Osmu godinu zaredom Međunarodni studentski filmski festival/Student International Film Festival (STIFF) u Rijeku je donio obilje filmova, studentskih i debitantskih, koji su prikazani u Art-kinu. Ove su godine, rečeno je na otvaranju festivala, primljene 743 prijave, a samo 38 filmova iz 17 zemalja natjecalo se za neku od nagrada. Filmovi su i ove godine bili podijeljeni u tri kategorije – igrani, dokumentarni i animirani film, a četvrtu je nagradu dodijelila publika. Filmovi su bili podijeljeni u deset programskih blokova, a gledatelji su mogli vidjeti petnaest igranih filmova, jedanaest dokumentarnih filmova i dvanaest animiranih filmova. U nastavku donosimo osvrt na neke od igranih filmova koji su prikazani ove godine na festivalu.

Otac i sin

Hrvatski film »Slova« Bojana Radanovića suptilan je prikaz odnosa oca i sina, koji se nakon duljeg vremenskog perioda ponovo sreću. Uz vrlo dobre ostvarene glumačke uloge, susret oca i sina je ujedno otvaranje starih rana, potenciranje onih (ne)izgovorenih riječi i moguće dokidanje nastavka dotadašnjeg nepremostivog generacijsko-intelektualno-odgojnog jaza. U dijelovima gotovo panoramski planovi kamere s protagonistima koji su u sredini, a okružuje ih okoliš, odnosno priroda, dodatno naglašavaju emocionalna stanja protagonista. Muška linija potomaka nalaže da, nakon strogog oca, njegov sin ipak pokušava biti dobar otac svojem maloljetnom sinu tako da ne čini iste greške. U takvom, drukčijem odgoju, male riječi imaju veliko značenje i produbljuju obiteljske odnose. Emocionalno nabijena sredina ovog filma, koji otkriva srž problema, a potom i simbolika slova, to jest samog naslova filma, oznaka su ovog kratkometražnog dramskog uratka koji nepretenciozno ocrtava neke opće narative, kao i patologiju naših odnosa, s natruhama patrijarhalnoga.

U šumi

Hrvatski kratkometražni film »U šumi« Sare Grgurić, pobjednik u kategoriji igranog filma, također je prikaz odnosa protagonista, no muško-ženskih partnera koji u pandemijsko vrijeme odlaze u gorske krajeve naše zemlje, a posebnost filma leži u činjenici što je sniman na 16 milimetarskoj vrpci. Scenografija, odnosno priroda gorskoga kraja, kao i interijer kuće svojevrsna su dogradnja odnosa partnera i zaokruživanje atmosferičnosti. Priroda gorskoga kraja, jasno je, ima simboličnu ulogu te zaokružuje jedinstveno značenja filma. Likovi koji odlaze na odmor u šumske krajeve u vrijeme pandemije, iako se trebaju odmoriti i okruženje prirode treba im poslužiti kao relaksacija, takvo okruženje zapravo ima suprotan učinak – u miru i tišini i prirodi koja ih okružuje, odnosi se pogoršavaju i neizgovorene riječi i/ili osjećaji bivaju sve jasniji. Ono što je evidentno, jest činjenica da su odnosi protagonista već neko vrijeme zategnuti i da djevojka u toj vezi nije zadovoljna. Vrlo upečatljiva, posljednja scena, poslužila je kao još jedna potvrda problematike muško-ženskih odnosa i uvid u srž jednog od problema. Uz zanimljive kuteve snimanja i planove kamere koji (do)pisuju značenje filma, na gledatelja je gradacijski prenijet osjećaj nemogućnost komunikacije i otuđenosti u okviru aktualnosti situacije u kojoj su se likovi našli i u kontekstu koje je film i sniman.

Tema transrodnih osoba

Talijanski kratkometražni film »Tropicana« redatelja Francesca Romana zanimljiv je i simboličan prikaz odnosa oca i sina, to jest odnosa oca prema sinu koji je poslužio kao okvir za propitivanje odgoja te povjerenja koje roditelji svojim primjerom i svojim postupcima usađuju djeci. Odabirom specifične kostimografije i tetovaže kao oznake roditelja, redatelj je želio dodatno naglasiti stereotipizaciju takvih osoba, no upravo primjerom majke i oca koji djeluju kao opozicijski primjer, razbio je te predrasude. U filmu naglašenu ulogu ima svjetlost, pa su tako dijelovi u stanu gotovo u mraku, uz trake svjetlosti koja probija kroz gotovo zatvorene prozore i zaštitu na njima, dok se izlazak na svjetlost dana doima gotovo zasljepljujuća.
Korištenjem lika oca koji je čest posjetilac kladionica i koji djeluje nezrelo s obzirom na svoju roditeljsku ulogu, još je jednom akcentiran problem klađenja, kocke i sličnih poroka.
Francuski kratkometražni film »Dustin« redateljice Naile Guiguet vrlo je realističan, gotovo dokumentaristički prikaz noćnih izlazaka u Francuskoj. S obzirom na trans-potku, elektronička glazba u klubu poslužila je kao dodatak u prikazu cjelokupne problematike droge, trans osoba, kao i odnosa drugih prema osobama u toj zajednici. Intencionalnim postavljanjem transrodnih osoba u međusobne odnose unutar LGBTQ zajednice, kao i odnose transrodnih članova te zajednice s heteroseksualnim osobama, pokušaj je stavljanja naglaska na propitkivanje identiteta transrodnih osoba, od njih samih, kao i od okoline što se iščitava iz dijaloga u kojem muškarac na kućnom after partiju transrodnu osobu pita je li muško ili žensko, kao i iz simboličnog kraja filma gdje vidimo jedinku u gomili drugih – transrodnu osobu – Dustina.

Izgubljeni dani

Francuski film »Tako je započela Antoineova propast« Paula Rigouxa kratak je isječak iz života mladoga Francuza Antoinea koji krati dane odlascima u lokalno kino, u ispijanju kave i u čitanju knjiga, no sve to radi sam. Sivilo njegovom životu jedino može prekinuti djevojka koju je sam nazvao Albertine i koja svaki dan odlazi u isto kino. S obzirom na isječak iz njegovog života, film bismo mogli podijeliti na tri dijela – prije, za vrijeme upoznavanja djevojke i nakon. Izgubljen u zaglušenom svijetu prolaznosti, artističkih misli i nakana, protagonist djeluje ujedno kao izgubljena pjesnička duša i kao psihopat koji ne zna kako ostvariti odnos s djevojkom koja mu se sviđa. Film je zanimljiv prikaz života izgubljenog i samotnog pojedinca te problematizira takav načina života, kao i nedostatak socijalnih vještina, a moguće i kakve psihičke nestabilnosti.

Simboličan naziv srpskog filma »Izgubljeni dani« Jovane Avramović upućuje na nepovratnost i/ili izgubljenost vremena i propuštenih prilika. U središtu radnje je četveročlana obitelj, to jest odnos brata i sestre koji su potpuna suprotnost u smislu životnih ciljeva, perspektivnosti, postignuća, kao i u pogledu općih pozitivno-negativnih stavova. Uvođenjem lika bratove djevojke, za koju saznajemo da je perspektivna iz činjenice da je boravila na moskovskom sveučilištu, stvorena je svojevrsna oštrica koja presijeca dotad dobre odnose brata i sestre te stvara jaz između općih životnih pogleda i nastojanja. U obiteljskome razgovoru za vrijeme ručka prepoznajemo naš, balkanski narativ, nazovimo ga tako, a oprekom brata i sestre te problematiziranjem sestre kao člana obitelji koji nije ambiciozan stvorena je aktualna priča o propadanjima pojedinaca u maloj sredini, koja je utkana u kolotečinu poznate nam svakodnevice.

Stephanie

Belgijski film »Stephanie« redatelja Leonarda van Dijla prikazan na STIFF-u bio je i dio selekcije velikog filmskog festivala u Cannesu, a donosi priču o mladoj gimnastičarki Stephanie, plavokosoj djevojčici koja želi biti uspješna i jest. Naravno, uz nju samu, tu su i roditelji, odnosno njezina majka koja također želi da njezina kći bude uspješna. Nakon što osvoji titulu međunarodne prvakinje, djevojčica osjeća pritisak slave, no i pritisak zbog nekih budućih očekivanja drugih, a uz sve to trpi bol zbog ozljede gležnja. Na vrlo suptilan način, implicitno i gotovo minuciozno, facijalnim ekspresijama koje prati kamera s pripadajućim i signalizirajućim planovima mlada gimnastičarka tako tijekom četrnaest minuta filma pokazuje razvijanje vlastite osviještenosti o svijetu sporta u kojem natjecanje, kao ni pritisak koji osjeća, ne prestaje.

S obzirom na tematiku svih spomenutih filmova, »Slova«, »Dustin«, »Tropicana«, »U šumi«, »Tako je započela Antoineova propast«, »Izgubljeni dani« i »Stephanie«, možemo reći kako se u svim filmovima radi o izvrsnome i zanimljivom prikazu odnosa pojedinca i okoline/zajednice ili pak prikaza odnosa pojedinca s članovima obitelji ili njihovim partnerima – ponekad u nemogućnosti komunikacije, nepremostivom jazu i/ili neshvaćanju nekoga drugog, vlastitoga promišljanja o svijetu koji ga okružuje, ili pak odijeljenosti od istoga svijeta i neukalupljenosti u masu i kolotečinu svakodnevice koja neznatnom snagom pritišće (željenu) fluidnost vlastite (ne)sigurnosti.