Ne mogu vjerovati. Ovo nije istina. Da Olajnica…. pa znaš ti da sam ja ovdje prije trideset godina, baš u ovom prizemlju danima Željki koju ste vi u medijima prozvali »djevojčica u plavom kaputiću« donosio hranu, kuhani ručak najčešće. A dva kata više, e vidiš i tu je još jedna legendarna priča.

Na tom sam katu u stanu s desne strane središnjeg stubišta stanovao, ako se to tako u ratnim danima Vukovara uopće moglo nazivati, s Jean Michelom Nicolierom, našim dragim prijateljem, ratnikom koji je poginuo za Vukovar i hrvatsku slobodu.

S Emilom Pernarom, Riječaninom zarobljenim u obrani Vukovara 18. studenog 1991. godine, nakon čega je u srbijanskim kazamatima preživio devet mjeseci skoro svakodnevnog batinanja, došli smo jedne nedjeljne večeri u listopadu iz Bogdanovaca u Vukovar. Njegov dolazak iz Rijeke, naime, ne smije završiti u Vukovaru bez da se stane u Bogdanovcima. Malo iza glavne prometnice, tamo gdje je dom Stjepana Kovačevića Šokca, vedrog i energičnog veterana, jednog od najagilnijih unutar UHDDR-a Bogdanovci. Baš onog Stipana s kojim je Emil dijelio sudbinu rata i zarobljeništva… Jednu ljutu, ovog puta rakiju koja je u dudovom buretu nekim čudom preživjela sve od 1992. godine.

Olajnica – završna točka

S obzirom na to da je ove jeseni trideset godina od kako je besramno, ponižavajuće, naprosto mučki i potpuno nevojnički pokoren Vukovar, s Emilom smo krenuli na putovanje njegovim ratnim sjećanjima. Istina, negdje daleko u podsvijesti bila je i misao kako putovanje tim sjećanjima može biti i poprilično nesigurno, nepredvidivo. Naravno, nama se novinarima terensko prebiranje po njegovoj prošlosti činilo »dobrom pričom«. Kod Emila to baš i nije moralo biti tako. No, s obzirom na vulkan dobre energije koji isijava iz Stipana Šokca, kao i činjenicu da je četveročlana novinarska ekipa – uz nas još i dvije Slavice i jedan Marko – baš ništa ne znajući i ne sluteći iznajmila poveći, komforni stan na Olajnici, Emilovih je nekoliko vukovarskih dana prošlo u dominantno dobrom raspoloženju. A obostrana nam je želja bila obići sve ključne točke istočnoslavonskog ratišta na kojima je on u 160 dana ratovanja izbjegao smrti.

Foto Marko Gracin

– Olajnica, koliko god da je nama početak ove vukovarske priče, meni je bila jedna od zadnjih točki. Vodile su se tada ulične borbe, doslovno za svaki kućni prag tako da bih se u Vukovaru bolje snalazio da je – srušen. Znam da to apsurdno zvuči, ali moraš shvatiti da su moja najdojmljivija sjećanja na Vukovar, ona iz listopada i studenog 1991. godine. A znamo, na žalost, kako je tada izgledao, nastavlja nam Emil objašnjavati.

Za prvi dan dosta. Putovanje od nekih pet sati, druženje sa Stipanom i »šok« Olajnice bili su sasvim dovoljni da bi se ispunila dnevna kvota emocija.

Tišina Aljmaša

A idućeg jutra, nakon kave sa Šokcem u srcu Vukovara, put – Aljmaša. Borovo, Erdut, Aljmaš. Totalni mir rane jeseni. Veličanstveno marijansko svetište, Gospa od Utočišta. Nova crkva koja s napetim jedrom kao da i sama s obale Dunava želi odjedriti put slavonske ravnice.

– Meni ovo nije jasno, pa skoro da je ovdje više ljudi u ratu bilo. Vidiš, svega nekoliko mladih, srednjoškolaca čini mi se, vjerojatno čekaju autobus za Osijek. Tako je tiho, kao da je sve zatvoreno, čudi se Emil današnjoj slici Aljmaša.

Provjeravamo na sve strane, a iako se činilo da pokretna trgovina u kojoj bi se trebali prodavati pekarski proizvodi čeka neko »nitko ne zna kad« novo otvorenje, greška – radi! Skoro nevidljiva unutra je ipak bila prodavačica. Ljubazna. Prodala nam je dvije piroške. Sir i jabuka.

– Nije mi Aljmaš bio prvi dodir s istočnoslavonskim ratištem jer u njemu smo bili već u srpnju. Vatreno mi je krštenje bilo šezdesetak kilometara južnije, na Principovcu i to ako se ne varam oko 10. lipnja. Ali Aljmaš pamtim kao mjesto gdje smo se ekipirali nakon kraće obuke u Osijeku, u vojarni u kojoj sam nekoliko godina prije služio – JNA. Istu onu koja se silno potrudila Vukovar sravniti sa zemljom i pogubiti što je moguće više hrvatskih branitelja, sjeća se Emil.

A taj je srpanj 1991., bio onaj koji nemali broj stanovnika Hrvatske još uvijek nije doživljavao kao prijetnju, kao početak krvavog rata kojem je jedini cilj bio gušenje hrvatske samostalnosti. Dio stanovništva, u strahu od rata, naprosto nije želio vidjeti začetak genocidnog postupanje JNA, kao što iz istih razloga nije prihvaćalo početak kraja Jugoslavije. Pa su se tako često proturale priče, i u hrvatskim medijima, kako se JNA suprotstavljaju »neoustaške« snage. Drugim riječima dio javnosti i medija agresiju JNA na Hrvatsku nije doživljavao »baš tako opasnim procesom.« Istina je, u Slavoniji i na mnogim drugim »točkama dodira«, bila dijametralno suprotna od takvih razmišljanja prema kojima JNA i Jugoslavija naprosto nisu mogli biti »zločesti momci«.

– Oprostite, možete mi reći gdje bismo mogli pronaći temelje nekadašnjeg odmarališta Osječkog vodovoda?

Dvoje ljudi u dvorištu kuće, naslonjene na spojnu prometnicu što spaja Borovo i Dalj, najprije nas je nekoliko sekundi promatralo, da bi nakon toga oni prišli nama, ne mi njima, i rekli: »A da najprije popijemo po jednu ‘ljutu’?«

Otišli smo do dvorišta Josipa i Jadranke Duvnjak. Popili po ljutu, da bi nakon toga na red došli – kolači.

– Danas mi je rođendan. A kako čujem po vašem pitanju, unatoč godinama našeg progonstva, često susrećemo ljude koji su bili dio našeg vremena, našeg stradanja, ljude koji su nam došli pomoći u teškim danima, pa tako i neke koji su prošli daleko mučniju priču od naše koja je na kraju završila progonstvom, pojasnila nam je Jadranka.

Zaboravljeni Tigrovi

Nakon druženja ugodnog, nakon silne susretljivosti i gostoljubivosti – njihov smo dom, iako smo se poznavali svega nekih pola sata, napustili s darovima: rakijom, kolačima, jabukama i dunjama – kao i s vrlo preciznim koordinatama da bismo došli do mjesta na kojem je Emil prvi put utekao smrti.

– Toplo ljeto. Srpanj, 25. dan tog mjeseca. Nas su Tigrove smjestili u inače lijepo, mirno i ugodno odmaralište, uz sam rukavac Dunava. Pripremali smo se tu za policijske akcije, jer Tigrovi su osnovani kao policijska postrojba, tek su kasnije, u studenom postali dio vojnih snaga, pojašnjavao je Emil.

Stajali smo ispred spomen-ploče na kojoj su ispisana imena poginulih. Šest mladih života nestalo je nakon topničkog udara u inače mirnoj srpanjskoj noći. Ali, Emil se ne smiruje vidjevši ploču već, unatoč činjenici da je nakon mučenja u srbijanskim logorima teški invalid, žestoko kreće kroz gustiš sraslog korova i divljih kupina prema… Nije isprva bilo jasno gdje ide jer činilo se – ničeg nema. Ipak nakon bitke s podivljalim raslinjem nailazimo na temelje odmarališta.

– Vidiš, bio sam u sobi što se ovdje nalazila. Da sam bio svega nekoliko metara ulijevo, i ja bih bio poginuo, sjeća se Emil.

A mi pokušavamo crnim humorom razbiti težinu, muku situacije navrlih sjećanja na poginule kolege.

– Vidiš da si tada poginuo, ne bi bio zarobljen.

Smije se Emil, ali odmah nastavlja.

– Puno ti ima u životu neobičnih situacija. Bio sam tada jako dobar s Milom Čulinom. Od njega sam prvi put podrobnije čuo za rodnu mu Pridragu. Da bih neku godinu dana nakon njegove pogibije upoznao Mariju iz Pridrage. Moju današnju suprugu. I uvijek kad smo ljeti kod njezinih, igra se i malonogometni turnir Mili u čast. Život. Baš neobične priče nekad slaže, zamišljen je bio Emil.
Obojicu nas preplavljuju neobični, teški osjećaji. Sjećanje na šest, u istom času, poginulih Tigrova jako se rijetko pojavljuje u medijima. Mada, možda to i nije tako čudno. Hrvatska medijska scena prema braniteljima i ratu u pravilu nastupa vrlo neobično. Prigodničarski ih se sjeti, ali sve ove godine nakon rata jako im nerado daje neki veći, iskreniji značaj.

Tjeskoba u Borovu

Prolazimo kroz Borovo. Tišina. Smrt šest ratnih suboraca, redom mladih ljudi s kojima je Emil bio nešto više od mjesec dana probudila je tugu. Tim više što sva mjesta kroz koja smo prošli ne nude neku živost, dinamiku, neku sliku zbog koje bi se moglo zaključiti kako je sva ta golema žrtva dobila smisao u ljepoti današnjeg života. Tuga ne prolazi. Srećom, postoje mobilni telefoni, baš kao što srećom postoji i turbo Stipan.

– Što ste pokisli, odmah da ste krenuli put Bogdanovaca. Spremam roštilj, igra se utakmica naših i veterana Mirkovaca.

A Šokca valja slušati. Da bi bilo bolje. I jeste. Unatoč tome što je malo tko od gledatelja znao točan rezultat veteranske utakmice, vrijeme za i posebno nakon utakmice pokazalo je kako se tog ljeta i jeseni 1991. godine itekako imalo smisla boriti.

Da priča s kraja tog teškog dana bude do kraja dobra, da unekoliko ipak primiri nabujalu tugu nakon posjeta mjestu pogibije šest dragih i hrabrih ljudi, pobrinuli su se u Starom tornju. Restoran je to u kojem osim što se dobro kuha, jednako se tako brine i o zadovoljstvu gostiju. I naravno, mirisna rakija od dunje na kraju večeri: na račun restorana.

Edi

Borovo. Borovo naselje. Borovo Selo. Nikako, ni malo dobre uspomene. Kako se nakon pada okolnih točki obrane, Bogdanovaca 10. studenog posebno, sve više stezao obruč oko Vukovara, hrvatske su se snage premještale prema Borovu. Da bi fatalnog 18. studenog bili prisiljeni na predaju. Smjer – hale obućarskog giganta Borovo. Dok smo čekali ulazak u krug tvornice, stabilni, ali vrlo, vrlo krhki Emil.

– Ovdje, baš ovdje su dolazili busevi. Ulazili smo bez ikakve nade, ispražnjeni, spremni na sve. Gdje nas vode, što će s nama biti, je li to kraj. Rojile su se misli, ne i neka nada kako postoji netko ili nešto što će nas izvući iz Borova u smjeru spasa, sjeća se Emil.

Dolaskom u krug tvornice i prolaskom pored napuštenih, urušenih i devastiranih hala, nova plima teških misli.

– Puno je ljudi odmah likvidirano. Sjećam se kako su izdvojili njih dvadesetak koji su im kao trebali za gašenje nekog požara. Nikad se nisu vratili niti itko zna gdje su skončali. Bilo je naprosto pitanje trenutka, sreće, ni sam ne znam čega. Priča je mogla trajati, kao kad smo ušli u autobuse, a mogla je i završiti u Borovu, pojašnjava Emil.

Mir iznad Dunava

Došli smo na »opasni dio puta«. Emocije koje budi ta »nulta točka« Emilove borbe za obranu Vukovara toliko su teške da je jedini način za bijeg u realnost vremena današnjeg, napuštanje Borova. Odlazak kod Rozike Fischer, majke u ožujku 1992. godine u također zloglasnom Borovu ubijene male Martine. Smirenje troje ljudi. Ljudi koji su prošli velike patnje i veliku tugu razgovaraju samo očima: Rozika, Stipan i Emil. Fantastično sporazumijevanje bez riječi. Nitko od njih ne spominje rat. A da je sve, ali baš sve – jasno.

Odlazimo do Franjevačkog pastoralnog centra. Unutra, poredane na zidu fotografije u Vukovaru i okolici ubijene djece. Vani beskrajni popis koji za sada, jer za stotinama nestalih se još traga, sadrži 2.717 imena poginulih. Teške misli. Srećom mirna voda Dunava na koji s te terase klizi pogled vraća mir.

Nakon 198 stepenica obnovljenog Vodotornja, i još nekoliko desetaka metara platformi, izlazak na terasu i pogled koji seže, ma skoro u nedogled. S jedne strane Osijek, s druge Ilok. Nenametljiva glazba i visina utječu na stvaranje sasvim drugačijih emocija. Slobode i uzvišenosti žrtve. I zajedništva kada se vidi kako je u obnovi jednog od najvažnijih simbola Domovinskog rata participiralo gotovo sedam tisuća pojedinaca, tvrtki, ustanova, jedinica lokalne samouprave, svih onih koji su s obnovom Vodotornja željeli poslati poruku kako Vukovar želi da se nikad više i nigdje ne dogodi rat. Koliko god to na žalost bila utopija, na vrhu te moćne statue slobode osjećaj je baš takav: mir nema alternative.

Ne da nam se s tornja. Lijepo nam je na njemu. Spuštamo se, lijepo nam je i ispod njega. Ima to mjesto, ma što se u ne tako dalekoj prošlosti događalo, neku svoju iznimno dobru energiju.

Principovac – početna točka

Ali kako dan i njegovo svjetlo polako gube energiju, žurimo do zadnje točke Emilovih vukovarskih sjećanja, žurimo prema Iloku. Svega koji kilometar prije, u mreži ispreplitanja državnih granica naš je cilj Principovac. Što svojim skladom, povezanošću prirode i arhitektonsko-graditeljske mašte priziva – velike komplimente, divljenje.

– Kako je ovo lijepo! A, zamisli, tu je bio moj prvi dodir s nečim što će kasnije prerasti u totalni, krvavi rat, rušenje Vukovara, odlazak u zarobljeništvo. Lipanj je tek počeo, a s obzirom na to da je ovo granična zona, došli smo čuvati granice Hrvatske. Ukopali smo se i čekali, naviru opet Emilova sjećanja.

Prolazimo kroz restoran, točnije manji hotel, zdanje koje slavi vrhunski vinski hedonizam. Smije se Emil, drago mu je što vidi, a jedna ga transformacija posebno veseli: na mjestima gdje su oni nekad bdjeli u rovovima, danas je – teren za golf!

Otići iz Principovca, a ne nazdraviti graševinom svoj toj ljepoti, bio bi grijeh. A griješiti nije lijepo, nije pristojno, naprosto nije red.

Jutro rastanka, treće u našem vukovarskom nizu, bilo je na mjestu – sastanka. Stipan i Bogdanovci. Spomen-dom, želja da se sve ispriča na način koji kombinira mnoge discipline, od muzejskih do edukativnih. Ali iznad svega mjesto što isijava emocijama te gostima i generacijama koje dolaze prenosi poruku o vremenima kad se smrću kažnjavalo onu tako prirodnu, tako normalnu i običnu želju za očuvanjem svog doma.

– Generacije smo koje svjedoče o tim vremenima. Moramo ostati zajedno, moramo biti ustrajni kako se ne bi zaboravilo. Jer zaborav stvara pretpostavke za ponavljanje zločina, poručili su na kraju Stipan i Emil.

Vukovar trideset godina kasnije. Kroz koji ga god okular promatrali, više je on od još jednog hrvatskog grada. I od toga bi morao napraviti prednost. Je li na dobrom putu? U jutra, ma koliko za našeg boravka bila hladna i vlažna, svakako jeste. Kasniji popodnevni sati i posebno oni večernji prazninom svojih ulica ipak bilježe sjetu. Ali, i u mnogim hrvatskim gradovima večeri su jednako tako prazne. Sve je manje mladih koji su nekad upravo za večernjih šetnji prilazili simpatijama i stvarali svoje prve ljubavne veze. Hrvatska i Vukovar, i to baš zbog Vukovara, zaslužuju bolje, zaslužuju – život! Poruka je to Emila i mnogih drugih stradalnika, poruka je to na kraju krajeva cjelokupne žrtve podnesene u danima obrane lijepog, mirnog grada na obalama Dunava. U danima kad je u malom, skrivenom stanu na Olajnici Emil svakodnevno donosio ručak. Željki. Baš onoj u plavom kaputiću.