Danas već 76-godišnji britanski rock maher Rod Stewart prošlog je desetljeća napravio tri jako dobra albuma (»Time«, 2013.; »Another Country«, 2015.; »Blood Red Roses«, 2018.), a ovog desetljeća nastavlja u tom stilu jer je njegov novi, već trideset i drugi studijski album, iznova vrlo dobra kolekcija pjesama koja će sretnim učiniti svakog njegovog poštovatelja te istodobno potvrditi visoku razinu vitalnosti i kreativnosti čovjeka koji se kao samostalni izvođač predstavio još davne 1969. godine albumom »An Old Raincoat Won’t Ever Let You Down«, a i prije toga je bio itekako uspješan kao pjevač rock grupe Faces.

Pedeset i dvije godine nakon solističkog debija, Stewart objavljuje »The Tears of Hercules«, izdanje koje po objavljivanju ide do petog mjesta liste najprodavanijih albuma u Engleskoj i četvrtog u Škotskoj. Nedvojbeno, legenda traje i dalje…

Mnogo hedonizma

Od dvanaest na albumu snimljenih pjesama, devet je potpuno novih, a većina ponuđenog vrlo je melodiozna, pitka, ritmična i energična, baš kao u najboljim godinama ovog pjevača koji je i na albumima i na koncertima znao napraviti iznimnu rock atmosferu. Također treba reći i to da godine nisu naštetile ni Stewartovom prepoznatljivom hrapavom glasu, a očigledno ni odnosu prema životu jer je i dalje najčešća tema njegovih pjesama – hedonizam.

Pri tome je s glazbene strane sve savršeno, razigrano i rasplesano – bez obzira na glazbeni izraz koji odabere – a kad je o stihovima riječ, onda su reakcije različite jer Stewart zna biti i duhovit, ali za neke ponekad i malo neodmjeren. Primjerice, teško je ne prihvatiti duhovitosti koje nudi u plesnog ritma prepunoj uvodnoj folkrockerskoj »One More Time« u kojoj, usprkos godinama, na mangupski način moli svoju nekadašnju ljubav da, u ime starih dobrih dana, još jednom »učine ono«.

Ona najprije sve odbija, da bi na kraju ipak rekla – pa, možda. Manje simpatija takve vrste privući će funky i disco ozračjem određena »Gabriella« koja govori o noći koju zajedno u hotelskoj sobi provode vrlo zreli muškarac i devetnaestogodišnja djevojka.

Seks, seks, seks

No, za Stewarta takve pjesme nisu ništa novo jer je još sedamdesetih na nizu radijskih postaja bila zabranjivana njegova hit balada »Tonight’s the Night« koja je govorila o seksu muškarca s maloljetnom djevojkom. A da mu je seks i dalje broj jedan, potvrđuje i disco rock »Kookooramabama« koja hvali sva životna zadovoljstva, od plesa i pića pa do seksa.

I dok primjedbe o tome čemu čovjek od 76 godina toliko često zbori o seksu i imaju temelja, teško je bilo što prigovoriti zaista odličnim izvedbama, posebno u slučaju iznimne obrade starog hita »Some Kind of Wonderful« koji su proslavili Soul Brothers Six 1967. godine te Grand Funk Railroad 1975. godine, a Stewartova verzija pjesme pisane u slavu ženske ljepote pleše i njiše se u zanosnom erotskom ritmu stvorenom kroz spoj soula, rocka i glam rocka.

Ovim hedonističkim pjesmama svakako treba dodati i simpatičnu »All My Days« koja u ritmu osamdesetih, a to znači spoju popa, disca i dodacima rocka, govori o bijegu iz monotonije svakodnevice negdje u Meksiko gdje će se uživati uz more, sunce, pivo te, kaže, možda i djevojku. Zaboravlja samo da to može učiniti on s milijunima dolara na računu, ali najvećem broju ljudi to je nedostupno.

Foto: Facebook

Pjesme posvete

Uz hedonizam Rod Stewart rado se okreće i sjećanjima na lijepe dane prošlosti, pri čemu je zaista iznimna »Precious Memories«, nježna i divna pop pjesma izgrađena na pitkom i melodioznom zvuku šezdesetih, sva u doo-wap stilu šezdesetih, prepuna sjajnih back vokala, saksofona koji »ulazi« baš kada treba te općenito zvuka kakav pamtimo od fenomenalnih vokalnih skupina kao što su bile The Supremes ili The Drifters.

Pričajući ženi koju i dalje voli o prošlosti, Stewart joj kaže kako je onda, kao i danas, prekrasna, a iste te stavove potvrđuje i u »I Can’t Imagine«, lijepoj ljubavnoj baladi srednjeg ritma posvećenoj njegovoj supruzi Penny Lancaster. Uz ovu, još su dvije izvrsne pjesme posvete. »Born to Boogie« sjajna je pjesma napisana i izvedena u čast glam rock heroja Marca Bolana te odsvirana užarenim i putenim glam i boogie rock ritmom koji iznimno uspješno budi sjećanja na Bolana i T. Rex dane ranih sedamdesetih.

No, još je dojmljivija i emocionalnija završna »Touchline«, sjajna springstinovska balada posvećena pokojnom ocu Roda Stewarta i njegovoj, kao i Rodovoj, ljubavi prema nogometu. Kroz nježnu baladu Stewart je slušatelju predočio svog oca kako uz rub igrališta prati utakmicu u kojoj igraju Rod i njegova braća. Godinama kasnije, kad je otac već mrtav, Rod čini to isto i prati kako njegovi sinovi igraju.

Teme današnjice

Naslovna »The Tears of Hercules« lijepa je ljubavna balada koje je autor kanadski kantautor Marc Jordan koji je još 1991. godine za Stewarta napisao veliki hit »Rhythm of My Heart«, a obrada je i »These Are My People«, rodoljubna pjesma Johnnyja Casha posvećena svima koji su obrađivali zemlju, gradili gradove i države.

Uz sve spomenute, tu je još i vrlo dobra »Hold On«, jedina okrenuta lošim stvarima današnjice s jasno izraženom kritikom svega vezanog uz rasizam, mržnju i uskogrudnost, odnosno pohvalu obiteljskog života, ljubavi i svih ostalih pozitivnih emocija. Sve u svemu, stari dobri Rod iznova je dokazao kako ni slučajno nije za staro željezo te da u njemu još ima vatre. No, teško da se nešto drugo i moglo očekivati od pjevača koji iza sebe ima čak devet broj jedan albuma, 31 Top 10 singl te više od 200 milijuna prodanih primjeraka albuma.