Bio je ovaj tjedan, na neki način, u znaku Janka Polića Kamova. Na njegov rođendan, 17. studenoga, dodijeljena je Nagrada Kamov Hrvatskog društva pisaca, koja je nazvana prema ovom, kako su ga nazivali, »prvom pjesničkom buntovniku«, »osporavatelju tradicije«, »najstrašnijem pjesniku hrvatskome« i »vitezu crne psovke«. Janko Polić Kamov bio je prije svega rušitelj tabua, inovator na tematskom, idejnom i jezično-stilskom planu, s kojim počinje hrvatska književna avangarda. U njegovom su opusu i zametci književnih težnji koje će se u vodećim europskim književnostima oblikovati tek nakon njegove smrti. Buntovne, nagle naravi, neobuzdan mlad čovjek s osjećajem modernog pakla i prokletništva u sebi, nazvao se Kam (Ham), prema starozavjetnom prokletom Noinom sinu koji se ruga golotinji oca koji se u pijanstvu otkrio – Sem i Jafet, drugi Noini sinovi, diskretno ga pokriju pa ih otac blagoslovi, a Kama i potomstvo mu prokune…

Janko Polić Kamov krenuo je 1910. godine preko Italije u Španjolsku, gdje se za kratka boravka prije iznenadne smrti kretao u umjetničkim avangardnim krugovima (kojima su tada pripadali i J. Miró i P. Picasso). Umro je u kolovozu iste te godine u barcelonskoj bolnici Santa Cruz, a pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici bez imena. Negdje oko rođendana Kamova, u pandemijskoj 2021. godini, preminuo je riječki filmski redatelj Bernardin Modrić koji je 2000. godine snimio dokumentarni film »Janko Polić Kamov ili Vitez crne psovke«. Sjećam se, u povodu tog filma radila sam razgovor s Bernardinom u vrtu njegove kuće na Trsatu. Kao da je bilo jučer… Riječ je o filmu iz serijala »Patristika fluminensia«, u kojemu su osvijetljeni život i djelo Janka Polića Kamova. Zlokobni plašt sudbine velikoga prokletnika oslikan je nizom do tada javnosti nepoznatih fotografija.
Vrijedni su i ostali filmovi Bernardina Modrića posvećeni ličnostima vezanima za Rijeku.

Dokumentarni film »Az, Branko pridivkom Fučić« poetska je i kontemplativna priča o najuglednijem hrvatskom istraživaču glagoljice i freskoslikarstva čija je djelatnost obilježila povijest umjetnosti naših krajeva druge polovine prošloga stoljeća. Film dočarava Fučićev svijet mističnih priča i prizora sačuvanih na zidovima crkava, kamenitim putovima te uličicama istarskih i primorskih gradića.
»Evanđelje po Kloviću« dokumentarni je film koji priča biblijske teme kroz slike slavnoga minijaturista Julija Klovića. »Romolo Venucci« dokumentarac je o najvećem riječkom slikaru 20. stoljeća, a u filmu »Vojotove štorije« Bernardin Modrić uplovio je u slikarski svijet Vjekoslava Voje Radoičića kojim plove, dimeći iz visokih dimnjaka, starinski vapori, bestežinski lebde šagalovski likovi, priklanjaju se jedna drugoj sitne primorske kućice i prkose sili teže blokovi urbanih nastambi. Kao neki stari spomenari puni melankolije i daha prošlih vremena, natopljeni su prostori njegovih slika uspomenama, sjećanjima i zaboravljenim čežnjama.

Spomenimo i Modrićev film »Fabrio«, posvećen riječkom i hrvatskom književniku Nedjeljku Fabriju. Koncepcija filma zasniva se na živopisnim sjećanjima i poznavanju jadranskih tema glavnog junaka, kojima se potvrđuje njegova teza o povijesti kao jalovosti, ludilu i smrti. Fabrijevo pripovijedanje ritmički se isprepliće scenama iz njegovih romana, drama ili nadahnutih eseja koje sudbinski obilježavaju njegova stvaralačka ishodišta i zaokružuju umjetnikov portret.

Ne smijemo zaboraviti ni na doprinos Bernardina Modrića dokumentiranju riječke rock scene. Njegov »Ritam rock plemena« priča je o jednoj osebujnoj urbanoj sceni koja je oduvijek slovila za jednu od kvalitetnijih na području bivše Jugoslavije, a i danas je jedna od najvitalnijih. Film počinje crno-bijelim kadrovima Rijeke i glazbom iz doba 1960-ih i prvih plesnjaka. Dokumentarac prikazuje povijest riječke rock scene od Uragana do Urbana. Parafi, Termiti, Laufer, Let 3, Grč i Grad još su neki od portretiranih bendova. Nakon Bernardinova odlaska pitanje je postoji li netko tko može nastaviti njegovo filmsko bilježenje Rijeke i njenih protagonista.