Ovogodišnja Zlatna ljubičica (Violetta d’oro), koja se dodjeljuje za najbolji soundtrack, pripala je Mirandi Đaković, riječkoj skladateljici, za film »Meandri« u režiji Gee Rajić. Riječ je o devetom izdanju Parma International Music Film Festivala što ga organizira Parma OperArt, koji, osim što predstavlja nove glazbene filmove, ukazuje na vrijednosti glazbene partiture kao bitnog elementa. Tijekom godina rastao je interes publike i filmaša iz cijelog svijeta, pa je ove godine bilo nominirano više od 150 produkcija, od kojih su 42 odabrane za natjecanje. Nagrada koju stručni međunarodni žiri dodjeljuje za najbolji soundtrack te za najboljeg skladatelja filmske glazbe pripala je utemeljiteljici legendarnih Putokaza, koji svojim jedinstvenim pristupom na hrvatskoj glazbenoj sceni djeluju već trideset i sedam godina tijekom kojih je svoj glazbeni trag u ansamblu ostavilo više od 500 mladih ljudi.

Film je prikazan u Casa della Musica u Parmi. Možete li nam reći nešto više o samom događaju, primjerice kako je vama izgledala konkurencija?

– Mnogo je toga teško objasniti nezainteresiranom slušaču ili gledaču, a da se, onako na prvu, ne doimaš isforsirano s laganim povjetarcem patetičnosti. Istina je da se tijekom svih 37 godina bivanja, doista kao odgovorna osoba za smjer Putokazi, nisam osvrtala oko sebe niti sebe mijenjala zbog drugih. Moguće je da je takav moj instinktivan stav odveo Putokaze u odvojeni prostor, ali je zasigurno dao i priliku da stvaraju neopterećeni površinskim ogrebotinama koje su ostavljale trag na drugima. Niti ovaj naš »izlet« u Parmu nije bio programiran, planiran, osmišljavan kao imperativ.
Parma Music Film Festival predstavlja nove glazbene filmove i ukazuje na vrijednost glazbene partiture kao važnog elementa za poetiku i uspjeh nekog filma. Već devet godina pobuđuje zanimanje publike i filmaša iz cijelog svijeta. U 2021. nominirano je preko 150 produkcija, a 42 su odabrane za natjecanje. Violetta d’oro glavna je nagrada festivala i dodjeljuje se autoru glazbe za najbolji soundtrack u nekom filmu. Nisam uspjela promotriti rad »konkurencije«, ali sam vjerovala u svoju glazbu i naš videoomnibus »Meandri«. Parma se naprosto dogodila, počašćena sam nagradom, takvi su trenuci bezvremenski i spremljeni u naše duše zauvijek. Ali danas je već novi dan.

Vjerovala sam u svoju glazbu i naš videoomnibus »Meandri« – Miranda Đaković

Smrt kao tema

U ovom filmu, koji ste napravili s redateljicom Geom Rajić, tema je smrt, prolaznost… Zašto smatrate da je to rijetka tema u umjetnosti?

– Bilo kakvo promišljanje o smrti, pa i umjetničko, naznačuje kraj. Ni vi ne volite govoriti o kraju, zar ne? No, prigrliš li život, prigrljuješ i bol. To je ciklus, raskružje. Svi imamo nekog koga nemamo, smrt ne možemo preživjeti. I zašto je ne prihvatiti? Ne možemo preživjeti ni život, čak ga podcjenjujemo do ponižavajućih razina. A smrt, ona je naša, ispunimo li život svrhom do kraja, spoznajući da je ona, također, sastavni dio života. I oduvijek je bilo lakše »glumiti« život, no živjeti ga. Oduvijek je iskazivanje bolnih osjećaja bilo neprikladno, gotovo neprihvatljivo. Jer, mi, samoproglašeni ljudi-božanstva, moramo u svijet otisnuti sliku o blaženstvu i vlastitoj sreći izrasloj iz prilagođenosti. Ne želimo dijeliti iskrena čuvstva, da nitko ne bi pomislio da imamo biti pravo i obični ljudi koji ponekad pate i plaču, jer nas nešto duboko ljudski boli, a valjalo bi biti iskren. Naša razgolićena istina pomaže i drugima rasti. To je jedino ispravno i jednostavno, a većini nedostižno.

Što je vas osobno privuklo toj temi?

– Onaj pogled jednog jutra koji sam zatekla u ogledalu.

Pet stotina pjevača

Kroz Putokaze su prošli brojni pjevači i pjevačice. Zanima me što sve prethodi vašem finalnom glazbenom uratku? Koliko vam je vremena bilo potrebno za izradu ovog filma, odnosno za svaku pjesmu?

– Pet stotina mladih pjevača, kroz deset pjevačkih generacija, utisnulo je svoju strast i ljubav prema glazbi stvaranjem u četrnaest albuma, od toga dva dvostruka DVD-a, nebrojenim koncertnim pričama i nastupima, koreografijama i kostimografijama, više od stotinjak videozapisa, kreiranjem vlastitog mjuzikla »Raskružje« i sad prvog filma. Svemu su prethodile iste predmisli, slutnje, trudovi, ubrzana disanja, treptaji bez daha koji čine poslanje u suvremenom odgoju djeteta.

U glazbi ste, kao osnivačica i voditeljica Putokaza, već trideset i sedam godina. Kako je sve počelo? Otkud vam ideja za stvaranjem tako jedinstvenog i zahtjevnog glazbenog izraza?

– Ako se poigramo mislima, onda je sve možda bio film koji je počeo od kraja.

S obzirom da glazbu sami stvarate, od skladbe, teksta do vokalnog aranžmana, kako dolazite do glazbenih ideja?

– Najčešće odlazim na rasprodaju u svojoj glavi i tamo s popustom kupim ono što mi podsvijest dopusti ponijeti. Sve ostalo je preskupo da bi čovjek preživio u samo jednom životu.

Nakon filma i dokumentarac

Videoradovi na temu vaših pjesama također su vrlo zanimljivi. Imate li utjecaja i u tom dijelu? Jeste li sugerirali redateljici neku svoju ideju?

– Jednom smo sjele i razgovarale o životu. Pa opet i opet. Gea je kreativna i intuitivna umjetnica. Bila je dovoljno strpljiva da se sjeti nekog prošlog života u kojem joj nije bilo dano snimati filmove. Koliko je takvih filmova u svakom od nas, kroz sva naša bivanja ostalo nesnimljenih, nikad viđenih, a vrijednih najviših priznanja za umjetnički doseg preživljavanja.

Film »Meandri« prikazan je najprije u riječkoj Palači šećera, a onda i na fasadama grada Rijeke, što je zanimljiva ideja prezentacije. O svemu ste kasnije napravili i mali dokumentarac, zar ne?

– »Lijepa Smrt, tri četvrt sata, u tvojoj četvrti« jedinstven je događaj po zamisli našeg dugogodišnjeg suradnika Saše Ostojića. U pomno izabranim četvrtima, na nekoliko mnogoljudnih lokacija, darivali smo građane premijerom filma na mjestima gdje žive, s pročelja zgrada pa su iz sigurnosti svojih domova s nasuprotnih prozora i balkona prisustvovali nesvakidašnjoj audio-vizualnoj projekciji. U ova neobična epidemiološka vremena ovakav je događaj projekcije filma s temom o kojoj ne želimo misliti, govoriti ili dijeliti ih, tako izbrisao granice između umjetničkog djela i realnog života. A cijeli taj »kretivan nered« koji smo »prouzročili« u četvrtima i ozračje tijekom projekcija, prati Gein dokumentarac »Murali (u)lice« kao nova vrijednost događaju. Nekad bi netko mogao i pomisliti da su to svojevrsna pospremanja kao kad na duže vrijeme odlaziš negdje i sav namještaj prekriješ bijelim plahtama da se ne praši. Slike su najprije ostale u najsvečanijoj dvorani Palače šećera, upila ih je boja na zidovima, kao što je i upila osmijehe razdraganih elitnih vizionara 100 godina unatrag. A Putokazi niti su bili elitom, iako nosivši osmijehe svih 37 godina. Putokazi su bili i ti, i on, i ja, i dijete, i oblak i nemir. Putokazi su oduvijek bili pjevači, skladatelji, aranžeri, producenti, koreografi, stilisti, dizajneri, majstori zvuka i svjetla, redatelji, prijatelji, obitelji i mnoštvo drugih iz cirkuske arene. Hvala, hvala svima. Hvala Saši. Sve ovo bio je samo u snu san.