Stara dama Opatija uz vile i hotele koji joj daju prepoznatljivost, zapravo baš i nije tako stara, pogotovo jer se damu ne pita za godine. U turističkom smislu počela se razvijati 1844. godine, što znači da joj tri godine nedostaju do jubilarnih i okruglih 180 godina prvih početaka djelatnosti koja je nekad samo njoj i odabranim destinacijama bila glavna privredna grana, a danas je ona temelj privređivanja puno širih prostora, cijele države. Uz prirodne ljepote, spoj mora i Učke, klimu, lungomare i uređene parkove, Opatija je posebna po secesijskoj arhitekturi, no s druge strane, uska gradska jezgra, osim same višestoljetne sakralne baštine, ne obiluje kulturnim spomenicima koji su »doživjeli stotu«. One koje imamo valja čuvati, ponositi se ostavštinom i bogatstvima koja su nam prethodnici, možda i bolje od današnjih generacija, svjesni potencijala ovog podneblja – ostavili u nasljeđe…

Činimo li baš uvijek i baš sve što možemo za »našu lepu Opatiju«? Ili smo se predali, pa čak i kada imamo barem pokoju dobru kartu u rukama, vođeni dobrim kućnim odgojem, možda i određenim nedostatkom hrabrosti i samopouzdanja – šutimo. Krik koji zastaje u grlu pretvara se u šapat, a zatim još samo u mrmljanje u bradu i neko nejasno, neopipljivo nezadovoljstvo…

Mogu li se, poput stakleno-betonskih i betonsko-staklenih kreacija izraslih u prostoru, izgraditi i spomenici jednom vremenu koji će biti »još ljepši i još stariji« od onih koje već imamo? Posaditi uz lungomare »još starije od starih divovskih hrastova«, a svaki slobodan zeleni kantunić koji još »diše opatijski«» jednostavno zaliti betonom pa neka staromodni njurgavci sa srcem za ovaj grad i zaklonjenim pogledom na more, ako već nisu preselili, konačno prodaju sve i otiđu »voljeti svoj grad« negdje drugdje…

Nepune su tri godine do jubileja o kojemu već sada treba razmišljati jer ako se bude čekalo »superjubilej«, dakle punih 200 godina turizma Opatije, ne samo da za relativno dugačku budućnost vrijedi ona »tko živ, tko mrtav« nego bi se do tada ona poznata rečenica »malo je tu ostalo živet stareh Opatijci«, nažalost, mogla pretvoriti u onu da ih je »ostalo malo i za umret«.

U međuvremenu, u toj dragoj Opatiji, nekad kraljici noćnog života i provoda, a danas gradu sve starijeg stanovništva i sprovoda, žive ili u nju dolaze liječiti svoje frustracije »pacijenti« za koje je, čini se, i najteža dijagnoza preblaga. Ukratko – dišpetljivci s previše slobodnog vremena. Kad ne mogu drugačije »protiv cijelog svijeta«, odlučili su to učiniti – napadom na ono što im u osnovi nedostaje – kulturu. Stradala je tako opatijska ljepotica, fontana u Parku svetog Jakova kojoj su »hrabri i anonimni« odlomili rub pa će naš spomenik kojemu su »132 ljeta tek« još jednom morati »na operaciju«. Kako bi se dostignuću ljudske gluposti još i prigodno nazdravilo, neki drugi ili možda isti »anonimni i hrabri« još su i zapjevali »danas pere Čarli« i budući da izgleda ne mogu dovoljno temeljito oprati sebe, odlučili deterdžentom za suđe oprati fontanu. Ako »misija« ne uspije – problema nema jer izgradit će oni drugu fontanu, »ma još ljepšu i još stariju«…