Razgovor s poznatim glumcem

Aleksandar Cvjetković Kajo: Rijeka je zanimljivo okruženje, podsjeća na Genovu

Edita Burburan

Postoji osmoza između stanica glume i stanica stvarnog života - Aleksandar Cvjetković / Snimio Mateo LEVAK

Postoji osmoza između stanica glume i stanica stvarnog života - Aleksandar Cvjetković / Snimio Mateo LEVAK

Rijeka je zanimljivo okruženje, podsjeća na Genovu, naravno u malom. Grad koji teče, po mojem mišljenju, u pravome smjeru. A što se tiče teatra, situacija je teška za sve, pa tako i za »Zajc«. Nadam se da će se vratiti ona zlatna vremena kada je kazalište bilo jedno od nezaobilaznih mjesta u životu Riječana



U prosincu će prema najavljenom programu HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno biti prikazana predstava »Variazioni enigmatiche/Enigmatske varijarcije« francuskog književnika i filozofa Érica-Emmanuela Schmitta u režiji riječke glumačke dive Neve Rošić. Glavne uloge u ovom zanimljivom psihološkom trileru o životu i ljubavi pripale su dvojici glumaca – Aleksandru Cvjetkoviću i Mirku Soldanu. Tim povodom razgovarali smo s jednim od njih, poznatim hrvatskim glumcem Aleksandrom Cvjetkovićem Kajom, koji je osim domaćih pozornica i kamera osvajao i one strane igrajući ravnopravno uz svjetska imena. Njegova osobitost u riječkom kazalištu je što je član i Hrvatske i Talijanske drame, što podrazumijeva da podjednako vješto vlada jezičnim začkoljicama jednog i drugog jezika.
Aleksandar Cvjetković diplomirao je glumu na zagrebačkoj Akademiji, nakon čega je imao sreću biti angažiran u kultnoj seriji »Velo misto« gdje je gledateljima zauvijek ostao u pamćenju kao Rico. Za tu ulogu vrbovao ga je sam Joakim Marušić i to sasvim slučajno opazivši ga ispred Akademije, jer trebao mu je netko baš s tako ricastom frizurom kakva je krasila Kaju. Od onda do danas Aleksandar Cvjetković odigrao je brojne kazališne, filmske i televizijske uloge. Surađivao je s brojnim redateljima poput Dušana Jovanovića, Ljubiše Ristića, Paola Magellija i Vita Taufera, Dalibora Matanića i mnogih drugih. U Italiji, gdje je živio desetak godina, također je ostvario brojne uloge u kazalištu i na filmu. Osim glumačkog posla, predavao je i na poslijediplomskom studiju Gluma, mediji, kultura Sveučilišta u Rijeci, a od 1992. do 2000. radio je na talijanskoj Akademiji kao profesor glume na Scuola di Recitazione del Teatro Stabile di Genova.


Uskoro ćete zaigrati u predstavi »Enigmatske varijacije« s Mirkom Soldanom, u kojoj igrate dva dječaka koji otkrivaju temeljne ljudske vrijednosti. Kako vam ide za sad, kakvi su vaši dojmovi?


– Riječ je o vrlo zanimljivom tekstu, koji je pobudio veliko zanimanje teatarskog svijeta diljem Europe, a mislim i šire. Prepun obrata, zamki i nenadanih otkrića koji ga čine primamljivim i za glumce i za publiku. Da, radi se o dva »dječaka« koji se igraju opasnih igara, oboružani opasnim »naoružanjem«. Ovo je filozofsko-teatarska duodrama i ne treba očekivati previše filmske akcije i jednostavnih dinamičnih dijaloga. Kako reče Neva: »Podsjeća me na Krležu«. Istina. Da bi lik pokazao drugom liku koliko mu ne vjeruje, mora izreći monolog od pola stranice pa i više. Divno!!! Vraća nam se vrijeme kad je riječ sjekla jače od noža.


I Hrvatska i Talijanska drama


Redateljica je glumica Neva Rošić. Kako biste je opisali kao redateljicu?


– Prof. Rošić ima zavidnu glumačku karijeru i pamti mnoge vrhunske režije u kojima je doticala glumačke vrhunce. Neke se stvari natalože u nama do te mjere da ih kad-tad moramo iznijeti na vidjelo. Mislim da se Nevin glumačko-režijski tlak izjednačio, ono što joj se čini da možda više ne bi mogla odigrati pretače u režiju. Izvrsno oko, sluh, pažnja i na kraju savjet, uputa. Energiju koju bi možda neki režiser upotrijebio za pronalaženje zanimljivih vanjskih rješenja, Neva usmjerava na traženje unutrašnjih razloga, a onda oni sami pronalaze svoje mizanscene, dinamiku…


Zanimljivo je da ste vi jedini član i Hrvatske i Talijanske drame u riječkom kazalištu. Znači li to da dobijete i dvije plaće?! Šalim se, ali kako vas je dopao takav zadatak?




– Eto, i ja se nasmijah! Morat ću to predložiti intendantu kao izvrsno rješenje za moje financijske začkoljice. Pa vjerojatno zato što se nekako otkrilo da me se može u mojim poznim godinama cijediti i tamo i amo (smijeh). Zašto ne, ako se može raditi na oba jezika podjednako dobro. Nisam ja jedini. Gotovo cijela Talijanska drama to radi i u međuprostorima se ispomažemo: Hrvatska drama je ovoga trenutka na povijesnom minimumu što se tiče broja članova ansambla i nadam se da će se to ubrzo promijeniti. Tko zna što me još čeka, pjevao već jesam, još da zaplešem…


Italija i ljubav


Poznato je da ste godinama živjeli i radili u Italiji, te da ste svoj talijanski doveli do perfekcije. S kolikim poznavanjem jezika ste započeli svoju karijeru u Genovi?


– Ne bih rekao da je moj talijanski perfektan. Naročito otkad moje svakodnevno okruženje nije talijansko. Mozak se ulijeni, nema se jezik u ustima i to s vremenom postaje problem. Kad sam započeo u Genovi 1991. (eto gdje sam bio ‘91!), bili su to moji počeci otkrivanja novog života. Dijalekti, melodije jezika, povijest, literatura, filmografija, glazba… Novi svijet i novi-stari ja! Potpuno sluđen materijom koju moram svladati ukoliko mislim funkcionirati kao glumac.


Ako sam dobro »pohvatala«, ljubav vas je vodila kroz život, pa time i utjecala na vašu karijeru. U Italiju ste otišli kad ste se zaljubili u svoju prvu suprugu Ilariu Mazzoccoli, a u Hrvatsku ste se vratili kad ste se zaljubili u svoju današnju suprugu Jasnu Bilušić. Jeste li zahvalni zvijezdama što su vas tako unisono služile spajajući vam mogućnost poslovnog i privatnog života, ili ste se za sklad i sreću morali sami pobrinuti i zgrabiti je?


– Pa recimo da je život čun na vodama koje mogu biti mirne i teći bez većih turbulencija, ali kad-tad naiđe na neki brzac ili vir i tad sve uzburka. A onaj tko je u čamcu s vama dijeli i mir i vir. Rekoh jednom da ljubav napada hajdučki, iz zasjede, u ovom slučaju – gusarski. Sretan sam što sam postao jatak moje Jasne. Lijepo je preuredila naš životni brodić. Pratimo zvijezde i brinemo da se ne izgubimo u kakvoj močvari.


Riječki teatar


Što vam je donijela Rijeka, riječki teatar?


– Rijeka je zanimljivo okruženje, podsjeća na Genovu, naravno u malom. Grad koji teče, po mojem mišljenju, u pravome smjeru. A što se tiče teatra, situacija je teška za sve, pa tako i za »Zajc«. Nadam se da će se vratiti ona zlatna vremena kada je kazalište bilo jedno od nezaobilaznih mjesta u životu Riječana.


Rekla bih da svoje zanimanje doživljavate krajnje ozbiljno. Koliko vam treba da postavite ulogu? Kako znate da je lik spreman?


– Mislim da bih se svakom poslu posvetio na krajnje odgovoran način. Tako sam odgojen, i doma i u školi, dok je škola još bila i odgojna ustanova. Gluma je vrlo kompleksan poziv i zahtijeva posvećenost možda veću nego neki uredski posao. Stalni angažman. Dok traje proces stvaranja uloge nema praznog hoda. Nikada se sa sigurnošću ne zna je li lik kompletan i spreman za život. Kao da mi u stvarnom životu znamo jesmo li proniknuli u sve tajne i meandre našeg bivanja.


Pogubite li se ponekad u stvarnom životu zbog neke uloge? Primjerice, spontano izreagirate razmišljajući kako bi reagirao taj lik na neku sasvim trivijalnu dnevnu situaciju?


– Naravno da postoji osmoza između stanica glume i stanica stvarnog života. Mozak je jedan, tijelo je jedno, a »njih« je toliko puno… I svaki od njih misli da je njegova najvažnija. Odavno sam zaposlio jednog »čuvara zdrave pameti« da motri na sve nas.


Predstava koju pripremate bavi se ljudskim vrednotama i razumijevanjem životnih tajni. Je li vam donijela i osobno neko novo saznanje?


– Teško me je u ovim godinama bilo čime iznenaditi, ali je zanimljivo otkrivati kako se sve »lego osjećaji« mogu posložiti, koje se nove situacije izrode samo zato jer nismo uzeli u obzir neke očigledne činjenice. Pošto su tajne tajne, i skrivene od naših saznanja, ne bih mogao znati što je još ostalo obavito njihovim velom. A i potreba da se igram Indiana Jonesa sve mi je manje interesantna. Radije preispitujem vrijednost onoga što je već otkriveno. Lijepo je da stvari nisu nikada dovršene. U suprotnom su prepuštene odumiranju, osipanju.


Taština je opaka stvar


Vaša životna partnerica, jazz pjevačica Jasna Bilušić, također je i glumica. Nekoliko ste puta bili zajedno i na sceni. Koliko je za glumca važan izbor životnog partnera? Inspiriate li jedno drugo, navodite li se u nove spoznaje?


– Jasna je izuzetna osoba, kompletna, kompleksna, neizmjerno interesantna i zainteresirana. Sve oko sebe gleda otvorenih očiju, usta, ušiju. Naravno da mi je ona živa stijena na koju se mogu osloniti, na kojoj se mogu odmoriti i pod kojom mogu lijepo razmišljati. Imati nekoga uza se koji te može pratiti u svakom trenu, po bilo kakvom terenu, kroz sva bespuća ovog našeg posla-života, to je dar s Neba. I ja se trudim uzvratiti njoj istom mjerom, ali morat ćete pitati nju uspijevam li u tome.


Vaše glumačke mogućnosti su vrlo široke, igrate od ljubavnika do gubitnika, od dobroćudnih do zločestih dečki. Zašto svi glumci više vole dobiti ulogu negativca?


– Pa, nisu baš sve moje kolege sklone negativcima. Taština je opaka stvar. Ja sam se odlučio za tezu da i »Anđeli jedu grah« i da nije svaki vrag došao iz Pakla. Ako pozitivac nema blatnjave cipele i prljave nokte, čini se kao lik iz Muzeja voštanih figura. Isto tako i negativci ne smiju biti plošni, bez trunke savjesti. Nije zanimljivo, smrdi na dogmu.
Utkana je u naše zanimanje, vezivno je tkivo glumačkog bića. Kao da pitate političara smatra li svoje mišljenje važnim. Pitanje ukusa i odgoja je u kojoj će mjeri biti prisutna i presudna. Kao što političare zaslijepi vlast, tako glumce može zaslijepiti narcisoidnost, samodopadnost, vrlovažnost. Nadam se da uspijevam biti umjeren u tome.


Može li sujeta imati pozitivnu stranu?


– Ne vidim ništa pozitivno u sujeti. Zamagljuje vidike, horizonte. Sve se čini samodostupno i jednostavno. Ne volim to. Želim se svaki puta iznova izboriti za svoju poziciju. I porazi su jednako važan dio karijere.


Režija i redatelji


Jeste li razmišljali o režiji? Zanima li vas takvo promišljanje »scene«?


– Imao sam u Italiji desetak režija, što manjih što većih, i bile su prilično dobro ocijenjene. Mislim da imam tu crtu u sebi i rado bih se i ovdje prihvatio neke ozbiljnije režije. Naravno da postoje razlike, ponajviše s tehnološke strane. Ponekad mi se čine ogromnima. Ali glumački pristup poslu, barem što se mene tiče, ostao je isti. Imam osjećaj da se danas rad na »sapunicama« čak i među mojim kolegama smatra drugorazrednom robom. Krivo. Format može biti drukčiji, ali angažman mora biti stopostotan. Inače se sunovraćujemo u amaterizam. Ja sam imao veliku sreću raditi na sjajnim projektima s jednako tako sjajnim ljudima koji me nisu razočarali. Nadam se niti ja njih.


Postoji li neko redateljsko ime koje biste rado izdvojili kao sebi najbliskije, ili možda više njih koji su vas se zbog nečeg osobitog dojmili?


– Vrlo značajnu ulogu u mom životu su odigrali Ljubiša Ristić, Dušan Jovanović, Božidar Violić, Kosta Spajić. Bili su mi učitelji, profesori, i u nekim presudnim trenucima lučonoše mog razvitka, kao glumca i kao ljudskog bića. Paolo Magelli i Vito Taufer su mi bliski po izričaju, temperamentu.


Pripremate li još nešto osim predstave u Rijeci?


– Riječki program je više nego zahtjevan i ne daje mnogo prostora za izvankućne aktivnosti. Postoji jedan film koji bih trebao raditi u Italiji s jednim vrlo značajnim talijanskim i europskim redateljem, ali da se ne urekne, bolje ne spominjati detalje.


I za kraj, što napravite nakon uspješne premijere?


– Ako je, da tako kažemo, novorođenče živo i zdravo, brzo zaboravljam porođajne muke i veselim se odrastanju i stasanju novonastale predstave. Poželim i njoj i sebi dug i sretan život, pa – dokle ide!


Edita BURBURAN
Snimio Mateo LEVAK