Novi film Danisa Tanovića »Deset u pola« najprije je otvorio ovogodišnji Sarajevo film festival, a onda zatvorio Zagreb film festival, da bi sad krenuo u kinodistribuciju baš posvuda. U oba spomenuta festivalska slučaja bilo je isto – publika što nasmiješena izlazi iz kinodvorane, a to je u današnje vrijeme poprilično veliko i važno. U filmu sva sila dobrih glumaca za koje se čini da su s lakoćom odigrali to što je oskarovac Tanović od njih tražio. A jednu od one dvije najvažnije uloge, jer dva su majstora od ćevapa oko kojih se plete radnja, igra Branko Đurić Đuro.

Sada dolazi onaj dio kad bi trebalo pobrojiti s čim se sve Đurić bavi i što je sve snimio, baš kao da puk to ne zna. Traži to i vremena i prostora jer on je i glumac, i redatelj, i pisac, i gitarist, i pjevač… Važnije je, možda i mudrije, kazati da je Branko Đurić Đuro naš suvremenik, dobar suputnik i supatnik još od »Top liste nadrealista«, majstor koji nam je poklonio među ostalim i seriju »Naša mala klinika«, i film »Kajmak i marmelada«, i nesumnjivi hit, pjesmu »Nedim« i trista drugih čudesa. Ovaj put, međutim, razgovor teško da se može početi drukčije nego od – ćevapa.

Ja bih, ako mogu, počeo ovaj razgovor s molbom. Ako vas krenem pitati gdje su i koji su to najbolji ćevapi u Sarajevu, ne dajte mi, makar mi morali uši izvuć’! Nema tko vas nije to pitao, što je valjda i normalno kad se film zove »Deset u pola«, ali to je pitanje koje ne vodi nigdje, jednako k’o da ja po Dalmaciji pitam gdje je najbolja pašticada, ili da na Kvarneru tražim bolji škamp od kvarnerskog! Elem, krene li pitanje – za uši! Jel’ može?

– Može, naravno, samo napominjem da sam ja već godinama vegetarijanac i da je bolje nekog drugog pitati gdje su najbolji ćevapi u Sarajevu – tako će i uši ostati spašene (smijeh).

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Ni vulgarno, ni prosto

Ima zato nešto što vas, čini mi se, nitko nije pitao; kako ste uspjeli film o nadmetanju majstora od ćevapa snimiti bez ijedne psovke!? Naš film, a da je bez psovke, svega mi, raritet!

– Nije da je film baš potpuno bez psovki, ali je to svakodnevni, uobičajeni rječnik, ništa vulgarno ili prosto, možda se zato te ‘male’ psovke i ne primjećuju tako. Dva glavna lika jesu konkurenti, vlasnici ćevabdžinica na Baščaršiji, ali oni su tu samo kao povod priči, tako da »Deset u pola« nije samo film o nadmetanju majstora od ćevapa, nego i film o prijateljstvu, ljubavi, humanosti, o Sarajevu i vrijednostima koje se u moru današnjih informacija čine zapostavljenima i možda zaboravljenima. Tanović podsjeća na njih na vrlo jednostavan, pitak, zabavan način u ovom filmu. Radili smo ga s odličnom energijom i po dosadašnjim reakcijama – publika to osjeti i prepoznaje.

Bome, ja psovke primijetio nisam. Nego, u fokusu je filma, kako velite i kako se vidi kad ga se gleda, prijateljstvo, ljubav, a bome i Sarajevo kakvo, rekao bih, imamo u pameti odavna. Sve trajne neke vrijednosti koje su u današnje doba na velikoj kušnji. Je li to film i o onom što je bilo, onom što još uvijek jest, ili naputak za budućnost današnjim kreatorima ovog šizofrena svijeta?

– Bez lažne filozofije ili mistificiranja onoga što smo napravili – ovaj film jest o pravim vrijednostima, koje su opstale i opstaju bez obzira na vrijeme i sve ono što vrijeme donosi. Siguran sam da će se zabaviti oni koji pogledaju film, da će se nasmijati, opustiti, da će malo zaboraviti na – kako kažete – šizofreniju svijeta kojom smo svakodnevno okruženi. Treba se nekad malo opustiti i nasmijati, sjetiti se kakvi smo bili i da smo ipak još uvijek takvi, živi, da nismo izgubili prave vrijednosti, da još uvijek cijenimo prijateljstvo, dobre susjedske odnose. Vrijedi se podsjetiti na to, zdravo je.

Očita je odluka Tanovića da napravi film dobrih emocija. I bome uspio je i uspjeli ste. Vidi se da ste svi na snimanju uživali. Sve se čini lako i logično, potrebno, taman da vas pitam zašto redatelji na ovim prostorima bježe od tih, uvjetno rečeno, lakih tema, filmova zbog kojih se iz kina izlazi nasmiješen? Bit’ će da je i zato što je zabavan film i najteže valjano napraviti!?

– Jednostavno je najteže. Drago mi je kad kažete da se sve čini tako lako i jednostavno, jer to znači da je film uspješan, da je izbrisana granica mašte i stvarnosti. Nije ovaj film bilo tako jednostavno snimiti – nije jednostavno ni vrijeme u kojem je sniman, ni rokovi, ni budžeti… Ali od svega toga vidi se energija kojom smo film stvarali i mi stvarno jesmo uživali. Drago mi je što publika, vi, to prepoznajete. Kada iz kina iziđete nasmiješeni, s novom, boljom energijom od one s kojom ste ušli u kino, znači da smo uspjeli. A to, bježe li redatelji od lakih tema… Ne znam. Vjerujem da svatko radi ono što smatra izazovnim u umjetničkom smislu, što želi pokazati. Možda je danas izazov biti jednostavan i sretan.

Veli Enes, lik kojeg glumite: »Ima se – može se, nema se – glumi se«. Ima nešto delbojevsko u toj roli i dobro vam, usuđujem se reć’, stoji taj gard. Koliko vam je Tanović dao prostora da i sami dodate koju foru, improvizirate, i vi i kolege? Jer majstor za to jeste. Recimo, da nije ona šala o piletini koju valjda jedu vegetarijanci, kad već meso ne jedu, u filmu završila baš zato što ste i sami vegetarijanac!?

– Tanović i ja se dugo znamo, dugo surađujemo i ja uživam u toj suradnji. Iskreno, nisam mislio prihvatiti ulogu u ovom filmu, ali mi je Danis rekao da pročitam scenarij pa da onda odlučim. Čim sam počeo čitati, znao sam da je to – to i nisam imao dilemu. Majstorski napisana priča. Istina je – kao vegeterijanac se godinama susrećem s raznim prijedlozima za ručak i kad dođem kod rodbine na ručak – kad kažem da ne jedem meso, nude mi piletinu i kobasice. Ima dosta toga u filmu. Trebao sam u jednoj sceni i probati ćevape, ali je ta scena izbačena, i na moju i na Danisovu sreću. Ne mislim da životinje trebaju stradati da bismo mi jeli.

Foto: Igor Soban/PIXSELL

Dobrodošao humor

Film je krenuo po regiji. Kakve su reakcije, ima li razlike od države do države? Kultura nam najlakše prelazi ove naše granice, a vi ste ih brisali i brišete cijelog svog života; u Sloveniji vam je dom, u Sarajevu majka kojoj kad ste blizu još uvijek kažete ‘da stavi sarmu na jedinicu’ makar ste vegetarijanac, u Zagrebu kazalište Luda kuća… A nije da niste imali pravo i na ljutnju, drukčiju emociju, ako ništa ono zato što su vam svi albumi, sve slike iz djetinjstva izgorjele za rata u sarajevskom stanu.

– Reakcije na film su sjajne. Dobar humor je svugdje prepoznatljiv i svugdje dobrodošao. Prije početka kino-prikazivanja, bili smo u Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu i Kranju, a onda na kraju ponovo u Sarajevu, gdje je film imao i premijeru na Sarajevo Film Festivalu ovog ljeta. Svugdje je dočekan s oduševljenjem i energija publike je bila fantastična. Očekujem da će se tako i nastaviti. Puno radim i puno putujem, stalno, desetljećima, tamo gdje me publika dočekuje kao svoga, tu mi je dom. Ne (zlo)pamtim ono loše, a ono što je dobro nosim u sebi. Život je tako ljepši i jednostavniji, a i zdraviji.

S Majkom Fadilom nekad i danas

Nego, “Luda kuća”, kazalište u Zvonimirovoj ulici u Zagrebu koje ste uspješno na noge digli vi i Rene Bitorajac. U kontri je to s onim što vam prijatelj Izo govori u filmu, da ne valja s prijateljima u biznis kretati jer ili će patiti prijateljstvo, ili posao. U Ludoj kući ne pati ništa, a bome ste i za pandemije radili koliko god ste mogli. Kud smjera Luda kuća i koliko se pokazalo zahtjevnim biti ‘gazda’ cijelog jednog teatra?

– Nije lako ni u najboljim vremenima, a pogotovo u ovom kada nismo prepoznati ni od Grada ni od drugih institucija da bismo dobili neku potporu za rad kad smo radili i radimo u ograničenim kapacitetima. Nismo uzeli ni moratorij od banke jer smo shvatili da ćemo izaći zaduženiji nego što smo bili. Spasila nas je, kao i uvijek do sada – publika. Oni nam vjeruju, dolaze, zbog njih postojimo i zbog njih smo opstali. Moja i Reneova poslovna politika je jednostavna – dovodimo najbolje i kod nas su najbolji. Možda će zvučati neskromno, ali jedan od tih na repertoaru sam i ja s »Đurologijom«, najgledanijom predstavom u regiji koju je do sada vidjelo više od 300.000 ljudi. Luda kuća stremi biti još luđa, i još punija, i još bolja.

Karijera vam je najblaže rečeno prebogata, pamti se svega od »Nadrealista« naovamo, ali vjerojatno je »Đurologija« koju spomenuste svjetski fenomen. Čini mi se, jedno 526 izvedbi posvuda po svijetu. Rekoste nedavno da u »Đurologiji« govorite o onome što vas nervira. Što vas zadnje vrijeme nervira, ima li neki novi moment vrijedan da ga se u »Đurologiju« stavi? Pade mi na pamet da nijedne dobre šale na račun COVID-19 nismo u ove dvije godine čuli, a možda bi trebalo.

– O COVID-19 se priča gdje god se okrenemo. Ja se trudim živjeti koliko god mogu kao prije, normalno kao prije, odbijam pritisak, i sigurno ima puno toga što nas svakodnevno nervira. Kao na primjer kamen u cipeli.

Brad Pitt, Tanja Ribic, Branko Duric Duro i Angelina Jolie

Furaj, Bane!

Bane, tako su vas u djetinjstvu zvali, taman da vam djed koji vas je učio voziti bicikl pusti u jednom trenu da sami pedalirete uz rečenicu: »Furaj, Bane!« Je li to maksima koja vas, makar podsvjesno, gura svo ovo vrijeme, čini da se okušate u mnogočemu i da ‘vozite’ stalno put naprijed? Kako fura Bane sada kad je stariji i iskusniji, vrti li pedale jednakim dječačkim žarom ili vozi malo laganije, onako kako pjevate da lagano treba u pjesmi Bombaj štampe? I gdje bi Bane da ga još ta vožnja odvede?

– Ha, ha, lijepa anegdota. Da, lijepo se sjetiti toga… I u pravu ste, lako je furati dalje kad vam daju vjetar u leđa vaši najdraži. Tako i danas idem naprijed. Taj dječji, mladalački žar je važan, trudim se da ga ne izgubim, da ga obnavljam, da ga vrijeme ne ugasne. Važno je voziti naprijed, furati i ne zaustaviti se. Vožnja, a ne odredište, me čini sretnim.

Momčilo Bajagić Bajaga je napisao tekst, a vi pjevate pjesmu »Nisi sama« posvećenu ženama žrtvama nasilja. Ne libite se društvenog angažmana ne bi li svijet bio bolji. Jer, činilo se da će biti bolji onomad kad su Nadrealisti promišljali budućnost. Nije tako ispalo, štoviše, kako ste nedavno i sami rekli, otišli smo nekoliko koraka nazad što se tiče otvorenosti, tolerancije. Možda je i to razlog zbog čega nam je ovaj film trebao, onako kako katkad čovjeku treba, čistog gušta radi, tih »Deset u pola«!?

– Umjetnost stvarno svijet čini boljim. Nadrealisti su predstavljali iskrivljenu, nadrealnu stvarnost, koja je došla brzo. Danas se stvarnost toliko umiješala u umjetnost da je ponekad teško nasmijati joj se, a i maštati. Drago mi je što je »Deset u pola« tako lijep film, stvarali smo ga s guštom, gleda se s guštom. Stvarnost je ipak lijepa, samo je treba pogledati iz drukčijeg ugla, očima umjetnosti. Život je odmah šareniji.

Nego, da vas na kraju pitam, koji su ono ćevapi u Sarajevu najbolji!? Da se urednica ne naljuti, ako ne pitam….

– Eh, opet to. Nego, što ono rekoste u prvom pitanju, što kada krene pitanje koji su ćevapi u Sarajevu najbolji?

Branko Đuric Đuro s Reneom Bitorajcem i Goranom Visnjićem

Davno nekad i nekad