RIJEKA Dok iznova obnovljena ekipa rukometaša Zameta brine o bodovima koji bi joj omogućili plasman u Ligu za prvaka, njihov je klub tema polemika, kako u javnosti, tako i u kuloarima. I to već mjesecima. O stanju u njegovom voljenom klubu, o situaciji s kojom nije nimalo zadovoljan, progovorio je i Valter Matošević, najtrofejniji riječki sportaš, koji je do minulog ljeta vodio Zamećane. Dijete Zameta, čovjek s nizom odličja, priznanja i uspjeha, među kojima su dva olimpijska zlata, svjetsko zlato i srebro, europska bronca, finale Kupa prvaka i dva finala Kupa EHF-a, vratar najveće svjetske klase, koji je uz dres Zamećana branio za Zagreb i Metković te čuvao mrežu u Španjolskoj, u Bundesligi i Italiji, u plovidbi trenerskim vodama zaplovio je bio sa svojim matičnim Zametom.

– U Zamet sam došao zahvaljujući Borisu Konjuhu, da nije bilo njega, sigurno ne bih došao – kaže Valter Matošević. – Pogotovo jer mi je tada bilo dobro u Crikvenici i pomagao sam Zametu te zapravo nisam imao kontakt ni s kim iz kluba. Tu sam bio dvije godine trener, s tim da sam u Zametu već dugo, otkad je ova struktura preuzela klub nakon Zlatka Kolića. Zapravo sam bio prisutan sve vrijeme, prvo s Marinom Miškovićem, potom sam bio i trener vratara, to je bilo ukupno oko osam godina. Dvije godine sam samostalno vodio prvu ekipu.

Valter se ljetos razišao sa Zametom, odluku nije donio iznenada, plod je to koji je sazrijevao duže vremena.

– Mislio sam se povući i prije. Na kraju sam nakon razgovora s predsjednikom Vedranom Devčićem odlučio otići.

Sporna razmjena

U riječkim rukometnim ćakulama se priča o razlozima odlaska Matoševića iz Zameta, sada ih i on iznosi za javnost, osvrćući se na prijašnje i sadašnje vodstvo kluba.

– Postoje dublji razlozi, primjerice, kada sada razmišljam tko je bio na čelu Zameta i koji su ga ljudi vodili te na ove danas, to je razlika dan i noć. Ono su bili ljudi koji su voljeli klub i davali sebe u cjelosti. Djecu u klubu smatrali su dijelom svoje obitelji, za razliku od sadašnjeg vodstva. Sjetim se tu, prije svega, Pere Čarića, Pere Bracanovića, Mate Markanovića, Josipa Rechnera. Uz njih i dr. Zlatka Kolića, koji nije sportaš, već samo voli sport. Preuzeo je Zamet s još troje ljudi u najgoroj mogućoj situaciji, a klub je kasnije igrao i u finalu Kupa. Napravio je velik posao, ali na kraju zbog profesionalnih obaveza nije mogao biti prisutan u klubu u kojem je bio godinama i kao liječnik. Preuzeo je klub, postavio ga na stabilne noge, a onda odstupio jer više nije mogao uskladiti posao i funkciju predsjednika.

Iz prošlosti se potom Matošević okrenuo sadašnjosti.

– Zna se kako je Devčić došao, instaliran je ovdje i jednostavno ne voli klub. Teško mi je govoriti jer ću milijun puta ponoviti da je Zamet iznad i ispred svih, ispred Matoševića, Devčića, Konjuha i bilo koga. I sada mu od srca želim da uđe u Ligu za prvaka. To je klub koji opstaje, dao je niz reprezentativaca, dao je i hrvatske branitelje, da bi na kraju to nekome bila krčma, da bi se netko »sprdao« s njim. Tu prije svega mislim na sve ove protekle događaje. Možda i ne bih govorio da nisam čitao istupe u javnosti u kojima slika izgleda stvarno savršeno, a mislim da je iznutra stanje jako trulo. Jednostavno ga ne mogu opisati, kao niti pojmiti da se to događa klubu.

Dotaknuo se i neugodnog ping-ponga na relaciji Zamet – Crikvenica, nepopularnog »slučaja Car«.

– Kada govorim o takvim događajima, mislim i na prozivanje Crikvenice i predsjednika Božića. I ja sam bio prisutan na tim razgovorima i dogovorima o razmjeni igrača. Predsjednik Crikvenice nije niti u jednom kontekstu napomenuo da želi izbjeći plaćanje odštete za Matiju Cara, ali tu isto tako treba biti malo primjeren, staložen. Krivo mi je da dijete od 18-19 godina pauzira. Do sada još nije riješeno pitanje odštete, registracije, toga gdje će on igrati i kada, nego se on od strane predsjednika Zameta degradira. Dijete je uvjetovano dolaziti ovdje na treninge bez ikakvog honorara, o vlastitom trošku. To nigdje ne vodi, prije svega ta njegova pauza jer su to djeca, uz normalnu komunikaciju i razgovor sve se moglo dogovoriti i riješiti. A još uz svu bahatost prijetiti djetetu. Tu pričamo o ozbiljnim prijetnjama, onima da će Devčić zvati izbornika juniorske reprezentacije i zabraniti Caru nastup za reprezentaciju. Za to postoje svjedoci. Same te riječi izazivaju pitanje gdje to vodi jer Zamet nije krčma, igrači su ovdje da bi igrali, a ne zbog Devčića, već je Devčić tu zbog igrača da bi im omogućio što bolje uvjete.

Odlasci

Zamet je i ljetos doživio egzodus kvalitetnih igrača koji će svoj talent pokazivati i razvijati u nekim drugim klubovima.

– Otkad je predsjednik tu, u tih osam godina, jednom smo igrali Ligu za prvaka, momčad smo vodili Marin Mišković i ja, čak smo došli do trećega pretkola Kupa EHF-a, eliminirao nas je bundesligaš Melsungen. No, tada je već, nažalost, počeo egzodus igrača, oni odlaze svake godine. Ali, najveći problem je što ti igrači ne žele s njim komunicirati. Od Načinovića, Martinovića, još ranije Samardžića, Tomljanovića, Starčevića, Ljevara… Riječ je o igračima koji su imali ugovore, a završilo je u stilu: Bolje ti odi iz kluba da se naplati odšteta, nego da ostaneš i da se pokuša razgovarati s igračem. U osam godina otkad je Devčić predsjednik, svake godine se mijenja ekipa i svake godine igrači odlaze. Svi s nekom gorčinom. Jednostavno napuštaju klub i ne misle se više vratiti u Zamet. To je ružna slika. Ne znam što bih rekao u vezi Tomljanovića. Tu se dogodila čista administrativna pogreška vezana uz odštetu. Istekao mu je ugovor u kojem je jedna riječ, »izobrazba«. Ona podliježe pravilniku HRS-a, koji, čitajući njegove istupe, Devčić ne poštuje. Ističem pritom da igrači nisu čunjevi, nego živi ljudi. Ovo je za mene kamatarenje igrača, ima tu ucjena, prijetnji građanskim sudom.

Matošević pritom ima što reći oko rukovođenja i financiranja Zameta.

– Pitam se je li normalno da Devčić sam donosi odluke, a klub se financira iz sredstava javnih potreba? Postavljam si pitanje je li Zamet privatni klub ili riječki klub, koji se, na kraju krajeva, financira sredstvima Grada? Uostalom, u Zametu ne postoji Upravni odbor, tu su četiri člana. Iskreno, žao mi je direktora Vedrana Babića jer mislim da nije upoznat s cjelokupnom situacijom unutar kluba. Vrijedan je dečko koji želi pomoći i voli taj klub, za razliku od čelnoga čovjeka koji donosi odluke s vanjskim suradnicima. Ne s ljudima unutar kluba, nego isključivo s vanjskim suradnicima. Neću ih konkretno spominjati, mogu samo reći da su to partneri. Primjerice, vidio sam jedan prijedlog ugovora za igrača, kakav nisam vidio u svom životu. Sada me zanima tko su ti partneri? Klub koji se financira sredstvima iz javnih potreba ima suradnju s partnerima.

Valter Matošević itekako širi svoje primjedbe o vođenju Zameta.

– U svemu ovome vidim da tu ima sve više argumenata za neke druge institucije, nego za moje izjave. Ali, na neki način sam izazvan prezentirati sliku, moram to naglasiti, mog najdražeg kluba. Prijatelji su me, naime, znali pitati zašto se borim za taj klub. Uvijek ću se boriti za Zamet. Želim mu da uđe u Ligu za prvaka jer to je uspjeh Zameta i tih mladića, a ovo vodstvo kluba samo ruši suradnju s rukometom u Županiji, rukometnu piramidu. Ali, ovo je prvenstveno tema za nadležne institucije i Grad Rijeku. Zna se koje su to institucije, neću ih navoditi. One bi se mogle pozabaviti sa Zametom – poručio je Valter Matošević.

Izbjegavanje u širokom luku

– Dok je ovaj predsjednik tu, stari dobri Zamećani u širokom luku izbjegavaju Zamet. Sjetimo se svima dragog Williamsa Černeke, koji je bio duša ovog kluba, ali je otišao. I sada pričati da treba volontirati, da predsjednik žali što u Zametu nema više volontera. Bez obzira na sve, dosta bi njih pomoglo klubu, ali dok je tu Devčić, izbjegavaju Zamet u širokom luku jer se, na kraju krajeva, zna da on mrzi klub i da vjerojatno ima svoje interese – kaže Matošević.