PROF. DR. SC. JOSIP GRBAC

Ugledni katolički intelektualac apelira: ‘Nitko se ne može cijepiti umjesto mene i biti umjesto mene odgovoran za druge’

Mirjana Grce

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

SNIMIO: SERGEJ DRECHSLER

Kada bismo imali alternativu, onda bih to razumio, ali mi nemamo alternative. Nije to kao solidarnost koju pokazujemo prema drugima kada ih pogodi potres, poplava i slično, jer ako stradalim ljudima ništa ne dam, mogu biti gotovo siguran da će im pomoći netko drugi. U ovom slučaju, ja sam taj koji će se pobrinuti da budem zdrav ja, i oni s kojima živim, i oni s kojima se susrećem. Drugi me u tome zamijeniti ne može.



Katolički intelektualac prof. dr. sc. Josip Grbac, etičar i profesor moralne teologije, dugogodišnji kolumnist kršćanske revije »Kana«, svoju je rujansku kolumnu, svoje »Pitanje sadašnjeg trenutka« posvetio temi cijepljenja, odnosno problemu necijepljenja protiv bolesti COVID-19.
Kao i uvijek usredotočen na bitno, analitičan, izravan i jasan, prof. Grbac poručuje da je cijepljenje »čin ljubavi«. Razgovaramo o tome ponukani njegovim snažnim kršćanskim i altruističkim porukama, ali i svakodnevnim izvješćima o tijeku pandemije.


Čin ljubavi?


Kolumnu u rujanskoj »Kani« naslovili ste pitanjem: »Cijepljenje – čin ljubavi?« Kako vidimo, mnogima je cijepljenje protiv COVID-19 i dalje pitanje, no vi u svojoj kolumni razložno tumačite kako to nije pitanje – već da je cijepljenje, doista, kako citirate papu Franju – »čin ljubavi«. Što ta Papina riječ podrazumijeva?


– Papa nije iza ove tvrdnje stavio upitnik. Ja sam stavio upitnik jer je jednostavno nerazumljivo da nekom kršćaninu, vjerniku tako »jak« izričaj jednog pape ne znači ništa. Pod tim upitnikom krije se pitanje je li za tebe cijepljenje čin tvoje volje, hoću – neću, bez ikakvih posljedica, ili je to čin koji alternative nema. Kada bismo imali alternativu, onda bih to razumio, ali mi nemamo alternative.
Nije to kao solidarnost koju pokazujemo prema drugima kada ih pogodi potres, poplava i slično, jer ako stradalim ljudima ništa ne dam, mogu biti gotovo siguran da će im pomoći netko drugi. U ovom slučaju, ja sam taj koji će se pobrinuti da budem zdrav ja, i oni s kojima živim, i oni s kojima se susrećem. Drugi me u tome zamijeniti ne može.


Prema tome, to bi trebao biti čin ljubavi za svakoga koji se osjeća kršćaninom i vjernikom, a vjerujem da to može biti poticaj i onima koji ne vjeruju.
Dakle, da svi moramo misliti i na druge, znali smo i prije, ali nismo to shvaćali kao dužnost koja nema alternative. Znali smo, ako mi to ne učinimo, učinit će to netko drugi. Takav stav sada »ne drži vodu«. Nitko se ne može cijepiti umjesto mene i umjesto mene biti odgovoran za druge. Moramo itekako biti svjesni ove individualne, osobne odgovornosti na koju nas poziva ova pandemija. Čin ljubavi, o kojem govori papa Franjo, uvijek je čin odgovornosti, inače se pretvara u običnu sladunjavu frazu. A odgovornost postaje utoliko veća ukoliko su vrijednosti za koje smo odgovorni velike. U ovom slučaju su to vrijednosti zdravlja i života nas i naših bližnjih.


Ako nismo shvatili da vjera kaže
da budemo odgovorni, onda nam uzalud i vjera i molitva



– Onaj izričaj »u crkvi se ne možemo zaraziti« ili »Bog će me uvijek čuvati« pomalo je znak oholosti. Jer i u Isusovo vrijeme bilo je bolesnih ljudi i on ih je izliječio koliko je mogao, a nije ih samo prepuštao Bogu. I naš zadatak je da činimo sve što je u našoj moći da očuvamo vlastito i tuđe zdravlje, dakle, da učinimo ono što možemo učiniti. Nemojmo Boga shvaćati kao da je »Deus ex machina« kad imamo problem. Svijet je Božji svijet, ali u tom svijetu smo mi sustvaratelji Božji. Prema tome, ne ovisi sve o Bogu – ovisi i o nama. Pitanje hoće li i kada pandemija završiti je u našim rukama. Zato nam je dao i znanost i molitvu, i Crkvu i vjeru. Mi o tome propovijedamo, govorimo, ali očito to nekim ljudima nije dovoljno. Zato mislim da ćemo, ako se situacija ne bude popravila, morati uvesti malo rezolutnije mjere, kao što su to morale učiniti neke druge zemlje. Jer mi smo zajednica, a u zajednici svatko nosi svoj dio odgovornosti za zajednicu. Prema tome, i društvo se mora brinuti za tu zajednicu.
Možda otpor prema cijepljenju ima donekle i psihološke razloge, ali kod vjernika je moguće razlog i u krivoj interpretaciji onoga što religija, što vjera jest. Ona vjerniku daje smjernice u životu, a jedna od osnovnih smjernica je da budeš odgovoran i ljubiš bližnjega kao samoga sebe. Ako to nismo shvatili, onda nam uzalud i vjera i molitva.

Papa je tu rezolutan: on kaže da cijepiti se znači učiniti jedan čin ljubavi prema sebi, a pogotovo prema drugima. Ta njegova »jaka« tvrdnja pretpostavlja da nešto činimo ne samo zbog vlastite dobrobiti nego zbog dobra drugih ljudi.
Za papu Franju ne postoji ja. Kada govori o bilo čemu, o politici ili bilo kakvoj drugoj odgovornosti, za njega uvijek postoji ja i onaj drugi. A onaj drugi je zapravo sociološki termin – ja i moj bližnji, kako kaže kršćanstvo. Zato ne mogu shvatiti da tu elementarnu dužnost neki kršćanin previđa i ne osjeća potrebu cijepiti se.


Nerazumljiv otpor


Ipak, otpor prema cijepljenju imaju mnogi i to nema veze npr. sa stupnjem obrazovanja, zanimanjem ili vjerom, a argumenti su zapravo nejasni.


– Ako bolje promislimo, još nismo čuli zadovoljavajuće objašnjenje za takav otpor cijepljenju, kako od znanstvenika tako i od običnih ljudi. Argumenata zapravo nema. Fraza poput »od nečega se ionako mora umrijeti« je zapravo egoistična fraza, apsurdna, bez smisla, jer baš nitko nije toliko apatičan i indiferentan prema vlastitoj smrti da bi mu bilo svejedno. Svatko u naravi ima borbu za zdravlje, borbu za život. Pa ako to imaš ti, računaj da to ima i onaj drugi.


Prilično je nejasno zašto se brojni građani Hrvatske, kako vjernici tako i oni koji se takvima ne osjećaju, protive cijepljenju. Možda je razlog u tome što nam nisu jasni sastojci cjepiva i metodologija njihova nastanka. Međutim, nisu nam jasni sastojci ni brojnih drugih lijekova koje svakodnevno konzumiramo, a još su nam manje poznate metodologije njihove proizvodnje. Možda se u dušu brojnih građana uvukao strah od posljedica cijepljenja, koje katkada mogu prouzročiti povišenu temperaturu tijela, glavobolju, umor ili ne znam kakvu još negativnu pojavu. Ali tko je ikada mogao reći da neki lijek, osim što pomaže, nikada ne donosi neke usporedne manje osjećaje tegobe? Ili smo mi postali toliko usredotočeni na same sebe da nismo više sposobni misliti altruistički? Možda je upravo problem odbijanja cjepiva onaj fenomen koji razotkriva kakvi smo ljudi postali.


Kršćanska etika


Cijepili su se i Papa i biskupi i kardinali – koliko znamo mnogi, i njihovo cijepljenje je i poruka, posebno vjernicima. Možda treba ponoviti što je Crkva rekla o cijepljenju, što je odgovorila na prijeporna pitanja.


– Crkva je jasno progovorila da se vjernik ne bi trebao odricati cijepljenja zbog metode kojom je cjepivo proizvedeno. Kada se pojavila činjenica da se u proizvodnji cjepiva koriste matične stanice iz embrija zamrznutih prije dvadesetak godina (a te embrije ne možemo oživjeti i o njima ovisi naš život) Sveta Stolica je jasno rekla da za kršćanina ne postoji nikakav ozbiljan razlog odbijanja cjepiva zbog toga. O tome smo mogli opširno čitati. Rečeno je da su možda neka cjepiva »prihvatljivija« od drugih, ali da su u suštini dopuštena sva cjepiva koja pomažu da živimo, da budemo zdravi. To je rekla Kongregacija za nauk vjere, dakle vrhunsko tijelo Crkve. Prema tome, taj razlog odbijanja cijepljenja je za kršćanina otpao.


Papa je već na početku pandemije, na trgu sv. Petra u svojem znamenitom govoru krajem ožujka 2020. godine govorio da ovisimo jedni o drugima, da smo »svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga«… Bio je to i snažan poziv na solidarnost.


– Da, i mi to citiramo, slušamo, o tome pričamo, ali pravi kršćanin se očituje u nekim kriznim situacijama, a ne u nekim ceremonijama. Očito neki ljudi Papu slušaju samo kad im paše, a oglušuju se kada ih poziva na neku odgovornost i na neku »žrtvu«, iako ne vidim da je strašna žrtva cijepiti se i možda kao nuspojavu imati povišenu temperaturu. Nitko me ne može uvjeriti da je to ispravan kršćanski stav. Kada je Papa rekao da je cijepljenje »čin ljubavi«, nije to rekao bez razloga, nego svjestan da iza tog njegovog izričaja stoje znanost, znanstvenici, ljudi koji poznaju funkcioniranje virusa. Dakle, nije to neki populistički izričaj, nego je stav itekako utemeljen u znanosti i u vjeri.


I sada iz dana u dan možemo pratiti koliko je ljudi zbog COVID-19 u bolnicama, koliki su na respiratorima, koliki umiru, a najveća većina njih nisu cijepljeni. Zato treba ponoviti pitanje: zašto se na cijepljenje određeni broj ljudi – a dobri su ljudi – teško odlučuje?


– Kad se radi o vlastitom tijelu, malo drugačije razmišljamo. Tko ne bi volio kad oboli i ostane npr. bez bubrega da mu netko daruje svoj bubreg kako bi mogao dalje živjeti. Hrvatska je do prije desetak godina bila među zadnjim mjestima u Europi po spremnosti darivanja organa. Danas smo po tome među boljima, ali je na tome osvješćivanju ljudi trebalo raditi. Prema tome, ako si spreman tražiti od drugoga da se zauzme za tebe, moraš i ti biti spreman u nekim banalnim stvarima kao što je cijepljenje, »žrtvovati« se za druge. To je temelj. Da se Krist nije žrtvovao, mi ne bismo bili kršćani.


Lijepo ste u kolumni objasnili i slogan »Misli na druge. Cijepi se!«.


– Ta poruka ima ne samo ljudsku, nego i kršćansku težinu. Ova pandemija se ne može iskorijeniti ako velik broj ljudi misli samo na sebe. Sukladno temeljnim postavkama kršćanske etike dužan si brinuti se za svoje zdravlje, a kada svjesno narušavaš zdravlje drugoga, to je izrazito egoistički čin i nema veze s kršćanskom vjerom. Koliko god mi to govorili, čini mi se da su se neki ljudi oglušili na taj naš govor, i žao mi je. Prije malo više od pola godine bili smo kao pred zidom, i jedva smo dočekali da se nađe cjepivo, a sad kad ga imamo, ne znamo ga iskoristiti iz nekih pomalo čudnih nedorečenih motiva.


(Ne)ograničena sloboda


Odakle na početku 21. stoljeća takvo nepovjerenje dijela ljudi prema znanosti?


– To je valjda taj hrvatski sindrom prema znanosti. Mislim da je to logična posljedica sveopćeg odnosa prema znanosti. Zbog toga što se znanstvenost ne cijeni, toliki mladi ljudi napuštaju Hrvatsku. Ne vidim nikakav razlog zašto omalovažavamo trud stručnjaka, znanstvenika, koji su učinili sve što je moguće da bismo dobili cjepivo. Neki ljudi i danas teško prihvaćaju činjenicu da znanost, vjera i kršćanska etika idu usporednim korakom, da među njima nema sukoba.


Doprinose li možda neodlučnosti u pitanju o cijepljenju društvene mreže i moguća manipulacija informacijama?


– Ne možda, nego sigurno. Neke društvene mreže su inkubatori senzacionalizma. Ali čovjek mora biti svjestan svoje odgovornosti u ovom svijetu, i da ga u toj odgovornosti ne može zamijeniti nitko. Biti protiv cijepljenja a priori – nije odgovorno. Ne govorim svoje mišljenje o tome, nego mišljenje znanstvenika i mišljenje vodećih ljudi Crkve.
Ne znam razloge radi kojih ljudi zbog COVID-19 protestiraju po trgovima diljem Europe. Koji je njihov razlog? To da se ograničavaju neka ljudska prava? Pa i kad je rat, društvo ima pravo ograničiti ljudima neka prava. Sada nemaš pravo čekati da se svi oko tebe cijepe, pa da si ti siguran, a ako bude nekih posljedica, imat će ih drugi. To je neodgovoran, pomalo egoističan pristup.


Svatko je slobodan i treba biti slobodan sam odlučiti o ovom svom cijepljenju. No, što kaže kršćanski moral o moralnoj granici osobne slobodne odluke u ovakvom slučaju?


– Sloboda koju imam da odlučujem o svemu nije neograničena. Ljudi bi trebali toga biti svjesni, inače se utapamo u neki globalizacijski individualizam gdje je svatko mali bog. Jedno je sigurno: i u ovom slučaju individualna slobodna volja i savjest svakoga moraju ostati netaknute vrijednosti. Svaki vid prisile ili diskriminacije prema nekome tko se ne želi cijepiti bio bi neopravdan. No sukladno temeljnim postavkama kršćanskog morala, i naša slobodna volja i odluka po savjesti svoju granicu dosežu tamo gdje one krše pravo na život i zdravlje mojega bližnjega, tj. svakog drugog čovjeka. Nikada nije opravdana apsolutizacija, tj. apsolutna nedodirljivost vlastite volje i odluke bez obzira na posljedice.


Možda u korijenu svakog protivljenja cjepivu stoji »moderno« poimanje kako je pojedinac u svojim odlukama uvijek i apsolutno nedodirljiv. Kada bi tako bilo, morali bismo poštovati i zlo koje netko čini vlastitom slobodom i voljom. A to nitko pametan neće tvrditi. Zar nije lijep ljudski i kršćanski osjećaj učiniti nešto što nam se možda ne sviđa ili nam zvuči sumnjivo, ali znamo da smo time barem donekle zaštitili sebe i druge, ako ne od zaraze, ali svakako od smrti. To bi trebalo biti dovoljno, ako ništa drugo, onda barem da ozbiljno promislimo o našoj povijesnoj situaciji i osobnoj odgovornosti. Jedino nam to može otjerati strahove i nedoumice kojima smo svi skupa izloženi.