ZAGREB – I u svojim poznim godinama Borivoj Radaković (1951.) nastavlja raditi ono što je uspješno počeo još devedesetih godina prošlog stoljeća – prikazivati suvremenu hrvatsku stvarnost kroz literarni izričaj.

U slučaju njegove nove knjige, on to radi kroz pažnje vrijednu zbirku od jedanaest pripovijedaka. Možda je najtipičnija štorija ove nove Radakovićeve zbirke ona nazvana »Promatrači svijeta« jer u njezinom glavnom liku donekle »vidimo« i samog autora koji, poput u toj priči oživljenog lika, promatra svijet, čudi mu se i smije, očajava i kritizira ga te uporno u njemu traži barem malo sreće, ljubavi i osmijeha. A to baš i nije lako naći.

Tema nasilja

Jer, kroz ostale ćemo priče svjedočiti prevlasti tema koje su na jedan način slika današnjeg hrvatskog društva. A to je, prije svega, nasilje koje je često motivirano vjerskim ili nacionalnim okvirima (»Sloboda«), ili – što je još gore – u osnovi potpuno bezrazložno, nepotrebno i besmisleno (»Ni uzrok, ni posljedica«, »Njega nema«). Uz nasilje, Radaković pažnju skreće i na očit nedostatak iskrenih osjećaja i pozitivnih emocija, odnosno osamljenost, očaj i izgubljenost o čemu moćno svjedoči odlična »Rođendan« te duhovita »Mi nemamo budućnost«. Treća uočljiva tema kojoj autor u ovoj zbirci posvećuje pažnju je starost i smrt, pri čemu se Radakovićevo literarno klatno kreće u rasponu od bizarnih i morbidnih trenutaka (»Uljez u lijesu«, »Pisac posmrtnih govora«) pa do realnog, ali vrlo desperatnog opisa sadašnjosti ljudi koji u predvorju starosti vode brigu o svojim još starijim rođacima o čemu također vrlo dojmljivo govori naslovna priča ove zbirke, da bi potom u završnoj minijaturi nazvanoj »Mačak« direktno i konkretno, ako za nikog drugog, a onda za sebe samog, zazvao eutanaziju kao u svojoj srži ipak dostojanstven kraj životne priče.

Skladna i čvrsta cjelina

Priče ove zbirke kratke su i jednostavne, s izuzetkom tridesetak stranica duge »Pisac posmrtnih govora«, a veže ih ne samo vrijeme i mjesto radnje (Zagreb, današnjica), već i ukupno ne baš privlačno, ali nedvojbeno realno i istinito, ozračje. Štoviše, da bi veze među pričama ojačao, Radaković se, primjerice, u pripovijetkama »Njega nema« i »Rođendan«, poigrava istim likovima, pa u prvoj pratimo čovjeka koji nakon koncerta posvećenog tridesetoj godišnjici jugoslavenskog novog vala sjeda u taksi s namjerom da ode na rođendan žene koju je nedavno upoznao, a u »Rođendanu« pak pratimo dvije usamljene 45-godišnje srednjoškolske profesorice koje čekaju baš tog putnika iz taksija. No, čak i kad nema tih direktnih (i inteligentnih) poveznica, Radakovićeve priče – bez obzira na različite načine pripovijedanja – čine jednu skladnu i čvrstu cjelinu koju bismo mogli nazvati i malim zagrebačkim mračnim literarnim omnibusom.

Premda su protagonisti ovih priča razni likovi, očigledno je da kod većine njih – posebno kad nam priču iznose u prvom licu – svjedočimo svojevrsnom osvrtu i reakciji zrelog intelektualca na sadašnjost, ponajprije vezanu za politička zbivanja i promjene doživljene tijekom nedavne prošlosti ovih prostora. Pritom se Radakovićevi likovi politički i ne žele opredijeliti, već samo pate i ne mogu izbjeći čuđenje, čak i blagu tugu i rezignaciju, zbog toga što sve te promjene (ne samo političke, već i civilizacijske vezane za tzv. digitalnu revoluciju) donose ono što pogađa sve – gubitak ljudskosti, empatije i moralnih načela. Iako je svatko od njih dovoljno snažan, samostalan i izdržljiv da preživi tu lošu promjenu, niti jedan od njih ne može u svojim i životima ljudi oko sebe ne uočiti i izbjeći sve uočljiviju pojavu izoliranosti, samoće i nedostatka najnormalnijeg ljudskog kontakta.

Sjajni dijalozi i monolozi

Radaković nas je već navikao, a sad to iznova potvrđuje, da je realan, životan i u svom pripovijedanju moćan, kako zbog dobro izgrađenih priča i osmišljenih likova, tako i zbog sjajnih dijaloga (i monologa) te nedvojbene sposobnosti dinamičnog, zanimljivog i tečnog pripovijedanja. Jednom riječju, njegovi kroz jedanaest pripovijedaka ove knjige izneseni osvrti na ovo naše »vrijeme potmule neizvjesnosti i tjeskobe«, odnosno »vremena pandemije i manipulističkih vlasti« jasni su, koncizni i sažeti te dovoljno literarno i intelektualno zanimljivi i poticajni da nas uz užitak pri čitanju natjeraju i na razmišljanje.