LEGENDARNI TRENER

Slavko Trninić u životnom intervjuu otkriva: “Kako sam stvorio Kukoča i Rađu”

Zlatko Horvat

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Uživanje je raditi s profilima igrača kao što su Ćosić, Kukoč i Rađa. Ćosić je imao najveću idejnost u igri, maštu, kreativnost, specifične osobine intelekta. Sve što je Rađa postigao u svojoj karijeri rezultat je njegove mentalne čvrstoće, jake etike rada i posvećenosti u unapređivanju izvedbe. Toni je bio dragulj s gledišta koordinacije i funkcionalne ravnoteže, jednom kad je usvojio pokret, odmah bi ga primijenio u situacijskom treningu, kaže Trninić



Slavko Trninić naučio me osnovama košarke i to je bio ključ u mojem razvoju u igrača kakav sam postao – ovo veliko hvala stiglo je s govornice Košarkaške kuće slavnih, a izrekao ga je Toni Kukoč u društvu Michaela Jordana na inauguraciji 11. rujna u Springfieldu. Slavko Trninić, trener i učitelj košarkaške igre, doktor košarke, radio je s trojicom od četvorice Hrvata koji su svoje mjesto našli među igračinama za sva vremena u Košarkaškoj kući slavnih. Bili su to još Kukočev suigrač iz Jugoplastike i reprezentacije, Dino Rađa, te igrač i trener ispred svoga vremena Krešimir Ćosić.


Slavko Trninić je 70-godišnji Zadranin koji je lijepog jesenskog dana na Jarunu otvorio srce i dušu. No, da bi se došlo do Kukoča, trebalo je krenuti od Krešimira Ćosića, igračke i trenerske veličine, košarkaškog uma koji je nesumnjivo imao dubok utjecaj na Trninića.


– Bili su to najproduktivniji razgovori, s tezom, antitezom i sintezom. Krešo je imao najveću idejnost u igri, maštu, kreativnost, specifične osobine intelekta. To je bio emocionalni i funkcionalni odnos, prijateljstvo i kvalitetna suradnja. Naši razgovori trajali su po šest sati, bila su to razmišljanja višeg reda. Za njega je obrana pomaganje i zatvaranje rupa, a napad pomaganje i otvaranje rupa. Usavršio je kako u dva koraka kontrolirati reket i to je prenio na Rađu, Vrankovića, Divca i Kukoča u bivšoj reprezentaciji. Poučavao je igrače da brzo opažaju poziciju i reakciju protivnika, prepoznaju i predviđaju situaciju u igri, svrhovito se kreću s i bez lopte, te da »vide i čitaju« u igri. Poučavao je igrače da reakcija obrane određuje reakciju napada.


Brušenje dragulja




Prije četiri desetljeća imao sam prilike biti u porečkom kampu koji su vodili Krešo i Slavko…
– Krešo je bio učitelj košarkaške igre koji je istodobno na treningu poučavao vještine i principe razumijevanja igre, od selekcije šuta, selekcije dodavanja, prepoznavanja jakih i slabih strana protivnika i vlastitih suigrača, kako dobivati utakmice, imati svijest o trenutačnom rezultatu i vremenu utakmice, kako odigrati početak i završnicu četvrtine. Sve su to principi razumijevanja igre.


Slavko Trninić i Toni Kukoč


Od Krešina odlaska prošlo je više od četvrt stoljeća, od Draženove tragične smrti još i više, 28 godina. Vrijeme leti, kapetane…


– Odlaskom Ćosića i Dražena krenula je stagnacija hrvatske košarke. To su dva velika čovjeka koji ne bi dozvolili to propadanje.
Trninić je u sezoni 1984./’85. sjeo na klupu Splita, tadašnje Jugoplastike i sa Žutima igrao finale Kupa bivše države. Bio je to početak uspjeha momčadi koje će kulminirati s tri naslova prvaka Europe i Kukočeve tri titule s Bullsima. Ulazak u Kuću slavnih točka je na “i” velike karijere.


– Treba prije svega reći da ta nagrada pripada Toniju i njegovoj obitelji i da se to zna. Baš kao i Ćosić, Toni je bio ektomorf, mršav i visok. Rad s Krešom pomogao mi je kod Tonija, u načinu treniranja. S takvom tjelesnom građom bio je superioran neovisno o tjelesnoj masi. Pobjeđivao je tehničko-taktičkom perfekcijom, inventivnom kreativnošću, brzinom izvedbe i brzinom opažanja akcija i reakcija protivnika. Učen je da selektivno odlučuje i reagira u igri. Toni i Dino su bili usmjeravani na situacijskom treningu da prepoznaju dva-tri poteza protivnika unaprijed i selektivno rješavaju situacije u igri. Kukoč je imao spontanost i inovativnost u igri, a bio je otvoren prema novim “znanjima u igri”. Nastavio je Ćosićevu višedimenzionalost igre. S druge strane, Dino Rađa bio je posljednji centar koji je znao selektivno rješavati situacije bočno i leđima okrenut prema košu.


Brušenje dragulja


Trninić je vodio Žute u ključnom dijelu razvoja Kukoča i Rađe. Bili su golobradi dečki pred kojima je bila velika karijera.
– Kako sam skenirao Kukoča, skenirao sam ga na koji način mogu oblikovati ovaj dragulj. Kako pretvoriti njegove polivalentne dispozicije u polivalentnu tehniku, taktiku i igru. Nije konstruktivno komunicirati o nekome koje su njegove slabe strane ličnosti ili igre. Trenerska je funkcija poticati jake strane izvedbe, smanjivati slabe strane, te prepoznati potencijalne prijetnje u razvoju karijere pojedinog sportaša. Primjerice, nizak šuterski rang za mnoge je igrače u Hrvatskoj ovog trenutka veliki problem.


Dalje, poticanje razvoja potencijalno jakih strana igre pojedinog igrača je važan zadatak trenera. To su četiri aspekta trenerskog djelovanja u oblikovanju stvarne kvalitete pojedinog igrača. U moje vrijeme govorilo se o jakim i slabim stranama igre. Danas se razgovara o potencijalnim prijetnjama u razvoju igrača i koje su njegove potencijalno jake strane. Uživanje je raditi s takvim profilima igrača kao što su Ćosić, Kukoč i Rađa. Recimo, Dino je bio simbol jake etike rada, a Toni izraženog motoričkog potencijala. Sve što je Rađa postigao u svojoj karijeri rezultat je njegove mentalne čvrstoće, jake etike rada i posvećenosti u unaprjeđivanju izvedbe.


Trninić je zagrebao malo ispod površine, ukazujući što bi običnom ljubitelju košarke prošlo ispod radara.
– Toni je bio dragulj s gledišta koordinacije i funkcionalne ravnoteže. Jer brzo je pretvarao neravnotežni u ravnotežni položaj, u čemu je Michael Jordan bio najveći u povijesti košarke. Gray i Gambetta tvrde da je Jordan imao najbolju funkcionalnu ravnotežu od svih košarkaša. To znači brzo pretvaranje neravnotežnog u ravnotežni položaj u izvedbi šuta ili bilo koje druge vještine. Toni je u tome bio broj jedan u našim okvirima. Kada imate igrača, koji brzo prelazi iz neravnoteže u ravnotežu, koji može organizirati pokret u svrhovitu cjelinu kada mu jednom to motorički demonstrirate, tada možete značajno utjecati na unaprjeđivanje njegove izvedbe.


Zlatko Horvat i Slavko Trninić
Foto Davor Kovačević


Brzo je usvajao i brzo primjenjivao vještine. Toni je, kada je jednom usvojio jedan pokret, on bi ga odmah primjenio u situacijskom treningu. To su veliki igrači, njima ne treba milijun ponavljanja da bi došli do visokog automatizma i do razine primjene vještine u uvjetima utakmice. I to je nešto što treba isticati, što se tiče onih karakteristika koje su odredile njegovu kvalitetu igre i brzinu učenja. Normalno, njegova košarkaška inteligencija i otvorenost prema novim “znanjima u igri” i novim iskustvima omogućila mu je napredovanje u igračkoj karijeri. Igrači koji imaju visoku idejnost, kreativnost i maštovitost, imaju potrebu stvarati igru izvan trenerovog koncepta igre. Dakle, mnoge karakteristike su u pozadini razvoja igrača, koje nadrastaju standardne načine razmišljanja.
Kukoč danas živi u Chicagu i savjetnik je u Bullsima, što samo potvrđuje njegovu kompetentnost i vrijednost.


– Toni je “consigliere” u Bullsima i zato drugačije promatra košarku. Za njega je košarka igra sastavljena od vještina koje se testiraju u fazi obrane i napada. Dakle, Kukoč je inicijalno razmišljao drugačije od drugih, naučio je kako pobjeđivati u Ligi prvaka i NBA sustavu, s atipičnim profilima igrača. Jordan je atipičan, Pippen i Kukoč također. To je prva selekcija, koja je srušila sve vrste poimanja košarkaške igre, kakva momčad i kakav profil momčadi može biti uspješan. Nisu imali klasičnog “playmakera” i nisu imali vrhunskog centra. Bez jednog Billa Russella ili Boba Cousyja niste mogli osvojiti prvenstvo sa Celticsima. Momčad Chicago Bullsa je imala tri “all-round” igrača i ostale kvalitetne igrače koji su uspješno obavljali zadatke unutar pozicije i uloge u igri. Izvanredno su uvježbali “triangle side offense”, koji je postavio Tex Winter već 1964. godine pod imenom “triple post offense”.


Na klupi Žutih Doktora je naslijedio Zoran Moka Slavnić, a kasnije je stigao Božidar Maljković, koji se dvaput popeo na krov Europe, a Toni i treći put sa sastavom koji je vodio Željko Pavličević.
– Božidar Maljković je vrhunski trener i vrhunski lider, koji ima izraženu emocionalnu inteligenciju. Uz to, ima vještinu uspješne komunikacije. Posjedovao je sposobnost da kreira motivacijsku klimu za oblikovanje taktike igre na razini visoke organizacije igre te stil rukovođenja u kojem dozvoljava igračima da kažu svoje mišljenje. Mislim da su te četiri osobine važne i u suvremenom trenerskom djelovanju, jer danas je nemoguće biti učitelj na temelju ekspertnog znanja i iskustva, to je nedostatno. Primjerice, Ranko Žeravica smatra da je najvažnija karakteristika svakog trenera vještina uspješne komunikacije.


Od Woodena do Popovicha

Mene je kroz karijeru fascinirao John Wooden, kao učitelj košarkaške igre, koji je utjecao na formiranje velikog broja NBA igrača i ostvario niz natjecateljskih rekorda. Osvajao je deset nacionalnih sveučilišnih prvenstava s različitim postavama. Imao je 1964. i 1965. jednu generaciju s Gailom Goodrichem, Waltom Hazzardom i Keithom Ericksonom, kada je imao baš nisku postavu, baš za »small ball« košarku, kako je danas nazivamo. S druge strane imao je postavu s krilima 1969. godine, sa Sidneyjem Wicksom i Carthyjem Rowom pa s centrima Kareem Abdul-Jabbarom i Billom Waltonom. Osvajao je prvenstva s tri različite strukture profila igrača. Za mene Wooden je najveći učitelj i trener košarkaške igre, a još je bio »All American guard« od 1931. do 1933. godine. Dakle, bio je ekspert igrač i ekspert trener. Neumitno, tu su još Red Auerbach i Phil Jackson, koji je izuzetan znalac košarkaške igre i odnosa prema igračima. Auerbach nije bio samo impresivan natjecateljski trener, već i sposoban menadžer. U ovim vremenima to je Gregg Popovich…

Mislim da je potpuno u pravu. Druga karakteristika je emocionalna inteligencija, treba prepoznati i utjecati na to kako se igrači osjećaju, prepoznati njihove motive i poticati određene mehanizme njihove ličnosti. Treće obilježje suvremenog trenera je sposobnost kreiranja pozitivne motivacijske klime na treningu i utakmici, usmjerenu na savladavanje vještina i principa organizacije igre, te poticati usmjerenost igrača i cijele momčadi na natjecateljski rezultat. Četvrto, važno je da trener provodi podupirajući stil rukovođenja, koji potiče autonomiju igrača, što je bitno u razvoju njegove samoodređenosti. Mislim da diktatorski ili kontrolirajući stil rukovođenja kao koncept nema opstojnost u radu s novim digitalnim generacijama. Taj utjecaj na samoodređenost igrača u igri je najvažniji.


Zašto? Jer igrač tada stječe unutarnji kompas u rješavanju situacija u igri. Takav profil igrača ne temelji svoje odluke i reakcije samo na poruci trenera. Kormilari igre su igrači, oni donose uspjeh jedne taktike te čine trenere i klub velikima. Trener može ostvariti pravi natjecateljski rezultat samo ako ima izraženu stvarnu kvalitetu igrača. Zato je generacija sa Ćosićem, Mokom, Mirzom, Kićom, Dalipagićem, Jerkovom… impresivna generacija. Imala je, pojedinačno gledano, visoku samoodređenost i bila je sposobna igrom garantirati rezultat. S druge strane, Pino Gjergja, Daneu i Korać u svojoj su generaciji bili neumitno nositelji igre i najkvalitetniji igrači. Moka, Mirza i Kićanović nesumnjivo čine trolist stvaratelja igre generacije Ćosić, Jerkov, Dalipagić. Sve su to ličnosti koje su imale autonomiju, kompetenciju i koje su nevjerojatno razvijale kvalitetu suradnje u igri. Oni su povezivali konce igre. Ne samo da su bili stvaratelji igre, već su vlastitom izvedbom i odnosom prema kolektivnom nadigravanju u igri pobjeđivali protivnike.


Nesuđena dinastija


Od 1989. do 1992. Trninić je vodio Zadar u dva polufinala bivše države i igrao u finalu doigravanja prvog prvenstva Hrvatske.
– Devedesetih smo trebali stvoriti dinastiju od Zadra… Ćosić je doveo tri igrača koji su posjedovali visok potencijal, Sinišu Kelečevića, Dejana Bodirogu i Zvonimira Ridla. No, postojala je opozicija u i izvan Zadra kojoj nije odgovaralo da Zadar postane dominantna institucija u hrvatskoj košarci. Kada nisam ostvario ono što je pripadalo toj generaciji s obzirom na prikazanu igru, okrenuo sam se sportskoj znanosti. Nastojao sam znanost i struku povezati u cjelinu. Uspio sam u tome kroz sveučilišno djelovanje kao znanstvenik i predavač kroz analizu, učenje i interpretaciju košarkaške igre. Predavao sam velik broj predmeta, između ostalih Teoriju i metodiku košarke, Teoriju sportskih igara, Teoriju treninga, Znanstvena istraživanja u sportu, Transformacijsku učinkovitost sadržaja treninga, Situacijsku učinkovitost te predmete na izbornom smjeru košarka.


Kada je skrenuo u znanstvene vode, Trninić je dao doprinos kroz individualni rad s mlađim kategorijama u Ciboni, iz koje su između ostalih izašli NBA igrači Gordan Giriček i Dalibor Bagarić.
– Zadržao sam strast prema košarci i mogao bih i danas prenijeti znanje, ne samo iz područja stjecanja vještina, kroz akademiju usmjerenu na razvoj igrača s izraženim potencijalom. Nemoguće je sustavno ostvariti razvijanje igrača bez prijelaznog razdoblja. Kada sam 4. travnja 1984. preuzeo Jugoplastiku, imali smo puno vremena za rad. Uključio sam nakon samostalnog šest mjesečnog rada u prijelaznom i pripremnom razdoblju Josipa Grdovića. Član stručnog stožera bio je i kondicijski trener mr. Luka Radman. U prvih šest mjeseci treninga stvorena je navika jake etike rada, što je temelj kontinuiranog razvoja tehničko-taktičkih vještina, kao i razvoja ličnosti i vrhunske izvedbe igrača. Danas nemamo tu vrstu košarkaške edukacije u prijelaznom razdoblju.


Nekad smo imali Badiju ili Poreč, specijalne kampove za bekove, krila, centre i svestrane igrače, kojima smo omogućili rad sa sveučilišnim američkim trenerima i našim učiteljima košarkaške igre. Problem je što danas naši klubovi nemaju glavne konzultante koji će postaviti sustav razvoja institucije. Krešo je bio najjači u struci kada je trebalo procijeniti potencijalnu izvedbu, odnosno mogućnosti razvoja igrača u perspektivi. U košarci, važno je odrediti potencijal izvedbe i razlikovati ga od trenutačne razine izvedbe. Postoje 20 kriterija za procjenu trenutačne stvarne kvalitete igrača. Kada bi se procjenjivalo prema tim kriterijima, koji su temelj za procjenu stvarne kvalitete u obrani i napadu, tada bi se smanjila mogućnost pogreške u procjeni. Kada vidiš takav potencijal igrača koji može igrati na svih pet pozicija, tada možeš konkretno procijeniti njegovu ukupnu stvarnu kvalitetu u igri te kontinuitet karijere. Ali ne možeš procijeniti koliko će NBA naslova osvojiti poslije tri Lige prvaka. Kada imaš igrača koji igra na više pozicija, poput Kukoča, Bodiroge i Ćosića, to su igrači koji zadovoljavaju kriterije košarke u budućnosti.


Ne samo što više nema takvih polivalentnih igrača, više nema ni košarkaških učitelja.
– Ono što trenera čini velikim je razvoj potencijala igrača, selektivne korekcije pogreške u izvedbi te način povećanja stupnja razumijevanja igre. Učitelj košarkaške igre razvija cjelokupni potencijal igrača, poučava igrača tehničko-taktičkih vještinama i principima razumijevanja igre, dok je trener primarno usmjeren na iskorištavanje potencijala i njegovu trenutačnu stvarnu kvalitetu. Mi danas više nemamo učitelje košarkaške igre. To postaje problem i u SAD-u, gdje se košarka pretvara u atleticizam. Ni studentska košarka više nije ista.


Još u mlađim selekcijama reprezentacija Hrvatske ima uspjeha, ali poslije…
– Najvažnija faza u razvoju igrača je tranzicija iz kadeta ili juniora u seniore. Toni je sa 16 godina ušao u rad sa seniorima, Komazec s 15 i pol, kao i Dražen, a Dino sa 17. Oni su imali brzo odrastanje uz kvalitetne suigrače i kvalitetne trenere. Komazec je sedam godina bio moj učenik, s 19 godina MVP prvenstva bivše države uz prosjek od 31.3 koša. Imao je umijeće da kompenzira nedostatke, korigira pogreške u izvedbi. Danas se rad u seniorskim selekcijama primarno svodi na uvježbavanje kolektivne taktike, na razvoj stabilnosti u brzini i preciznosti šuta i na fizičku spremu. Na taj način ne možete razvijati igrače koji su superiorni u izvedbi.


Michael Jordan, Larry Bird i Magic Johnson su tri najbolja primjera, oni su stalno učili nove vještine, nove trikove u igri u razdoblju nakon natjecateljske sezone. To je nestalo i zato nemamo adekvatan razvoj igrača. I mladi i stari igrači imaju isto vrijeme rada. Toni, Dino, Perasović, Burić i Sobin trenirali su na način da je natjecateljsko razdoblje za njih bio produžetak pripremnog razdoblja. Na taj se način tehničko-taktičke i psihološke vještine razvijaju u kontinuitetu. Moji učenici poučavani su da je najvažnije ostvariti vlastiti potencijal, ali da to nije moguće ako se ne usvoje osnovne i napredne vještine i visok stupanj razumjevanja igre. Ako igrač nema visok motiv za postizanje uspjeha i dominacije, ako ne uživa u natjecanju sa samim sobom i sa drugima, kao Dražen, ako nema izraženu mentalnu čvrstoću i posvećenost u unaprijeđivanju izvedbe, neće ostvariti svoj potencijal.


Sinj i Split


Jabuka ne pada daleko od stabla, Slavkov sin Marko proteklog je ljeta preuzeo Alkar nakon što je Cedevitu Junior uveo u Premijer ligu.
– Marko je autonoman čovjek, kompetentan, povezan s vrhunskim trenerima u svijetu košarke. Uz Alkar, ujedno radi i s U-20 reprezentacijom Hrvatske zajedno s Dinom Repešom. Doktorirao je s 30 godina. Da bi se prepoznalo ekspertno znanje i iskustvo te njegova primjena na oblikovanje momčadi, stvaranje igre i igrača, morate imati kontinuitet rada. Velike momčadi zadržavaju 80 posto ekipe u rosteru. To je siguran uvjet uigranosti, uvjet napredovanja jedne ekipe te uvjet stvaranja kontinuiteta uspjeha. Jedini klub koji je to ostvario je Zadar i ima daleko najveće uvjete za rezultat jer je jezgro momčadi zadržano.


Za Dončića je košarka igra, zabava i radost

Luka Dončić je trenutačno igrač broj jedan s ovih prostora. Neopisiva je lakoća s kojom igra.
– Luka Dončić je već od 13. godine imao individualizaciju treninga, koja mu je omogućila da do 17. godine stekne vještine do razine prenaučenosti. On je igrač koji ima nevjerojatnu košarkašku inteligenciju i visok stupanj razumijevanja igre koji se očituju u selektivnom odlučivanju i reagiranju u igri, od selekcije dodavanja, selekcije prodora, selekcije šuta, do korištenja igrača u odnosu na njihove jake strane. Za njega je košarkaška igra – igra, zabava i radost. To možete postići samo onda kada vještine dovedete do razine umijeća, a on je to postigao već do 22. godine života. Ono što je bitna karakteristika njegovog profila ličnosti je da povezuje, ne samo igru, već i momčad. Dončić je najveća koherentna moć u reprezentaciji Slovenije, u igri i izvan igre, a to je ono što je statistički nemjerljivo. Takav profil igrača vam može garatirati rezultat. To je bio Krešimir Ćosić u svojoj generaciji, Dražen Petrović, Toni Kukoč i Dino Rađa u svojoj generaciji. Gledajući slovensku reprezentaciju, ona je oslikala upravo taj aspekt na najvišoj razini. Izgubili su od Francuske, koja ima toliko NBA igrača, u zadnjim sekundama, na blokadu šuta iz drugog plana. Mi ovog trenutka nemamo takvog igrača. Da biste imali takav profil izvedbe, morate imati profil ličnosti i takav kontinuitet karijere. On je prijelazno razdoblje u godišnjem ciklusu najkonstruktivnije koristio od svih igrača za unapređivanje individualne i timske izvedbe. Igrač koji ima takvu brzinu percepcije, znači brzo opaža greške u kontroli pozicije i reakcije obrane. Te mu karakteristike omogućavaju da potvrdi u milisekundi svog centra na alley-oop deset puta, ili sve suigrače u trenutku izlaska iz kretnje za šut i time »produžava vrijeme« otvorenog šuta suigraču. Kada imate takvog igrača, koji ima selektivno odlučivanje i reagiranje u igri, koji prepoznaje poteze suigrača i protivnika i koji u svakom trenutku selektivno reagira, imate pod kontrolom igru i rezultat.

Svi ostali su mijanjeli strukture momčadi. Mijenjala je i Cedevita Junior, gdje je Marko ostavio nositelje igre, od Šabića, Smajlagića, Bošnjaka i Radovića s kojim je radio u kadetskoj i juniorskoj selekciji. Zadržali su određenu kompoziciju i popunili je na deficitarnim mjestima tako da imaju kvalitetno strukturiranu momčad. Split ima problema s uigranošću, što se automatski odražava na razinu pripremljenosti i na sportsku formu. Današnji treneri imaju značajno veće probleme nego što smo ih mi imali za vrijeme naše trenerske karijere. Odnosi se to na socio-ekonomski status i sastav momčadi. Oni većinom nemaju ni prijelazno razdoblje u kojem bi se moglo vidjeti njihovo znanje u stvaranju vrhunskih igrača i igre. Ako svake sezone imate novi sastav ekipe, nemate mogućnost stvaranja visokih natjecateljskih rezultata, naročito na međunarodnoj razini. To su objektivne teškoće današnjih trenera.


Iza nas su Olimpijske igre i neuspjeh u splitskim kvalifikacijama za Tokio. Njemačka je zaustavila Hrvatsku, a zatim i Brazil Aleksandra Petrovića. Zanimljivo, nije prošla nijedna reprezentacija koja je bila domaćin kvalifikacijskog turnira, uključujući Srbiju.
– Današnji trener u reprezentaciji mora biti sposoban da u najkraćoj jedinici vremena postavi selekciju igre koja će ostvariti trenutačni potencijal momčadi. To je jedna vrsta umijeća kojoj mi nismo poučavani ni na studijima, već smo usmjeravani da u maratonskim pripremama natjecanja, gdje smo imali izvrsne generacije, stvorimo uigranost i protutaktiku u odnosu na protivnike na najvišoj razini. Takav pristup je omogućio ostvarenje cjelokupnog potencijala igrača i uvježbanost odabranog sustava igre, kao i stvaranje timskog jedinstva. Danas su novi trenuci u kojima nijedna momčad nema adekvatno zajedničko vrijeme rada.


Ako igrači nisu pripremljeni prije dolaska u dvotjedni ciklus, na natjecanju teško možete kontrolirati ritam i intenzitet igre, koji su najvažniji za natjecateljsku uspješnost momčadi. Nesposobnost zadržavanja koncentracije i intenziteta igre imati će za posljedicu prazne intervale igre, u kojima će protivnik proizvoditi aktivne minute, koje će u konačnici biti ključne za rezultat. To je bio slučaj protiv Njemačke u završnim minutama utakmice. Smatram da je svaki igrač odgovoran za razinu pripremljenosti s kojom dolazi u reprezentaciju. Mi moramo znati uzročne mehanizme neuspjeha da bismo govorili o korekcijama u svim aspektima, od priprema pa nadalje. Ukoliko objektivno nisi bio trener i nisi bio u problemima s vremenom, koji ti onemogućava ostvarenje temeljne zadaće – uvježbati odabrani sustav igre, koji je primjeren potencijalu momčadi, ne znaš kako pravovremeno uskladiti akcije u igri.


Nemoguće je postići precizni “timing” u igri ako pripreme traju tjedan ili dva. Ako momčad nema pod kontrolom četiri sastavnice igre – proaktivnu obranu, hvatanje odbijenih lopti, kontrolu loptu do selektivnog šuta i agresivan skok u napadu – ne može kontrolirati intezitet i ritam igre. Moramo znati koji su psihološki razlozi zbog kojih nismo uspjeli kontrolirati ritam igre, a koji kondicijski razlozi. Ako odgovorite na ta pitanja, onda znate uzročne mehanizme uspjeha ili neuspjeha.


Bogati životopis

Prof. dr. sc. Slavko Trninić rođen je 15. srpnja 1951. godine u Zadru. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Zadru, dok je na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu diplomirao 30. travnja 1975., magistrirao 1982. i doktorirao 1995. godine, obranivši doktorsku disertaciju pod naslovom: »Strukturna analiza znanja u košarkaškoj igri«.
Uz stvaranje vrhunskih igrača i natjecateljskog rezultata, oblikovao je i znanstveno-nastavnu i stručnu literaturu te znanstvene i stručne radove, uspješno spojivši teoriju i praksu sporta. Dao je izniman znanstveni, stručni i pedagoški međunarodni doprinos kineziologiji, a njegove publikacije predstavljaju trajnu vrijednost za edukaciju budućih stručnjaka ne samo u košarci, već i u drugim ekipnim sportovima. Njegovi radovi su citirani, što potvrđuju citatne baze Web of Science, Scopus (731) i Google Scholar (1449 puta).
Trninić je do umirovljenja bio redoviti profesor u trajnom zvanju na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Splitu, mentor poslijediplomandima u 6 doktorskih disertacija i jednom magistarskom radu. Objavio je 83 znanstvena i stručna rada u zemlji i inozemstvu od čega 49 znanstvenih radova i 34 stručna rada.
Trenersku karijeru počeo je 1976. u Industromontaži (danas Zrinjevac). Vodio je ljubljanski Brest (danas Cedevita Olimpija), kadete Zadra (1982.-1984.), s kojima je bio prvak bivše države, Jugoplastiku (1984.-1985.), Zadar (1989.-1992.), bio je izbornik mlade košarkaške reprezentacije Hrvatske (1992.), opet trener Žutih (1993.-1994.), a posljednji pravi angažman bio mu je Karlovac (1996/1997.), koji je uveo u Prvu ligu. Nakon toga je do 2002. vodio omladinski pogon Cibone. Manje je znano da je za Olimpijske igre u Moskvi 1980. godine, gdje je osvojeno zlato, bio član Stručnog stožera koji je strukturirao plan i program priprema.
Tijekom svoga trenerskoga staža sudjelovao je u oblikovanju velikog broja košarkaških reprezentativaca (Kukoč, Rađa, Vranković, Bodiroga, Komazec, Perasović, Alanović, Sobin, Gregov, Marcelić, Šarlija, Kelečević, Popović, Bagarić), čime je dao svoj doprinos u razvoju vrhunskih igrača te time utjecao na afirmaciju košarke u Hrvatskoj i svijetu.

U tom jednom zatvorenom krugu ljudi ipak ima trenera koji koriste golemo znanje doktora Trninića.
– U kontinuitetu još komuniciram s Darijom Gjergjom, kao i s Draženom Anzulovićem, koji je kao hrvatski izbornik počeo izvanredno, no teško je biti odgovoran za nepriprepremljenost pojedinih igrača. To su treneri kojima sam bio supervizor u Ciboni i nakon toga smo nastavili taj kontinuitet komunikacije. S Draženom i Darijom sam povezan strukom i prijateljstvom. Za mene je najvažnije da je trener otvoren prema novim iskustvima i novim znanjima. U praksi postoji problem zatvorenosti kod trenera. Ne postoji ta kultura komunikacije koja osigurava produktivan razgovor i razvoj pojedinog profila znanja.


Duda Ivković

Prije nepunih mjesec dana preminuo je Dušan Ivković, jedan od trenerskih velikana europske košarke.
– Duda Ivković je bio neumitno trener visokog autoriteta znanja i ličnost, koji je znao kako dobivati utakmice na različitim razinama natjecanja. Pripada najvećim trenerima ovog šireg prostora – kaže Trninić.

Mislim da je najvažnije, i u znanstvenom svijetu, ne samo pedagoško-stručnom svijetu, imati kontinuitet komunikacije. Znanost… Najteže je postići dvije karijere, terensku i sveučilišnu, postati znanstvenik- praktičar. Godine 1951. Hans Eysenck, najcitiraniji psiholog do 1997. godine, kreirao je termin znanstvenik-praktičar. Tvrdio je tada, a tvrde i danas mnogi znanstvenici, da je najteže povezati znanost i praksu i postati znanstvenik-praktičar u bilo kojem području. S jedne strane znanstvenici, koji nisu u praksi, ne toleriraju vas jer imate praktično djelovanje i imate to svjedočanstvo u praksi. S druge strane, ne toleriraju vas ni praktičari koji nisu skloni oznanstvenjenju vlastitog sustava rada.


Priručnik


Iako je u mirovini, Trninić nije “uvukao vesla”. Naprotiv.
– U ovom trenutku pišem priručnik 1, 2 i 3 – kako kreirati uspjeh u košarci. Došao sam do 220 stranica teksta, bez diagrama i slika. Pokušavam obraditi kategoriju uspjeh i neuspjeh, koji su uzročni mehanizmi jednog i drugog faktora, te objasniti osnove igre i principe razumijevanja igre. Radi se o vještinama, problemima u usvajanju vještina, pogreškama u izvedbi, selektivnim korekcijama pogreški u izvedbi, te načinima poučavanja i primjene vještina u igri. Nadalje, objašnjene su intervencijske tehnike koje potiču psihološku spremnost pojedinca i homogenost momčadi. Smatram da emocionalna i fukcionalna povezanost igrača utječu na ostvarenje potencijala momčadi. Važni su odnosi u ekipi, timsko samopouzdanje i kolektivna učinkovitost. Sportsko okruženje je važno za kreiranje motivacijske klime. Osobine suvremenih trenera moraju biti i sposobnost kreiranja pozitivne motivacijske klime. Ako to niste ostvarili, nemate jedan od preduvjeta za uspjeh u suvremenom sportu.


Šetnje

Ja sam strastveni šetač, kao i Željko Obradović. Kada šetate, pročišćavate percepciju i stvarate unutarnji mir. Zato što vam aktivnost u prirodnom ambijentu potiče aerobnu energiju i interakciju s prirodom.

Na kraju trenerske karijere Trninić je radio u Ciboni i zato sa zadovoljstvom gleda momčad Vladimira Jovanovića.
– Cibona trenutačno ima najveći potencijal momčadi u hrvatskoj košarci. Nužan je kontinuitet rada jer on jedini omogućava izgrađivanje potencijala igrača i cijele momčadi. Pitanje je samo koliko će natjecateljsko iskustvo biti hendikep za tu selekciju u situacijama “psihoze” rezultata. Njihova potencijalna izvedba je trenutačno najviša u hrvatskoj košarci i ako zadrže kontinuitet, koji su započeli u pripremnom razdoblju, mogli bi biti dominantna momčad.


Hrvatski košarkaški savez je okrenuo ploču, ABA liga više nije prioritet, već europska natjecanja, u kojima posljednjih sezona nema hrvatskih klubova.
– Naše prvenstvo ne može biti konačni kriterij za procjenu potencijala momčadi. ABA liga? Viša razina natjecanja, koja je primjerena za procjenu stvarne kvalitete igrača i momčadi, kao i liga vezana za različite kupove u Europi. Ako ne sudjelujete u međunarodnim natjecanjima, ne možete stjecati međunarodno iskustvo i međunarodnu kvalitetu. Nemate ni kriterij na temelju kojeg ćete procjenjivati vlastitu strukturu stvarne kvalitete igrača i momčadi. Smatram da je svako kvalitetno natjecanje temelj u razvoju profila izvedbe igrača. Ukoliko ne napravimo promjene u sustavu rada u klubovima, koje će biti usmjerene na hiperprodukciju igrača, nemamo budućnosti.


Nije problem samo rad na parketu, nije riješen ni okvir financiranja. Klubovi su upućeni na lokalnu samoupravu, bez koje mogu staviti ključ u bravu.
– Nužno je otvoriti priliku ljudima, koji imaju financijske mogućnosti, da pomognu sportskoj instituciji u oblikovanju kvalitetnijih momčadi. Ako upravljate određenim klubom, vi ćete selekcionirati najkompetentniji kadar i stvoriti sustave razvoja ograča od škole košarke do seniorske selekcije i na taj način ostvariti hiperprodukciju igrača. Dok se ne izvede takav zaokret, mi nemamo buduće vrijeme pod kontrolom. Naši igrači imaju genetski potencijal za najviša dostignuća. Zato pišem priručnik o uzročnim mehanizmima uspjeha i neuspjeha.


Obradović i Nikolić

U pripremnom dijelu sezone Partizan je gostovao na Liburnia kupu u Opatiji s povratnikom na klupu Željkom Obradovićem.
– Željko Obradović je trener koji je izraženo natjecateljski »coach« s jedne strane, ujedno i učitelj jer u konačnici on je učenik najvećeg znalca košarkaške igre Aleksandra Nikolića, koji je ostavio nesumljiv trag i na mene. Ranko Žeravica, Aleksandar Nikolić i ja smo predavali na košarkaškim seminarima u kontinuitetu gotovo tri desetljeća. On je bio sveučilišni profesor i rekao bih najveći gospodin jugoslavenske košarke, koji nikad nije govorio protiv nikoga i uvijek je imao primjerenu i pravilnu poruku.
Kada srpski trener dobije angažman u inozemstvu, povede još tri pomoćnika sa sobom. Kod hrvatskih trenera to baš nije slučaj.
– Postoje i pozitivni primjeri u tom kontekstu, od Dražena Anzulovića s dva kondicijska trenera, Velimira Perasovića do Aramisa Naglića. Nesumljivo je najprimjerenije stvarati vlastite učenike pri određenim angažmanima. Veliki trener nije samo onaj koji kreira igru i rezultat i stvara vrhunske igrače, već i onaj koji stvara vrhunske trenere.

Znači, moramo pričekati knjigu…
– Mislim da trebamo. Smatram da se ne može ništa učiniti za razvoj hrvatske košarke ukoliko nemate provedbu određenog sustava cjelovitog razvoja igrača u klubovima. Vi možete utvrditi stanje košarke u Hrvatskoj, u svim klubovima, kao ulaznu informaciju. Možete planirati, odnosno postaviti ciljeve i vremenske cikluse u kojima možete utjecati na određene stvarne promjene, možete postaviti i zadaće određenim trenerskim strukturama, ali provedba cijelog tog sustava i njegovo nadziranje mora biti od glavnog konzultanta kluba koji u konačnici analizira i interpretira ono što je učinjeno u određenom vremenskom intervalu. U hrvatskoj košarci ne postoje glavni konzultanti struke. Oni su najvažniji za razvoj stručnog djelovanja u klubu jer s jedne strane moraju biti vizionari, a s druge strane operativci.