Distopijska južnokorejska televizijska serija »Squid Game«, Netflixova uspješnica, postala je svjetski društveni fenomen, otvarajući i neke moralno-etičke dvojbe. Potaknut ovom serijom, francuski časopis Philosophie magazine ovih dana postavlja pitanje mogu li serije i filmovi poticati na nasilje?

Učitelji i roditelji, naime, izrazili su zabrinutost jer postoje izvještaji o 7 ili 8-godišnjacima koji oponašaju scene iz serije (igraju igre ili su »ubijeni«), a ponekad pokazuju nasilno ponašanje prema gubitnicima.

Nedavno je troje djece u Australiji završilo u bolnici zbog inspiracije serijom »Squid Game«. Riječ je o izazovu koji se već neko vrijeme širi na TikToku, a uključuje rezbarenje oblika od tankog komada pčelinjeg saća.

U seriji je to bila jedna od igara koje su sudionici morali proći, a riječ je o inače starom korejskom slatkišu napravljenom od otopljenog šećera i sode bikarbone. Iako se na prvu čini bezazlenim, mlađa djeca zadobivaju ozljede od vrućeg šećera što rezultira opeklinama na koži.

Podsjetimo, okosnica radnje »Squid Gamea« odvija se oko tzv. battle-royale teme – moralno upitne i u suštini nasilne (dječje) igre sa smrtonosnim ishodom; pobjednik dobiva 40 milijuna dolara, dok tko god izgubi – umire.

Glavni lik Seong Gi-hun ima kockarskih problema kao i razmirice s bivšom suprugom, koja njihovu kći želi poslati u SAD. Kako bi se na što brži način riješio kamatarskih dugova te zadržao kći u Južnoj Koreji, pristaje sudjelovati u igri u kojoj pobjedom može osvojiti spomenuti višemilijunski iznos.

Završava na otoku s 455 ostalih sudionika, uniformiranih u zelene trenirke te ubrzo započinje jednu od sumnjivih igara na školskim igralištima, dok ih nadgleda osoblje u crvenim odijelima, kao i misteriozni Front Man.

Radnja serije referira se i na nekoliko traumatizirajućih kolektivnih iskustava koja su oblikovala i utjecala na psihu današnjeg južnokorejskog društva. To uključuje azijsku financijsku krizu iz 1997. godine, kao i visoku brojku otpuštenih radnika iz kompanije Ssangyong Motor 2009. godine, pri čemu su oba događaja utjecala na porast samoubojstava u Južnoj Koreji.

Premda ovo nije prvi naslov koji se bavi battle-royal tematikom, upravo je »Squid Game« postigao nevjerojatan uspjeh. Zašto je to tako, mogući odgovor dao je za AFP Brian Hu, profesor filma na američkom sveučilištu San Diego: »Publika zapadnog svijeta povezivala je strane medije isključivo s prikazivanjem siromaštva i to je postao način na koji gleda na ostatak svijeta.

Međutim, jedinstvena stvar u vezi »Squid Gamea«, ali i filma »Parazit« je u tome što ne prikazuje samo siromaštvo i klasnu nejednakost, već ukazuje i na bogatstvo korejske tehničke i filmske suvremenosti.«

U pokušaju da odgovori na pitanje može li audiovizualni sadržaj poticati na nasilje, Philomag je intervjuirao Roxane Hamery, povjesničarku filma i autoricu knjige »Otrovna tama? Kino, mladost i delinkvencija od oslobođenja do 1960-ih«.

Hamery pojašnjava da unatoč provedenim istraživanjima »nema ničega što bi dokazalo da nasilni filmovi loše utječu na mlade«. Međutim, dajući kritički osvrt na određene kulturne proizvode poput »Squid Gamea«, Hamery se pita razumiju li gledatelji ono što je zapravo rečeno i prikazano.

Za razliku od mišljenja koje je iznijela Roxane Hamery, na portalu Medijskapismenost.hr naišli smo na članak koji objašnjava da opetovanim i dugotrajnim izlaganjem agresivnim sadržajima dolazi do prirodnog procesa navikavanja koji se sastoji od toga da djeca postaju manje uznemirena kada opažaju nasilje kod drugih te mogu postati tolerantnija na nasilje i manje sklona reagirati s ciljem da ga spriječe ili prekinu.

– Nasilje koje proizvode medijski modeli s kojima se djeca jako identificiraju jer su im slični ili im imponiraju, posebno se lako uči. Djeca su posebno prijemčiva na agresivna ponašanja pozitivnih likova jer se njihovo nasilje shvaća kao opravdano i legitimno i zbog toga što je prikazano kao opravdano (npr. iz osvete, obrane, opravdane ljutnje i sl.).

Stoga štetno može biti nasilje i u glazbenim spotovima, posebice kada su negativni likovi u njima popularni glazbenici koji su uzori mnogoj djeci. Posebno su opasni detaljni, sustavni i kronološki prikazi nasilja koje djeca lako mogu primijeniti u stvarnosti, kao i oni koji uključuju djeci dostupna sredstva kao što su kuhinjski noževi ili razni alati i zapaljive tekućine.

Zvučni efekti nasilja, patnje i boli žrtve, krupni planovi, detalji lica i straha žrtve mogu smanjiti privlačnost ponašanja koje ih je izazvalo. Međutim, ako se gledaju mnogo i često, mogu potencijalno dovesti i do učinka navikavanja i smanjenja osjetljivosti za patnje žrtve.

Nasilje prikazano u realnom kontekstu postaje blisko gledateljima i može ih podsjetiti na vlastito ili obiteljsko traumatsko iskustvo. Potencijalno su štetni i sadržaji s mnogo napetosti i bez rasterećujućih elemenata (skraćivanja scene, smiješnih obrata, pauze) i bez pozitivnih ishoda, upozoravaju u članku.

Neke studije su pokazale da 91 posto filmova na televiziji sadrži scene nasilja ili ekstremnog nasilja. U svojem istraživanju, britansko-američka agencija OnePoll došla je do rezultata da prosječni Britanac tijekom svog života provede 78.000 sati ispred TV ekrana.

U prosjeku odgleda 3.639 filmova i 31.507 televizijskih epizoda, a potroši 2.943 sati života birajući TV-program koji će gledati. S jedne strane je ogroman broj sati koje provodimo gledajući televiziju, a s druge strane podatak da 91 posto filmova koje televizija prikazuje sadrži nasilje. Zato se nameće pitanje u kojoj mjeri to onda utječe na našu psihu?

Kad je riječ o povezanosti nasilja na televiziji i utjecaja na ponašanje ljudi, stručnjaci ističu da su najranjivija kategorija djeca. Američka federalna komisija za komunikacije (FCC) utvrdila je da izloženost nasilju na televiziji uzrokuje agresivno ponašanje kod djece.

Djeca počinju gledati na nasilje kao na način rješavanja problema te često i imitiraju ono što su vidjela na televiziji. Povezivanje nasilja u medijima s agresivnim ponašanjem u stvarnosti počelo se pojavljivati 1950-ih godina. Federalni istražni biro (FBI) je 2000. godine zabilježio da nasilje u medijima dovodi do pucnjave u školama, što je nažalost česta pojava u SAD-u.

Studije koje su pokazale da nasilje na televiziji izaziva agresivno ponašanje kod djece i tinejdžera, otkrile su i da djeca mogu postati imuna na nasilje. Drugim riječima, što smo više izloženi nasilju u medijima, to ga više »prihvaćamo« i karakteriziramo kao »normalnu« pojavu.