U Svečanoj dvorani Palače šećera Martini Vidaić je večeras dodijeljena ovogodišnja nagrada Janko Polić Kamov Hrvatskog društva pisaca za najbolje književno djelo na hrvatskome jeziku, i to za zbirku poezije „Trg, tržnica, nož“ koja donosi niz zagonetki na koje će svaki od čitatelja pronaći svoj odgovor, no, iako se formalno radi o knjizi poezije, neće mu biti jednostavno je odrediti – rodno, vrsno i žanrovski, kako je kazalo povjerenstvo.

Odluku o nagradi donijelo je prosudbeno povjerenstvo u sastavu Nikola Petković, Velid Đekić i Andrea Zlatar Violić, a kako je rečeno na dodjeli nagrade, svi finalisti zaslužili su na neki način nagradu, jer sama činjenica da netko jest finalist je već velika stvar.

Osim nekoliko knjiga autora koji su ušli u finale, istaknuo je predsjednik povjerenstva Nikola Petković, bilo je mnogo rukopisa koji su gotovo pandemijski, pa se činilo kao da ljudi osjećaju nekakav kraj svijeta.

U izbor za Nagradu Kamov ulaze i romani, i kratke price, i zbirke poezije, stoga odluka ove godine, kao niti prethodnih godina, nije bila laka.

Radilo se u pandemijskim uvjetima, no povjerenstvo je bilo u stalnom kontaktu te su komentirali sva djela i obrazlagali zašto bi određeno djelo trebalo osvojiti ovogodišnju nagradu koja uključuje deset tisuća kuna, priznanje struke i skulpturu u obliku ključa, rekao je Petković.

Autori koji su u bili ovogodišnjem užem izboru za Nagradu Kamov su Branka Arh sa zbirkom poezije “Tako ČITAJ: nekako OD IZA”, Martina Vidać sa zbirkom poezije “Trg, tržnica, nož”, Ivana Bodrožić s romanom “Sinovi, kćeri”, Zoran Ferić s romanom “Putujuće kazalište” i Drago Glamuzina s romanom “Drugi zakon termodinamike”.

Nagrada za ovogodišnje najbolje književno djelo pripala je Martini Vidaić za njezinu zbirku poezije pod nazivom “Trg, tržnica, nož”. Primivši ovogodišnju nagradu, Vidaić se zahvalila te je istaknula kako joj je posebno drago što nagrada koju je primila nosi ime velikoga Janka Polića Kamova o kojem je pisala maturalni rad još na kraju srednje škole.

Kako je prosudbeno povjerenstvo pojasnilo, epsko ‘ja’ pukovnika Billa Killgorea, kojega u filmu “Apokalipsa danas“ glumi Robert Duvall, voli jutarnji miris napalma; a voli jer mu miriše na pobjedu. Lirsko ‘ja’ Martine Vidaić u 44. pjesmi knjige „Trg, tržnica, nož“ kaže, voli noževe, a voli ih „jer izravno stoje u svojoj namjeri“.

– Iz plamena napalma koji su evoluirali u dronove nad Kabulom i tako higijenizirali masovna ubojstva, izlazili su i nastavljaju izlaziti mnogi ratovi. Na škripajućim štandovima Trbuha Zadra koji je i višestruko opjevani tranzicijski reket, nalazi se iz kombija špeditera na tlo u kašetama izbačeno prvo voće, slatko i opasno – opasno jer “iz slatkoće uvijek izađe neki rat”.

Da, Bill Killgore ubijao je iz dužnosti i radio je to sa strašću, ali na daljinu; gađajući one koje je naučio mrziti. Kod nas se ubija iz blizine i ne jednom iz ljubavi: iz ljubavi prema domovini, čistoći etnosa, roda, jezika i egzistencijalne gramatike. A ako nešto učiniš iz ljubavi, u ime ljubavi, teško će te itko uvjeriti da si učinio išta loše.

– I dok neki ljudi uče šutjeti ne da bi nestali, dok drugi nestaju, na izlogu mesnice pojavi se popis za korisnike praktičnog uma koji se iz današnje perspektive iskustveno čita kao Šest zapovijedi tranzicije i pretvorbe, kako dobara, tako i ljudi: 1) nelojalne sasjeći i naglo oprati; 2) lojalne dugo pržiti na laganoj vatri pa 3) vaditi im mast i praviti čvarke… 4) neslanima zapapriti, 5) paprene polijevati hladnom vodom, i 6) na mlado meso majčinu dušicu.

I na kraju, kada se zbrajaju krljušti onih koji su ostali, jedna žena stavlja riblje ljuske na zjenice jer je uvjerena da će joj tako i oči šutjeti.

– Ovaj kriptiran prikaz briljantne knjige poezije Martine Vidaić koja se istovremeno ukazuje čitatelju u vremenskom okviru od jednog jedinog dana, ali u sva četiri godišnja doba koja nezainteresirano prođu kroz prostor ovog fiksiranog mjesta, nije tu da vam kaže što se u njoj točno zbiva.

Odabrani fragmenti samo su ljušture niza zagonetki na koje će svaki od vas koji za knjigom posegne naći svoj odgovor. I kao što nije baš lako shvatiti kako to četiri godišnja doba stanu u jedan beskrajan dan, tako nije jednostavno, a možda ni potrebno ovu, formalno, knjigu poezije, a to valjda jest jer je objavljena u biblioteci “Poezija”, rodno, vrsno, ni žanrovski odrediti, stoji u priopćenju prosudbenog povjerenstva.

Martina Vidaić rođena je u Zadru 1986. godine, a do sada je objavila nekoliko nagrađivanih zbirki poezija – „Era gmazova“ za koju je dobila nagradu Goran za mlade pjesnike, „Tamni čovjek Birger“ koja je bila u finalu Nagrade Janko Polić Kamov, „Mehanika peluda“ za koju je dobila nagradu Ivan Goran Kovačić u dvogodišnjem razdoblju – te roman „Anatomija štakora“.

Nagrada Janko Polić Kamov dodjeljuje se od 2014. godine za najbolje književno djelo – roman, zbirku kratku priču, poeziju, dramu – čije prvo izdanje mora biti objavljeno na hrvatskome jeziku i izdano kod izdavača registriranog u Hrvatskoj.