Deset godina stajao je hrvatski rekord Dejana Patrčevića u Ironmanu, a u manje od mjesec dana Andrej Vištica dva puta ga je obarao. Rođeni Ljubušak, danas s adresom u Makarskoj, u Kopenhagenu je 22. kolovoza oborio Patrčevićev rekord (8:12:18) za 38 sekundi, da bi prije točno dva tjedna završio Ironman u Klagenfurtu za 8 sati, 7 minuta i 56 sekundi. To je skoro četiri minute bolje od njegova prvog rekorda i vrijeme koje mu je donijelo osmo mjesto na utrci.

– Zadovoljan sam, trenutno malo i umoran jer sam se sada opet vratio u trening. Evo, već se spremam za nove utrke – govori nam 38-godišnji Andrej Vištica dok se u Makarskoj, gdje se doselio prije pet godina zbog boljih uvjeta za trening, sprema za nove pothvate. Uskoro mu slijede nove utrke, pa odmora od Ironmana u Klagenfurtu gdje je morao plivati 3,8 km, biciklirati čak 180 km i potom trčati 42 km, nema puno.

Jednom se živi

Nakon deset godina uspjeli ste oboriti hrvatski Ironman rekord, i to dva puta u mjesec dana. Jeste li se nadali ovakvom uspjehu?

– Pa i jesam i nisam. Za taj Kopenhagen sam očekivao da mogu ići ispod rekorda, išao bih sigurno i prije, ali sam se u zadnje vrijeme fokusirao na brdovitije utrke gdje je i vrijeme onda sporije. To mi bolje leži i ciljao sam na plasmane na takvim utrkama, dok mi brze nisu bile u fokusu. Prošle godine sam zacrtao da završim Ironman ispod osam sati, ali je sve bilo otkazano zbog koronavirusa. Prije Kopenhagena sam imao utrku u Francuskoj. Kockao sam se, znao sam da se u tjedan dana nije dovoljno oporaviti nakon Ironmana, ali sam išao pod motom »jednom se živi« pa ako uspijem, uspijem.

Zato i nisam očekivao da bi moglo doći do rekorda, odnosno teško je očekivati da ćeš spojiti dvije dobre utrke u dva vikenda. I onda je došao Klagenfurt, koji mi je izgledao kao spora utrka. Ispostavilo se da sam bio u krivu, ali sve do trčanja mi rekord nije bio na pameti. Lošije sam krenuo u utrku s plivanjem i bicikliranjem, tek pred kraj trčanja sam shvatio da bih ga mogao srušiti jer sam trčao daleko najbolje vrijeme dosad.

Kako izgleda vaša sezona, koliko utrka godišnje odradite?

– Ima dosta utrka, obično radim četiri puna Ironmana godišnje, još četiri ili pet polu-Ironmana i poneku kraću utrku. Ove godine već imam četiri završena Ironmana, Mallorca će biti peta utrka i razmišljam još o Južnoj Africi, ali to je još upitno. Zavisi o glavi, koliko će mi se dati nakon Mallorce jer je moguće da dođe do zasićenja i da kažem da je vrijeme za malo odmora.

Koliko je fizički, ali i psihički naporno baviti se ovim sportom? Dođe li vam ponekad osjećaj da vam se ne da trenirati ili odraditi utrku?

– Rekao bih da je ovo podjednako i fizički i psihički težak sport. Jedno bez drugoga ne ide. Dođe do tih situacija kada si umoran i kada ti se ne da, a sada sam u nekom dobrom ritmu i uzlaznoj putanji. Kada si u takvoj fazi sve je puno lakše, lakše se motivirati. Veći je problem kada se trudiš i daješ sve od sebe, a onda utrku odradiš ispod nekih očekivanja. Poslije takve utrke se teže motivirati, iako i takav neuspjeh može biti motivacijski. Ali ako se zareda nekoliko loših utrka, onda zna biti psihički teže. Utrke su zapravo na kraju najlakše, puno je psihički teži taj proces pripreme za utrku.

Izbjegava odustajanje

Jeste li ikada morali odustati zbog težine utrke?

– Nikada nisam odustajao zbog težine, već, na primjer, kada bih ušao u utrku s laganom ozljedom pa bih onda vidio da ne mogu dalje. Ali ne volim odustajanje, ostavi mi uvijek neki ružan osjećaj, čak i kad imam opravdan razlog. Nekako me to odustajanje baš pogodi. Još kasnije kada se susrećem s ostalim natjecateljima, najrađe bih pobjegao, a ne mogu.

Kako ste se odlučili baviti triatlonom? Dosta kasno ste krenuli s prvim treninzima.

– Da, krenuo sam tek pred kraj fakulteta, kod mene je sve nekako naopako išlo. U Zagrebu sam završio Fakultet elektrotehnike i računarstva te sam radio u struci paralelno sedam godina sa treniranjem. Kada sam se počeo baviti triatlonom brzo sam shvatio da me to privlači, a pomagalo mi je i to što su rezultati brzo dolazili, pa me to vuklo u sport još više. Ali opet, bio sam daleko od neke razine da bih mogao razmišljati o profesionalnom bavljenju ovim sportom. Tako da sam najprije odlučio gurati sport i posao koliko mogu, posvetiti se tome. I onda ako nekad nešto uspije super, ako ne, da barem mogu reći da sam probao. Službeno sam iz svoje struke otišao 2013. godine kada sam pobijedio na Europskom prvenstvu u dugom triatlonu i kada su mi se otvorila vrata. Dobio sam prvi poziv u profesionalni tim, pa sam te godine odlučio otići s posla.

Može li se živjeti od bavljenja triatlonom? Koliko vam je financijski sada teže nego kada ste se bavili svojom strukom?

– Teže je sada u smislu da moraš biti u svjetskom vrhu da bi mogao uopće razmišljati da od ovoga sporta živiš. U mojoj struci ne moraš biti vrhunski da bi zarađivao svoju plaću, a ovdje moraš težiti svjetskom vrhu. Samo najbolji mogu zaraditi od toga sporta. Nije kao u timskim sportovima gdje ćeš igrati u drugoj ligi i živjeti od tog novca. Ovdje su novci raspoređeni na sam vrh, brzo to opada kako se spušta niz ranking ljestvicu. Pobjednik utrke u triatlonu može dobiti oko 15 tisuća eura. Sponzori? Da, imamo sponzore, nešto zaradim i na utrkama, a sada se sve više posvećujem i trenerskom poslu te i to dobro funkcionira.

Biste li i drugima savjetovali isto?

– Ovo što sam napravio uvijek je veliki rizik, potrebno je truda i odricanja te mislim da je meni sedam godina života prošlo bez minute slobodnog vremena. Kada sam kombinirao posao i sport, imao sam trening prije posla, pa onda i nakon njega, te na kraju večera i spavanje. To je bio moj dan i to definitivno nije za svakoga. Moraš to stvarno voljeti. Ali svatko ima svoj put i teško je uspjeti kada se kao ja počneš kasno baviti nečime. Tako da svaka osoba mora za sebe odlučiti hoće li se upuštati u tako nešto.

Bez slobodnog dana

Kako vam danas izgleda jedan dan?

– Pa evo, baš danas sam biciklirao 140 kilometara, onda imam kasnije plivanje i to je sve za danas. Ali svaki dan je različit, jučer sam imao ujutro plivanje i dva trčanja kasnije. Imam dva do tri treninga dnevno. Slobodan dan? Rijetko kada. Ako imam neki laganiji dan onda je to aktivni odmor, znači opet nešto treniram, ali sa smanjenim intenzitetom i kraćim trajanjem. Slobodan dan si priuštim eventualno neposredno prije utrke ili nakon nje.

Što osoba koje se bavi triatlonom jede u danu? Imate li neki poseban režim?

– Nemam poseban režim, generalno jedem zdravo, ali ne izbjegavam ništa. Pojedem ja i burek i ćevape, jedem i slatko. Trošim puno energije pa mi ništa neće naškoditi, ali treba biti sve skupa relativno zdravo jer su potrebni nutrijenti da ti se tijelo oporavi iz dana u dan. Ali nemam neki strogi režim.

Nakon rekorda, imate li neke nove ciljeve već ove sezone?

– Uskoro idem na polu-Ironman u Budvu, ali mi generalno bolje leže utrke na punoj Ironman distanci. Nakon toga slijedi Mallorca, gdje će biti teško srušiti rekord jer je staza dosta brdovitija, ali se nadam dobrom plasmanu. Možda bih mogao tu ući u top pet ili čak tri natjecatelja. To mi je sljedeći cilj.