Mladen Blažević poseban je slučaj hrvatske književnosti. Uvijek nekako na njenu rubu, no ustrajnim objavljivanjem vrijednih knjiga lagano ipak kao da zatvara krugove prema njenu centru, i pitanje je vremena kada će njegove knjige naići na širi odjek. No on se time uopće ne opterećuje, živi gotovo povučeno u jednom malom mjestu u Istri, odakle nam preko društvenih mreža šalje idilične slike svoga ne-urbanoga života, radeći nam zazubice, piše i objavljuje. Proza, poezija, scenariji, dnevnici koji postaju romani… svega se može naći u njegovoj bio(biblio)grafiji, no povod za ovaj razgovor njegova je nova zbirka pjesama, »Krugovi u žitu«, objavljena u VBZ-u. Stoga je red da njome i počnemo. Kako drugačije nego opomenom.

Tko je napravio krugove u žitu i što će nam kao čovječanstvu prije presuditi, klimatske promjene ili fašizam? Ili nešto treće?

– Neprekidno sami radimo krugove u žitu i onda im se kasnije čudimo. Uvijek nas iznova iznenađuju. Ili, ako bismo uzeli jedan krug i proširili ga do granice puknuća, mogli bismo reći da smo krenuli praviti jedan krug u Mezopotamiji, kad smo posijali prvo poljanče žitaricom, i sad smo možda negdje pred zatvaranjem kružnice. Izgleda mi kao da smo si već presudili. Ako nam milijuni mrtvih u Drugom svjetskom ratu nisu bili dovoljni da fašizam i sve što na njega miriši zauvijek istjeramo iz naših primisli, onda je to pitanje naše odluke. Presudili smo si. Ostavili smo mogućnost da iznova bukne u punom plamenu, kad se za to pruži prilika. Presudili smo si i u slučaju globalnog zatopljenja, pada meteora ili nekog novog supervirusa, za koji će koronavirus biti mala beba. Sve te potencijalne prijetnje mogli bismo otkloniti u jednom desetljeću. Ali nama je i istraživanje svemira prepušteno ekscentričnim milijarderima. Zamislite silna istraživanja koja su financirana privatnim tvrtkama, koja služe razvoju naoružanja, ili ogroman trud i bezbrojne legije programera koji se bave razvojem igrica i aplikacija za mobitele koje će nam lijepiti praseće uši na fotografijama. Zamislite da se taj trud, znanje, vrijeme i novac ulože u otklanjanje neke od gore navedenih prijetnji. Riješili bismo ih u desetak godina, kao što sam gore rekao. Ali nama su važnije budalaštine koje možemo prodati ili neko novo oružje, kao da je danas na svijetu moguće nekoga ugroziti, a da ne ugroziš i sebe.

Metafore i novokovanice

Pjesme u vašoj novoj zbirci zahvaćaju jako širok vremenski period i pokazuju vašu ljubav za povijesne teme, ali i distopijsko/utopijske momente promišljanja budućnosti, s naglaskom na ovo prvo, kao što je moguće naslutiti i iz vašeg prethodnog odgovora. Što nas, ipak, može spasiti od samovanja na nekom dalekom Marsu? Može li išta?

– Od samovanja na Marsu nas može spasiti samovanje ovdje na Zemlji. Svakom od nas treba trunkica samovanja. Upravo tamo gdje se nalazimo. Da se raspline buka tuđih misli, stanemo i malo razmislimo. Većinu stvari ne moramo. Barem ne moramo onako kako mislimo da moramo. Moramo piti vodu, povremeno spavati i jedva nešto pojesti. Ovo ostalo smo si, uglavnom, sami nametnuli kroz život. I ne mora se ići u šumu za samovanje. Samovati se može u svom stanu sjedeći pola sata kraj ugašenog računala ili na zahodskoj školjci. Samovanje je i kad u velikom društvu u gostionici, gdje se svi takmiče kako ukazati na opasnost od migranata, reći im da pričaju gluposti. Da je od kojeg desetljeća unatrag ova zemlja izgubila milijun ljudi i da bi zapravo trebalo nagovarati migrante da ostanu kod nas. Ako bi svatko od nas svakodnevno malo samovao na Marsu, ubrzo bismo mogli organizirati fešte. Mi svakodnevno odabiremo između distopije i utopije žanjući male krugove u žitu. Pitanje je samo hoćemo li žito obrati i mljeti u brašno pa peći kruh ili nam je važnija slama, te ju s prućem uz sjekiricu vezujemo u fascio.

Vaše pjesme uglavnom su narativne, ono lirsko u njima dolazi iz emocije, a metafora nije osobito česta figura. No zato volite novokovanice. Tko su vam pjesnički uzori?

– Ne bježim od metaforičnosti. Dapače, neprekidno je tražim. Zapravo često cijelu pjesmu ili zbirku, koncepcijski, tražim u metafori. Manje me zanimaju metafore koje su tu zbog atmosfere. Atmosferu tražim u ogoljenosti samog kostura pjesme. Otud i narativnost. Kad kosti pjesme zazveckaju, eto atmosfere, eto zebnje, nagovještaja smrti. A novokovanice volim i nisu mi ih uspjeli ogaditi, iako se kod nas tridesetak godina svojski trude. Izmišljaju riječi koje su zamjena za već postojeće, kako bismo hrvatski jezik na silu razlikovali od srpskog. Mene zanimaju, kako bi Darko Cvijetić (eto uzora) u naslovu svoje knjige pjesama rekao, »himenice«. Riječi koje su još neizgovorene. Imenice kojima treba oduzeti himen. Nešto, za što nam do danas u jeziku nije pronađena riječ. A uzori su… Ne tražim pjesničke uzore, nego oni na mene utječu tako da toga najčešće nisam svjestan. Ima veliki broj ljudi koji izvrsno pišu, ali nema smisla njih gledati kao uzore, jer bih tako samo radio loše kopije, a to bolje od mene rade neki digitalni aparati. Ono što mogu je od njih učiti zanat i lutati po novim svjetovima koje mi otkrivaju, pa se vratiti i tražiti svoje vlastite.

Poezija na društvenim mrežama

Vaš pjesnički put je doista zanimljiv, gotovo i sam dostojan literarne obrade. Vi ste, naime, primarno pripovjedač, s dvama romanima objavljenima, što se kaže, izvan struje (2008. i 2015.), ali zapaženima. No onda prkosite paradigmi domaćeg pisanja, koja kaže da se od poezije ide prema kratkoj prozi pa tek onda romanu, i objavljujete tri zbirke pjesama, od kojih je prva dvojezična. Ima tu još zanimljivih momenata, no zasad ostanimo na ovoj prvoj, dvojezičnoj zbirci, koja vas je »uvela« u svijet poezije, s nešto pretpovijesti, ako se ne varam, na književnoj društvenomrežnoj platformi Književnost uživo. Recite našim čitateljima nešto o tim vašim pjesničkim počecima, obilježenima nesigurnošću, možda i kao uputu za njihovo ohrabrivanje.

– Prije desetak godina nisam u potpunosti ni razumio pjesme koje sam čitao. Ne mislim na njihov sadržaj, nego nisam svjesno prepoznavao što je u njima vrijedno. Zbog tog se nisam ni usudio pokušati neku napisati. Onda se pojavila ta stranica Književnost uživo zbog koje sam se i navukao na društvene mreže. Postala je vrlo popularna i potpuno slobodna za objavljivanje. Bilo je tu zaista svega. Pučkoškolskih uradaka, ali i pjesama izvrsnih i već afirmiranih autora koje bi se na platformi pojavile jedna iznad druge potpuno ravnopravno. Tu sam prvi put pokušao napisati i objaviti pjesmu shvativši da je pjesma, kao kratka forma, daleko vidljivija i čitanija. Isprva su to bili neambiciozni pokušaji koji i nisu bile pjesme, nego dosjetke s elementima humora. No ubrzo sam se ohrabrio i, uspoređujući se s drugima, počeo pisati sve ambicioznije, počevši svjesno shvaćati što u pjesmi može biti vrijedno. Tu su mi od velike pomoći bili odlični Alen Brabec i prije spomenuti Darko Cvijetić, kojima sam prije objavljivanja slao pjesme strepeći od njihovih komentara. Kasnije se odvilo sve samo od sebe. Ubrzo je moje pjesme preko društvenih mreža primijetio poznati slovenski pjesnik Peter Semolič, koji ih je uz još neke slovenske pjesnike preveo i objavio dvojezičnu hrvatsko-slovensku zbirku pjesama »Posljednji tasmanijski tigar«, u izdanju Kulturnog društva Poiesis iz Ljubljane.

Život u Ćukima

Vaša druga zbirka pjesama, »Mogućnost povremenih oborina«, i opet, neuobičajeno, dolazi kao rezultat nagrade »Post scriptum« za književnost na novim medijima. Kakvo vam je to bilo iskustvo i je li vam to bila konačna potvrda da ste (i) pjesnik?

– Potvrdili su mi da sam pjesnik prije spomenuta dvojica u komentarima, ali znao sam tada to već i sam. Nema pjesnika bez samopouzdanja, koliko god on skroman i samozatajan bio. On mora vjerovati da je to što napiše dobro, ali isto tako mora biti svjestan da može napisati i budalaštinu, te ne shvatiti da je to glupost nakon što ju je trideset puta pročitao. Ja neprekidno mijenjam svoje pjesme. Uvijek na njima ima nešto što može otpasti preko noći. Jedino što nakon što zbirku objaviš i ukoričiš to više nema smisla. Treba ići dalje. A ukoliko s nečim i nisi u potpunosti zadovoljan, ne treba se toga sramiti. U »Mogućnosti povremenih oborina«, kad bih ih sad išao čitati, možda bi otpala samo pokoja riječ. Više od toga ne bih mogao od sebe tražiti, a o njezinoj vrijednosti ionako moraju suditi drugi.

Te »nove medije« i vaš život, na koji smo mi koji vas upravo na tim novim medijima i pratimo pomalo ljubomorni, ponekad nam je teško spojiti. Naime vaš život u Ćukima pored Vižinade nama se, zarobljenima u betonsko-asfaltnoj džungli, čini arkadijskim. Noćna pecanja riba, friško ubrane gljive i drugi plodovi prirode, fugiranje kamenog poda prekrasne istarske starine… Dajte nam skinite malo tu patinu savršenosti toga vašega života: što ne valja? Komarci? Glodavci? Usamljenost? Dajte nam nešto…

– Nerado kvarim idilu i lijepu sliku o svom životu stvorenu na društvenim mrežama, ali kotaču koji melje se danas ne može pobjeći ni preselivši se u prašumu u blizini neke zabačene pritoke Amazone, a kamoli u Ćukima u blizini Vižinade. Ipak, naravno, ne žalim se. Ćuki su mali raj. Ako bih želio naći neku manu, bila bi to činjenica da za izvršiti bilo kakvu obavezu moramo sjesti u automobil, pa onda zbog toga moramo imati i dva automobila. A obaveza se nađe kad si dio ili kotačić ove sveopće mašine, posebice kad živiš u četveročlanoj obitelji. Lijepa slika o životu je zbog lakoće i učestalosti sitnih bjegova iz upogonjenosti, koje si ovdje možemo priuštiti.

Kako je došlo do toga vašeg povlačenja iz urbaniteta, u kojem ste imali i karijeru i određenu društvenu afirmaciju kao novinar i čovjek od (pisane) riječi? I kako se ono održalo, s obzirom na zahtjeve suvremenoga svijeta, zahtjeve obitelji, egzistenciju…? Možda i opet kao ohrabrivanje naših čitatelja, ali i nas samih.

– Bio sam poznatiji kao prodavatelj magle ili voditelj zastupnika u osiguranju, nego kao novinar. Iako i u novinarstvu ima elemenata prodavanja magle. Ne znam trebam li optužiti sebe iz tog dijela života ili mu biti zahvalan. Bit će prije ovo drugo. Mladom mi je sinulo da tu nešto debelo ne valja i da život valja promijeniti. A onda je zbog moje posvemašnje neorganiziranosti, nefokusiranosti, neopravdane hrabrosti i nedosljednosti trebalo dvadesetak godina da se stvari postupno poslože. Netko bi to možda učinio lako, ali ja sam presretan i s ovim. Uspio sam se izboriti da više svakodnevno ne strahujem za obiteljsku egzistenciju i uz to imam puno vremena koje mogu provesti kako želim. Da se razumijemo, za to treba prilagoditi i vlastite ambicije, preusmjeriti prioritete, ali oni nekako sami dođu s godinama. I smanjiti nepotrebne troškove. Može čovjek i treba si povremeno priuštiti potpuno nepotrebnu budalaštinu, ali mora biti svjestan njene nepotrebnosti. Postupno se dogodi da te prestanu privlačiti.

Dnevnik nepušača

U tom tonu i na tom fonu, vratimo se na novu knjigu. Drugi ciklus pjesama nosi naslov »Vrijednosnice«. No one, vrijednosnice, ne dolaze u uobičajenu obličju. Što su za vas vrijednosnice, odnosno u koje valja ulagati?

– Valja ulagati u ljudske odnose pokušavajući razumjeti zašto netko ima drugačije mišljenje, udovoljavati vlastitoj znatiželji u interesima koji nas zanimaju, suprotstavljati se zlu i gluposti ukazujući na njih prstom i pritom sačuvati bazično dostojanstvo… Ljubav prema obitelji i bliskim osobama ne spominjem, jer se podrazumijeva i na nju se najviše pozivaju oni na koje bi trebalo pokazivati prstom.

Dim cigarete i pokoja pepeljara strateški su raspoređeni po zbirci, što bivšega pušača navodi na pomisao da to bivši pušač progoni nepušača. A kad znamo da se iza planine kotrlja i vaš novi naslov »Dnevnik nepušača«, prvo, je li vam uspjelo ostaviti se cigareta? I drugo, o kakvoj je knjizi riječ i kad je čitatelji mogu očekivati?

– Ne smijem reći jesam li prestao pušiti, jer bih »spoilao« kraj svojeg romana, koji je upravo pred objavljivanjem. Pisan je u formi dnevnika i, čini mi se da sam njime uspješno pomirio autoironijske zapise s elementima humora, koje sam svojedobno krenuo objavljivati na društvenim mrežama kako bih se suočio s krizom pri prestanku pušenja. Odlučio sam tada svakodnevno stavljati postove umjesto drugih nadomjestaka kojima se ljudi obično služe. Takvo svakodnevno suočavanje pisanjem dovede vas do neugodnih zaključaka. Na primjer, čovjek si osvijesti da je u ovisnosti moguć gubitak dostojanstva kakav čovjek sebi ni u kojem drugom slučaju ne bi mogao zamisliti. Na primjer, ima ljudi s kojima ne bismo imali nikakvog posla, jer su stopostotni gadovi. Dapače bili biste spremni i ukazivati drugima na gadost jednog takvog lika, jer to u potpunosti zaslužuje. Grozno je, međutim, osvijestiti da biste u krizi tog istog čovjeka bili spremni žicati cigaretu. To su neke tajne uronjene u vlastitu ličnost koje uvidiš samo čačkanjem po sebi. Naravno, ovo je samo jedna. Svašta sam o sebi doznao prestajajući pušiti. Osim toga, sve sam to uronio u priču o mom odrastanju, odnosno trenutku kad sam od prodavača magle, trgovca osiguranjem i novinara, krenuo postati poljoprivrednik, preselio se na selo i tamo odlučio posaditi sedamsto šljiva. Priča je ozbiljna, ima jasnu radnju i velikim je dijelom autobiografska. Pod dnevnik zapravo podvaljujem roman. Što se izlaska tiče, prijelom je gotov i odabire se naslovnica. Evo je, samo što nije.

O »Dnevniku nepušača« dugo slušam, pa mi je drago da je dobio obličje romana i da uskoro izlazi, no s obzirom na pjesnički niz koji ste nam priuštili, ima li možda još kakva proza na kojoj radite?

– Spremam još jedan roman, koji sam dogurao do sedamdesetak stranica radnog naslova »Aritmija zemlje«. Počeo sam ga pisati prije više od četiri godine, pa me je prijatelj i redatelj Christian Kolacio nagovorio da ga pretvorim u scenarij za dramsku seriju. Učio sam se tada pisati scenarije i napisao prvu epizodu. Ubrzo je okupljena glumačka i snimateljska ekipa, počele su i neke probe, a onda je Chris iznenada umro. Toliko me to pogodilo da taj tekst nekoliko godina nisam mogao ni dirnuti. A onda sam mu se vratio u formi pisanja romana. Uglavnom, priča je jako kompleksna, s puno likova i ispreplitanjima nekoliko radnji, za što će mi biti potrebno najmanje tristotinjak stranica, a nisam čovjek koji se razbacuje dugačkim rečenicama.