je rezultirala respektabilnim brojem glasova – 110.782.
Sokolov »hibrid«
Pet godina kasnije niste bili tako uspješni.
– Prvo sam na valu predsjedničkih izbora 2000., kao neovisni kandidat s potporom HSP-a i Zagorske demokratske stranke, 2003. izabran sam za saborskog zastupnika. U toj sam kampanji iskoristio sličnost s kultnim hrvatskim banom i vojskovođom Josipom Jelačićem. Na predsjedničkim izborima 2005. bio sam također neovisni kandidat s potporom HSP-a, ali sam dobio upola manje glasova nego 2000. (57.748). Odlučio sam nakon toga da se više ne bavim politikom.
Jeste li se proteklih godina ikad zapitali što su meni trebali svi ti izbori
– Ne. Sudjelovanje u izborima omogućilo mi je da moja znanja i saznanja o politici i političarima, ali i o društvu, ne budu apstraktno-teorijska, nego i iskustvena. Mislim da je to velika komparativna prednost za svakog društvenog znanstvenika.
Je li vas izborno iskustvo možda potaknulo na razmišljanje da predsjednika Republike treba birati u Saboru?
– Ne. Sva istraživanja pokazuju da je Hrvatski sabor institucija kojoj građani najmanje vjeruju. Birati predsjednika Republike u takvom predstavničkom i zastupničkom tijelo značilo bi još više degradirati autoritet predsjednika države. Zato sam čvrstog uvjerenja da je hrvatski »hibridni« ustavni poredak kojeg dr. Smiljko Sokol naziva četvrt-predsjedničkim, znatno bolji od čistog parlamentarnog ili kancelarskog sustava za koji se zalagao, primjerice, Zoran Milanović u vrijeme kad nije bio predsjednički kandidat.
Uskoro se u Hrvatskoj ponovno održavaju predsjednički izbori i to nakon mandata Kolinde Grabar-Kitarović, koja je postavila nove standarde u obnašanju ove dužnosti. Dopada li vam se kako je to ona bila predsjednica?
– U posljednjoj godini prvog predsjedničkog mandata, ona je pokazala da nema moralnih i emocionalnih problema s različitim preobražajima i metamorfozama. Nema znanja koja bi je moralno dovodila u iskušenje za napuštanje jednih i prihvaćanje drugih stajališta, političkih, povijesnih, ideoloških, ekonomskih, svjetonazorskih. Velika joj je prednost i to što osobno nema ukusa pa se može prepustiti znalcima ili »strukama«: modnim dizajnerima i savjetnicima, političkim i inim savjetnicima, frizerima i osobnim trenerima svih vrsta i fela. Vremena ima u izobilju, a ni proračunskih joj sredstava za to ne nedostaje. Ravna se prema poznatoj ciničnoj izjavi Vanje Sutlića: »Kad ne možemo promijeniti svijet, promijenimo krčmu!«
Sva Kolindina lica
Kako se to mijenjala Kolinda Grabar-Kitarović?
– Uoči prve predsjedničke utrke, da bi dobila stranačku, operativnu i financijsku potporu HDZ-a, morala se »karamarkizirati« i »brkićizirati« odnosno prihvatiti stajališta, vrednote i retoriku Tomislava Karamarka i Milijana Brkića. Uoči druge trke – silom ili milom – morala se »plenkovićizirati«, uskladiti s političkom doktrinom, vrijednostima i retorikom novoga HDZ-ova »vojvode« Andreja Plenkovića. U metaforičkom smislu, njen je položaj sličan onom alkarskog alajčauša koji na »zapovid« vojvode »Neka započne druga trka!«, mora odgovoriti podaničkim riječima »Razumim vojvodo!« Kroz pet godina mandata, Kolinda je shvatila kako je politika doista umjetnost (u njenom slučaju kućna radinost) mogućeg. Zato postoji puno Kolindi: Kolinda Pazinska (istarsko-antifašistička), Kolinda Bleiburška (ona koja kršćanski oplakuje nevine žrtve komunističke osvete i zločina), Kolinda Vukovarska (ona koja pušta suzu na vrhu Vodotornja u Vukovaru), Kolinda Vatrena (ona koja se veseli, skače, pleše i plaće u skladu s ritmom pobjeda i jedinog poraza Vatrenih) u Rusiji, Kolinda Zagrebačka (ona koja se s Pantovčaka spušta u Zagreb i javno se divi lijepim i žalosti zbog oronulih pročelja zgrada), Ratnička Kolinda (ona koja gotovo fetišistički uživa u nošenju vojnih odora i vojnim obredima svih oblika), Znanstvena Kolinda (marljiva studentica doktorskog studija koja će uskoro postati doktoricom društvenih znanosti), Kolinda Hodočasnica (ona koja se na fešti sv. Dujma takvom deklarira), Kolinda Čitačica (ona koja je na nagovor Milane Vuković Runjić počela djeci čitati bajke i knjige), Kolinda Bezdušnica (ona koja je savjetnika Matu Radeljića smijenila preko posrednika iz SOEA-e) i tako dalje.
Njezin predsjednički stil su, znači, stalne mijene i nove uloge?
– Kad uzmemo u obzir sve njezine političke, ali i fizičke, metamorfoze i makeovere, predsjednički stil, kako ga nazivate, Kolinde Grabar-Kitarović najbolje opisuje Lav Tolstoj u Ani Karenjinoj, pišući o Stjepanu Arkadijeviću: »Stjepan Arkadijević nije birao ni svoja stajališta ni mišljenja, već su stajališta i mišljenja dolazila sama k njemu, kao što nije birao oblike svojih šešira ili odijela, već je uzimao ono što se nosi.«
Je li ona možda svojim osebujnim ponašanjem smanjila očekivanja građana od predsjednika Republike, što je u konačnici dobro za zdravlje nacije?
– Mislim da je Kolinda Grabar-Kitarović zaista smanjila očekivanja naroda i tvoraca javnog mišljenja od predsjednika Republike. To može biti komparativna prednost novoizabranog državnog poglavara ili poglavarice. Posebice ako izbjegne doista skandalozne izjave, odlike i postupke koji su Kolindu pretvorili u predmet ismijavanja i sprdnje ljudi koji od šefa države očekuje male stvari, da ne laže i ne mulja, da drži do vlastite riječi i obećanja, da se ne druži sa sumnjivim licima i da javnosti polaže račune o poslovima koje obavlja u zemlji i inozemstvu.
Prastara je hrvatska i slavenska izreka da besposleni pop i jariće krsti. Krstili su ih vrlo često i Stipe Mesić i Ivo Josipović, a kod Kolinde je novost to što su se mediji, jer je žena, intenzivno bavili njenim načinom odijevanja, frizurama, dijetama, predsjedničinim modnim i dijetalnim guruima.
Kolinda Grabar-Kitarović pokušava sada izbjegavanjem kampanje i svojih protukandidata osvojiti drugi mandat, može li uspjeti u tome?
Vaša snaha Dalija Orešković figurirala je kao političko osvježenje, gdje je krivo krenulo, zašto, barem dosad, nije opravdala dosta visoka očekivanja?
– To biste trebali pitati Daliju. Nakon visokih očekivanja, sada se nalazi u situaciji malih očekivanja. Možda ovaj put pozitivno iznenadi. Mislim da ima najbolji »Plan za Hrvatsku«, koji je usmjeren težnji za stopostotno izvršavanje ustavnih dužnosti, borbi za ostvarenje jednakosti građana pred sudovima i državnim institucijama, ostvarenju cjelovitog antikorupcijskog projekta i težnji za reformom ustrojstva države i izbornog zakonodavstva.
– Kampanja bez kampanje je trenutna pred-pred-izborna strategija predsjednice Republike. Ta strategija joj ne jamči porast potpore – ankete pokazuju da joj potpora pada – ali ni drastični pad. Očito je uvjerena da je strategija temeljena na logici »šutnja je zlato« vodi u drugi krug, a zatim se nada da joj u tom »drugom krugu pakla« protivnik neće biti dr. Miroslav Škoro, nego Zoran Milanović. No, ta logika ima ugrađeni defekt, u nekom će se trenutku ipak morati sučeliti sa svojim izazivačima.
Narcizam malih razlika
Milanović je javno prikazuje kao potpuno nedoraslu osobu i političarku, a ona čak niti na to ne odgovara, kako to objasniti?
– Teško mi je proniknuti u tajne ranjenih ljubavi, animoziteta, pa i mržnji, prezira i gađenja političara koji su stvoreni u kadrovskom inkubatoru dr. Mate Granića: Zoran Milanović, Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković, pa i dr. Ivo Sanader. Da je Sigmund Freud živ, današnje bi animozitete tih političara iz istog »legla« vjerojatno objašnjavao narcizmom malih razlika. A činjenica što Kolinda uopće ne reagira na nečuvene uvrede i trolanja Zorana Milanovića, sigurno neće biti dobro primljena među značajnim dijelom članstva HDZ-a. Naime, kad ona ne reagira na niz trolovskih uvreda Zorana Milanovića izrečenih nedavno na N1 televiziji – imamo predsjednicu bez karaktera, predsjednicu bez identiteta, predsjednicu koja nas sramoti, idemo to promijeniti – ratoborni HDZ-ovci tražit će alternativu. Napadne li dr. Miroslav Škoro ratobornog i rabijatnog Zokija, ti će se HDZ-ovci okrenuti njemu.
Ako Kolinda Grabar-Kitarović izgubi ove izbore, hoće li iza nje ostati nešto trajno osim navijanja na nogometnim utakmicama?
– U današnjem svijetu galopirajućeg zaborava teško je predvidjeti što će ostati iza bilo kojeg političara. Trenutno se čini da će se neko vrijeme, sam Bog zna koliko dugo, Kolindu pamtiti kao onu koja je, kako kaže Josip Manolić, »izbacila Tita«. Za neke će to biti odvažan i mudar čin, za druge kukavički i nepromišljen. Ona sama vjerojatno bi željela da je se zapamti i kao sukreatoricu, s poljskim predsjednikom Andrzejem Dudom, ideje-inicijative Tri mora (Jadran-Baltik-Crno more), ali ta je ideja-inicijativa daleko od preokupacija hrvatskih građana.
Logično bi nekako bilo da Milanović ima otvoren put u drugi krug, ali Škoro, čini se, ne zaostaje puno za njim. Je li to možda posljedica poremećaja ravnoteže između ljevice i desnice, pa je sada u Hrvatskoj desno orijentiranih birača dosta više nego 2015.?
– Radikalna polarizacija hrvatske politike i društva nije ekskluzivni hrvatski fenomen. Nju vidimo u svim suvremenim državama i društvima. Političko klatno, da se poslužim metaforom Umberta Eca, trenutno je blago nagnuto na desnu stranu, što bi mogao biti problem Zorana Milanovića u drugom krugu. On je kandidat moralnom panikom ujedinjene ljevice, dok je Kolinda Grabar-Kitarović kandidatkinja stranačkim sukobima i korupcijom nagriženog HDZ-a. Ako Škoro sebe uspije »pakirati« i na političkom tržištu ponuditi kao anti-sistemskog kandidata, kandidata promjena, njegove šanse za ulazak u drugi krug, pa i konačnu pobjedu, ubrzano će rasti.
Milanović želi pobijediti s porukom da neće ništa obećati jer kao predsjednik ionako ne bi mogao ništa od toga realizirati. Kako vam se čini njegova kampanja?
– Jedno je bjelodano, Zoran Milanović nije hrvatska verzija Winstona Churchilla, koji je u svjetsku govorničku i ratnu povijest ušao preko rečenice koju je izgovorio 13. svibnja 1940. u Donjem domu parlamenta: »Nemam ništa za ponuditi osim krvi, teškog rada, suza i znoja«. Zoran Milanović nije čuven po teškom radu, suzama i znoju, a vrijeme, hvala Bogu, ne zahtijeva prolijevanje krvi. Njegov slogan »Predsjednik s karakterom« njegov je program. Problem je u tome što javnost, a često ni on sam, ne zna kako bi izgledalo njegovo »karakterno« izvršavanje predsjedničkih dužnosti.
Možete li ipak prognozirati što bi za Hrvatsku značilo da Milanović bude izabran za predsjednika?
– To da za predsjednika/predsjednicu nisu izabrani Kolinda i Škoro, ali i da Andrej Plenković vjerojatno ne bi bio demokratski svrgnut s položaja predsjednika HDZ-a.
Plenkovićeva »detuđmanizacija«
Škoro kaže da ga zanima samo dužnost predsjednika koja bi bila politički osnažana i cilj mu je promjena Ustava kako bi se proširilo predsjedničke ovlasti. Je li to dobar plan?
Niste u ovom razgovoru iskazali nimalo simpatija za premijera Plenkovića.
– Precijenio sam njegove vodstvene, upravljačke i moralne predispozicije za dobru vladavinu i odgovorno državništvo. Pokazao je da je emocionalno, spoznajno i moralno više europski ćato nego hrvatski državnik. Okolnost što osobno, po svemu sudeći, nije korumpiran, nije iskoristio za borbu protiv korupcije, nego za njeno promicanje: zaštitom korumpiranih stranačkih i državnih dužnosnika koji su mu bespogovorno odani.
– To je više vizija nego plan. Potpuno legitimna vizija. Kao što je Stipe Mesić 2000. dobio izbore na ideji i viziji o smanjenju ovlasti predsjednika Republike, Škoro ih nastoji dobiti na kontra-viziji o povećanju nekih ovlasti. Zalaže se za pravo predsjednika da raspiše ustavotvorni i zakonodavni referendum, sazove i predsjeda sjednicom Vlade, predlaže suce Ustavnog suda i na suspenzivni veto. Što se toga tiče, Milanović se zalaže za ustavne promjene koje bi omogućile da se predsjednika bira dvotrećinskom većinom u Saboru, Kolinda je za status quo dok Mislav Kolakušić sebe nudi kao apsolutističkog vladara, koji bi u sedam dana ukinuo sve zakone, zatvorio nekoliko tisuća ljudi i postao vladarom tipa Recepa Tayyipa Erdogana. Dalija Orešković tvrdi da postoje ustavne ovlasti koje nisu korištene posljednjih 20 godina jer je to odgovaralo SDP-u i HDZ-u, obećava da će koristiti i izvršavati sve ustavne ovlasti i obveze. Dakle, birači se ne mogu požaliti da nemaju mogućnost izbora.
Istraživanja pokazuju da bi Hrvati podržali jačanje predsjedničke dužnosti, jesu li u pitanju neki sentimenti prema Franji Tuđmanu, koji je faktično upravljao Hrvatskom?
– Sentimenti ili nostalgije, žudnje za vremenom hrvatskog demokratskog preporoda i rata za nezavisnost, obrambenog i oslobodilačkog u odnosu na imperijalni, osvajački velikosrpski rat, sastavni su dio ljudskih naravi i pamćenja. Sentimenti koje su prema Tuđmanu javno propovijedali ili propovijedaju Stipa Mesić, dr. Ivo Sanader, dr. Ivo Josipović i Andrej Plenković bili su ili otvorena ili mimikrijom skrivena »detuđmanizacija«. Njen perverzni oblik prakticira Plenković, koji se kune u Tuđmana, a vodi politike koje su bile Tuđmanu strane i mrske. Najnoviji je primjer njegovo pojavljivanje na polaganju Spomenika Domovini koji gradi Milan Bandić, sahranjujući živu Republiku Hrvatsku, ali i ideju Oltara domovine koju je osmislio i ostvario Tuđman. Odnos prema Tuđmanu možda je najbolje predvidio bivši predsjednik SAD-a Ronald Reagan, koji je u jednom pismu Tuđmanu napisao: »Gospodine predsjedniče ja znam što vas čeka, to je čekalo sve ljude koji su imali važne uloge u stvaranju vlastitih država – znači vas će rušiti, na kraju krajeva pronaći će se jedna ravnoteža i vi ćete biti zapamćeni u povijesti vlastitog naroda kao državnik, kao ratnik i kao osloboditelj«.
