Uz to što je dokaz da su u životu mnoge stvari, htjeli mi to ili ne, sudbinski povezane, »Petlja«, novi, peti po redu roman hrvatskog književnika Franje Janeša, dokaz je da taj književnik srednje generacije (Zagreb, 1982.) zna pisati. No, to i nije ništa novo jer se Janeš već dokazao kroz, primjerice, crnohumorni roman »Noć živih mrtvaca« (2009.), odnosno nesvakidašnji omladinski krimić »Tunel na kraju svjetla« (2016.). Pet godina nakon tog posljednjeg uspješnog istupa Janeš još jednom zadire u hrvatsku suvremenost iznova se držeći što svijeta mladih, što onih starijih, uspijevajući pritom dati vjernu sliku brojnih negativnosti modernog hrvatskog društva i to u rasponu od posljednjih tridesetak godina.

Priču je čitatelju ovog puta prenio kroz pet različitih cjelina koje pripovijeda pet različitih likova čije su sudbine, čak i ako se međusobno ne poznaju, povezane pa se njihovi životni putevi dodiruju, sudaraju, razilaze, iznova nalaze, gube u potpunosti… Roman počinje odlaskom Josipe Stojaković i njezinog sina srednjoškolca Sandra u vikendicu nedaleko od Zagreba gdje se žele malo odmoriti od naporne svakodnevice. To im nije lako učiniti jer baš u toj vikendici je njezin suprug, a Sandrov otac, sudionik Domovinskog rata, počinio samoubojstvo.

I zbog toga, kao i zbog generacijskog jaza, odnosi majke i sina nisu baš idealni, a majka se nada da će baš ovakvi zajednički trenuci dovesti do poboljšanja. No, umjesto mirnog vikenda događa se teška nesreća – Sandro strada u vožnji biciklom u šumi i u besvjesnom ga stanju voze u bolnicu u Zagreb. Policija otkriva da su kočnice na biciklu bile prerezane. Počinje istraga…

Napeta priča

Slijede još četiri cjeline kroz koje, svjedočeći pričama drugih likova, saznajemo što se ustvari dogodilo te noći u šumi i kako je to Sandro stradao. Omanji roman (174 stranice) ne zahvaća samo ovo naše doba, već i razdoblje devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno godine nacionalnih sukoba i prvih dana rata koji, shvatit će to čitatelj vrlo brzo, itekako imaju odraz i na zbivanja u današnjici, odnosno na živote likova ovog djela.

Naravno da tako postavljeni okviri – kao i izbor likova (samohrana majka, mržnjom prema Srbima opsjednut mladić, njegov vršnjak iz mješovitog braka, Hrvatica zaljubljena u Srbina, nesretni utjerivač dugova zaljubljen u nju, sredovječni Srbin koji ne mrzi Hrvatsku…) – pružaju autoru raznolike mogućnosti, pa uz zanimljivu i dovoljno napetu priču o istrazi (nenamjernog) pokušaja ubojstva, svjedočimo i direktnoj ili indirektnoj kritici nacionalističke zatupljenosti, grozomornog birokratskog sustava, koruptivnosti u svim društvenim sferama, dominaciji nasilja nad pravom i pravdom, sve većim socijalnim razlikama utemeljenim na poštovanju krivog sustava vrijednosti…

Kratki i britki dijalozi

Nedvojbeno, »Petlja« uz zanimljivu (možda ipak ne i dovoljno žestoku) krimi-priču, nudi i elemente društvenog romana pa je, slično kao i u prethodnom Janešovom romanu, ponuđeni sadržaj idealan za dobru filmsku priču ili TV-seriju. Pritom je zadovoljen, i za te oblike umjetnosti vrlo važan, element kvalitetnog dijaloga po čemu je Janeš dobro znan. Kratki i britki dijalozi njegovih likova iznimno su životni i djeluju stvarno, te pojačavaju dojam realnosti i dokumentarnosti, a pritom Janeš majstorski koristi i narječja kombinirajući u Hrvatskoj dva najzastupljenija – zagrebačku kajkavicu i dalmatinsku čakavsku ikavicu.

Literarno umijeće Janeš pokazuje i iskoracima izvan tih okvira, primjerice korištenjem leksika SMS poruka, kao i uspješnim ulaženjem u psihički i emocionalni svijet svojih likova pri čemu mu svakako pomaže i sposobnost da pričanjem različitih likova u prvom licu (žene, muškarci) vjerno prenosi i dio karaktera likova koje je osmislio i oživio.
Ukratko, »Petlja« vas možda neće oduševiti kao neki prethodni Janešovi romani, ali zasigurno neće ni razočarati jer nudi sasvim solidnu i životno vjernu priču u kojoj se mnogi mogu, u višoj ili manjoj mjeri, prepoznati.