Dvadesetsedmogodišnja Martina Markobašić pripadnica je Interventne policije u Rijeci. Nedavno je na Dan policije na Gatu Karoline Riječke zajedno s kolegama održala demonstraciju borilačkih vještina, korištenja višenamjenske palice, tonfe, te zahvate privođenja.

Bio je to ujedno i povod za razgovor s njom, koja nam je ispričala kako je biti dio posebne policijske postrojbe – Interventne policije, kako svakodnevno održava fizičku kondiciju, a otkrila nam je i što voli odjenuti kad ne nosi policijsku uniformu.

Što vas je ponukalo da postanete policijska službenica i to Interventne policije?

– Još u djetinjstvu imala sam želju postati policajkom, a biti dijelom tima Interventne policije bilo mi je također privlačno, te sam tako nakon vježbeničkog staža, tijekom kojeg u šest mjeseci imamo priliku vidjeti kako djeluju svi odjeli, odlučila da mi najviše odgovara rad u Interventnoj. Prije toga dvije godine sam radila na granici, a zatim sam zatražila premještaj i prijavila se na natječaj za Interventnu, a sada sam već skoro četiri godine dio te postrojbe.
Već u srednjoj školi odlučila sam postati policajka. Uvijek mi je bilo lijepo vidjeti žene u uniformi, a tada ih nije bilo puno, te sam se tako odlučila školovati da postanem policijska djelatnica. Za Policijsku akademiju sam se pomno pripremala. Najzahtjevniji je bio dio vezan za fizičku pripremu, a pri upisu smo morali proći i psihofizičke testove. Pomno sam se fizički pripremala: trčala, radila sklekove, trbušnjake…

Teorija i praksa

Koliko vam je pomoglo znanje koje ste stekli tijekom školovanja?

– Teorija je jedno, a u praksi stvari drukčije funkcioniraju. Na terenu su uvjeti drukčiji, rijetko kad su idealni. Teško je predvidjeti kako će se ljudi ponašati…

Pretpostavljam da vas nadređeni savjetuju u tim nekim nesvakidašnjim situacijama s kojima se morate suočiti?

– Mi smo podijeljeni u odjeljenja. Imamo zapovjednika te vođu grupe i od njih uvijek možemo zatražiti savjet ili pomoć.

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Je li neki član vaše obitelji pripadnik policije pa je to možda djelomično utjecalo na vaš profesionalni odabir?

– U široj obitelji je bilo članova koji su radili u policiji, ali u užoj ne. Postati policajkom bila je isključivo moja želja i ideja.

Diljem Hrvatske ima 67 žena koje su članice Interventne policije, od toga ih najviše ima u zagrebačkoj jedinici.

– Da, u Rijeci ih također ima dosta, čak sedam žena. Nas pet je raspoređeno po odjeljenjima, jedna je zadužena za dežurstvo, jedna za foto i video – dokumentaristica, a nas pet zaduženo je za teren. Inače, mislim da je u Hrvatskoj naša kolegica jedina žena dokumentaristica u Interventnoj policiji.

Što biste još voljeli ostvariti u karijeri, kakve su vam ambicije?

– Nisam studirala i to bih željela ostvariti, jer bi mi to bilo od koristi za napredovanje u osobnom zvanju. A poslije možda i promjena posla. Vidjet ćemo.

I jednog dana možda budete načelnica?

– Možda. Premda ne bi bili zadovoljni, jer se i sada već žale da sam zahtjevna na poslu.

Koji biste savjet dali mladim ženama koje bi voljele ući u policijske redove?

– Da se naoružaju strpljenjem, a mladim generacijama da pokažu malo više poštovanja prema autoritetima.

Redovite vježbe

Jeste li nedavno bili na nekoj profesionalnoj vježbi ili natjecanju?

– Na profesionalne vježbe idem redovito. Jedna od demonstracija bila je i ona upriličena za Dan policije, a imali smo i jednu u sklopu sprečavanja nasilja nad ženama. Na natjecanjima još nisam bila, ali voljela bih jednom sudjelovati u njima. No za to ću se morati pomno pripremati, jer nisu jednostavna. Natjecanja nisu nimalo lagana. Treba se dobro pripremiti.

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Nije bilo jednostavno postati pripadnicom Interventne policije. Kakve ste sve testove psihofizičke spremnosti morali proći?

– Testiranja su ista kao i na obuci. Ovih dana sam imala obuku i na njoj se rade ista testiranja i provjere koje sam imala i kad sam se prijavila u Interventnu postrojbu, kao što je trčanje na 2400 metara – sprinteve u dvorani, zatim dizanje benča, čučnjevi, skok u dalj, sklekovi, trbušnjaci… Uz to, imamo i vježbe s vatrenim oružjem. Imamo kratko i dugo oružje, na osobnom zaduženju. Obavezno se vježba u streljani: s preprekama, iza prepreka… A redovito imamo i vježbe borilačkih vještina.

Kad je riječ o borilačkim vještinama, koja vam je najdraža: judo, karate, aikido ili neka druga?

– Nemam neki favorit. Vježbam boks. Radimo sparinge, a što se tiče juda vježbamo bacanja, judo zahvat. Ne idemo u neke širine, ali određene zahvate koji su nam korisni, zbog prirode posla koji obnašamo, redovito treniramo. Uz to, pazim na prehranu, na kondiciju. Redovito treniram i odlazim u teretanu. Cilj je održati se u dobroj kondiciji. Naime, može se pasti na testiranju, tako da se treba održavati u formi.

U pojedinim situacijama nosite i tešku opremu. Koliko ona teži?

– Oprema kojom se služimo za održavanje reda i mira, i koju obično nosimo na utakmicama, a to uključuje oklop- prsluk, zaštitu za ruke i noge i kacigu, teži oko 20 kilograma. Ponekad smo u njoj po cijeli dan, ali navikli smo mi na te težine. Inače, svakodnevno, kad idemo na teren nosimo pancirku i balističku kacigu. Pancirka nije toliko teška. To nam je standardno.

Haljine i štikle

Otkrite nam sada nešto više o sebi. S obzirom na to da ste žena, zasigurno nakon što skinete uniformu volite odjenuti nešto po svom ukusu. Kakav vam je modni izričaj u privatnom životu i imate li neki modni fetiš?

– Inače volim ženstveni stil odijevanja. S obzirom na to da sam uglavnom u uniformi, kad god mi se pruži prilika volim odjenuti nešto ženstveno: haljine i suknje. Kao većina žena, obožavam cipele, posebno štikle. Imam lijepu kolekciju cipela. Ne volim se pretjerano šminkati, ali se volim njegovati. Dakle, volim sve što obično žene vole.

Zanima nas i što interventna policijska službenica privatno voli slušati od glazbe, te u kakvim knjigama i filmovima uživa?

– Slavonka sam tako da su mi tamburice na prvom mjestu, ali volim i zabavnu glazbu. Volim od svega pomalo. Naravno da volim gledati filmove, odlaske u kino, a od filmskih žanrova volim sve. Ovisi o trenutnom raspoloženju. To isto vrijedi i za knjige. Uvijek imam jednu u torbi kad idem negdje na nekoliko dana. Volim kupovati knjige. Kod kuće imam policu punu knjiga različitih tematika, od krimića, trilera do ljubavnih. Važno mi je da je knjiga zanimljiva.

Martina Markobašić

Za kraj razgovora, otkrijte nam boje li vas se muškarci, nakon što doznaju da ste policijska djelatnica u Interventnoj postrojbi?

– Ne znam boje li me se, ali nikada, baš nikada ne izostane reakcija. Većinom je to čuđenje. Često slijedi komentar: »Meni to žena ne bi radila«. Razlog tome je možda činjenica da policijski djelatnici puno vremena provode na poslu. Srećom, meni je dečko policajac pa on to razumije.

Vaš životni poziv je zahtjevan, radite u smjenama i morate se odazvati hitnom pozivu. Znači li to da ste zahvaljujući dečku policajcu uspjeli ostvariti harmoniju između posla i privatnog života?

– Da. Rijetki to razumiju. Moj dragi je u istoj branši kao i ja i zna kakve su mi poslovne obaveze. To je velika sreća. Bilo je situacija kada smo morali biti spremni za zadatak, za odlazak na teren 24 sata na dan. Netko tko nema takav posao, ne može to razumjeti.