Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike proteklog je tjedna predstavilo reformu sustava socijalne skrbi, koja u jednom paketu donosi i financijske i organizacijske promjene. ​Ti će se njihovi planovi tek testirati u javnoj raspravi, a iz istog su resora dolaze i najave promjena u mirovinskom sustavu, koje će značiti rast najnižih i obiteljskih mirovina, te izmjene zakona o minimalnoj plaći koje bi trebale spriječiti poslodavce da radnicama koji primaju to plaću ne plaćaju prekovremeni ili rad blagdanima. Kroz razgovore sa socijalnim partnerima tek se očekuje prijedlog novog Zakona o radu.

Izvučeno iz konteksta

Predstavili ste ovih dana dosta značajne promjene u sustavu socijalne skrbi, ali dosta se pričalo i o vašoj izjavi u intervjuu HRT-u u koje ste među ostalim rekli i da je Hrvatska fenomenalno mjesto za život. Dosta hrabra izjava za političara. Mislite li i dalje tako?

– Proteklih tjedan dana razgovaramo o izjavi koja je izvučena iz konteksta. Riječ je o emisiji koja je trajala 50 minuta i u kojoj sam govorio o svim segmentima života u Hrvatskoj, pogotovo o makroekonomskom segmentu u kojem imamo trendove rasta, i to je nepobitno.

Pokazatelji su svakako bolji, ali nije to ipak fenomenalno.

– Možemo razgovarati postoji li primjereniji izraz, ali moram ponoviti da je izjava izvađena iz konteksta. No složit ćete se, kada govorimo o mjestu za život, da on nije vezan isključivo za ekonomski prosperitet nego da postoji i čitav niz drugih faktora.

Ako netko zna sve loše strane života u Hrvatskoj, ako je netko suočen s problemima i siromaštva i ograničenjima koje pojedine skupine u društvu imaju, onda ste to vi u ovom Ministarstvu. Zato je ta izjava i problematizirana. Evo, kad maknemo poboljšanje ekonomskih pokazatelja, kad se koncentrirate na ljude kojima se bavi vaš resor, kakva je po vašem mišljenju Hrvatska za te ljude?

– Djela i činjenje govore više od riječi, tako se nadam da će fokus javnosti ipak biti na konkretnim reformama sustava socijalne skrbi i onome što radimo, u kontekstu, a ne izvan njega. Na žalost, ne postoji nijedna zemlja u kojoj je siromaštvo iskorijenjeno, postoje samo zemlje u kojima je ono veće ili manje. To su sve problemi s kojima se suočavaju i razvijenija društva. Ovo je resor u kojem ne postoji trenutak kada možemo stati i reći da smo zadovoljni stanjem. Uvijek postoje ljudi u potrebi, zbog čega moramo neprekidno raditi kako bi unaprijedili cijeli sustav, koji se brine za više od 320 tisuća korisnika. Kada objektivno sagledavamo stvari – siromaštvo se smanjuje, ali smatram da je nužno da se to događa bržim tempom i zato idemo u promjene u svakom segmentu kojim se bavi naše ministarstvo.

foto: Davor Kovačević

Ne okrećemo glavu od onih u potrebi, već reformom sustava socijalne skrbi ulažemo još više u sustav. Samo u sklopu Zakona o socijalnoj skrbi, sljedeće ćemo godine uložiti ukupno 361,9 milijuna kuna, a 2023. godine gotovo dvostruko više – 669,9 milijuna kuna. Predloženim Nacionalnim planom borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje 2021. – 2027. ćemo kroz 17 mjera, vrijednih ukupno 19,8 milijardi kuna, doprinijeti smanjenju siromaštva, smanjenju dječjeg siromaštva, povećanju obiteljske i najniže mirovine te poboljšanju uvjeta stanovanja za socijalno ugrožene. Neke od konkretnih mjera su povećanje primjerenosti socijalnih naknada i poboljšanje pokrivenosti najosjetljivije skupine zdravstveno osiguranih osoba dopunskim zdravstvenim osiguranjem, povećanje dostupnosti odgoja i obrazovanja marginalnim i ranjivim skupinama koji su u lošijem socioekonomskom položaju i redefiniranje modela obiteljske mirovine. Dodatno, tu su još i Nacionalni plan razvoja socijalnih usluga za razdoblje 2021. – 2027. težak 13,2 milijarde kuna i Nacionalni plan izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom za razdoblje 2021. – 2027., vrijedan 18,3 milijarde kuna. Takva ulaganja rezultirat će daljnjim napretkom u segmentu smanjenja siromaštva i unaprijeđena brige o osobama s invaliditetom u Hrvatskoj.

Korak naprijed

Koliko je uopće Hrvatska, odnosno cijelo društvo, zainteresirano za ono što se događa s ljudima koji teško žive od mirovina, koji su osuđeni na socijalnu pomoć. Kad razmišljam o proteklih 20 ili 30 godina, čini mi se da je interes javnosti, interes društva hirovit i povremen i da onda na sreću političara ne postoji stalan pritisak da se stvari istinski mijenjanju.

– Ako samo gledamo broj ljudi koji obuhvaćamo našim resorom – sustav socijalne skrbi, mirovinski sustav te sustav rada i zapošljavanja, vjerujem da je interes velik. To su sve sustavi koji zajedno pokrivaju gotovo sve naše građane i s te strane logično je da postoji interes. Ako imate bilo kakve izmjene u mirovinskom sustavu, to će osjetiti veliki broj ljudi, bez obzira koliko bile velike ili male te promjene. Međutim, jesu li te teme dovoljno prisutne u javnosti na razini ozbiljnih analiza i rasprave, potpuno je drugo pitanje.

A, bavi li se politika dovoljno i ozbiljno time, i tu ne mislim samo na vlast i na sadašnji trenutak?

– Posljednjih skoro dvije godine imamo jednu od najvećih svjetskih zdravstvenih i gospodarskih kriza u posljednjih 100 godina, a ova Vlada je učinila sve kako bi osigurali potrebnu zdravstvenu zaštitu i nastavak gospodarskih aktivnosti nužnih za funkcioniranje cijelog društva i neophodnih socijalnih usluga. No, velike krize uvijek negativno utječu na društvene odnose i ostavljaju svoje posljedice, koje najčešće osjete najranjivije skupine društva – naši stariji sugrađani, socijalno ugroženi, siromašni, žene i djeca u konfliktnim obiteljskim odnosima. To je dodatni kontekst kojem sada svjedočimo i to pred nas stavlja zadatak da budemo bolji, ova Vlada i ja kao resorni ministar. Upravo zato smo pokrenuli cjelovitu reformu sustava socijalne skrbi, koja predstavlja paket od sedam zakona i tri nacionalna plana, a kojima je zajednički cilj transparentni, učinkoviti i pravedniji sustav socijalne skrbi, usmjeren na korisnike. Također, idemo u reforme radnog zakonodavstva i mirovinskog sustava, posebice u dijelu koji se tiče obiteljskih mirovina, a time i standarda i do 300 tisuća ljudi. Pritom moramo biti svjesni da je riječ o resorima koji imaju veliku fiskalnu potrebu i nije moguće sve odjednom mijenjati, ali uz pravilan pristup, moguće je napraviti značajne iskorake.

Veće naknade su moguće

Najviše novca za socijalnu skrb imaju države koje ubiru i najveće poreze. Vjerojatno bi se sada devet od deset građana Hrvatske složilo i s tezom da trebamo smanjivati poreze i s tezom da za one najsiromašnije trebamo dati više novca. Imate stalno te zahtjeve. Kako to pomiriti?

– Ne bih se složio, ja mislim da bi deset od deset građana reklo da treba smanjiti poreze i deset od deset bi reklo da treba povećati izdvajanja za socijalnu skrb. Svima je valjda jasno da je to nemoguće, ne postoji ekonomski model koji bi ostvario i jedno i drugo. Izazovno je izbalansirati sve politike koje bi odgovarale i poduzetnicima i radnicima, zaposlenicima i korisnicima u sustavu socijalne skrbi te umirovljenicima. Pokazujemo da se to može napraviti, ali ne može preko noći. Siromaštvo dijela naših građana je problem s kojim se suočavamo i koji želimo riješiti. Tako smo, primjerice, sustav naknada izdvojili iz zakona, kao i zajamčenu minimalnu naknadu i naknade za udomitelje, pa nećemo morati svake godine mijenjati cijeli zakon kako bismo povećali socijalne naknade. Njegovim izdvajanjem se prebacuje donošenje odluke na Vladu i jednom godišnje se ta naknada može korigirati i korekcije moraju ići na više. To otvara prostor u sljedećim godinama za povećanje naknada i za to imamo dugoročni plan. Nažalost, nećemo time u potpunosti iz našeg društva ukloniti siromaštvo, ali moramo ga smanjivati.

Kad kažete da će zajamčena naknada narasti na tisuću i pol kuna, to je zapravo malo ako čovjek od toga mora živjeti, ali je gotovo dvostruko više od trenutnog iznosa. Je li to dostižno i hoćemo li imati novca za to, jer brzo će doći kraj mandata?

– Vjerujem da je moguće, jer imamo pozitivne ekonomske pokazatelje. Najavljeni rast BDP-a i drugih ekonomskih pokazatelja su iznad očekivanja, to znači da će se državni proračun puniti bolje od planiranog. S obzirom na to postoji i fiskalni kapacitet za sustav socijalne skrbi, mirovinski sustav i za ulaganje u kreiranje radnih mjesta, što smo također najavili.

Logika nalaže da morate paziti na to da ukupne naknade koje netko može dobiti ne prijeđu minimalnu plaću, jer u tom slučaju demotivirate ljude da rade za minimalac, koji realno nije dostatan za život. Može li se onda uz minimalac kakav jest i naknade koje ne smiju biti veće od njega odmaknuti od ruba siromaštva ili je dijelu građana takva situacija zacementirana?

– Stvari se mogu i moraju mijenjati, a trendovi nam idu u prilog. Sada na razini europskih politika imamo europski stup socijalnih prava čiji je akcijski plan usvojen u svibnju. Najvažnije je da stalno bilježimo smanjenje broja ljudi koji su u riziku od siromaštva te da imamo kontinuirano smanjenje broja ljudi koji su u opasnosti od socijalne deprivacije. Tu ne govorimo samo o primateljima socijalne naknade, već i o ljudima koji primaju mirovinu ili su zaposleni u nekim djelatnostima u kojima dominiraju minimalne ili niske plaće. Povećanje minimalne plaće svake godine je moguće i vjerujem da će biti značajnije u budućnosti.

Korisna centralizacija

Jeste li spremni na otpor reformi socijalne skrbi, posebice kad su u pitanju centri socijalne skrbi jer se već može čuti nezadovoljstvo zbog osnivanja Zavoda za socijalnu skrb i prigovori da se ide na centralizaciju sustav?

– Nikada nisu svi zadovoljni reformama, ali nama su fokus korisnici – najbitnije je da oni dobiju kvalitetnije i dostupnije usluge. Što se tiče Hrvatskog zavoda za socijalni rad doista nije riječ o centralizaciji, nego želimo u 82 centra u Hrvatskoj ujednačiti uslugu i postupanje, koje će se i dalje prema korisnicima odvijati na lokalnoj razini kao i do sad. Trenutno imamo fragmentirani sustav, u kojem imamo 82 ravnatelja, u kojem imamo 82 različite pravne osobe, 410 članova upravnih vijeća i zato nemamo jedinstveno djelovanje. S jednim centralnim zavodom za socijalni rad ćemo i dalje imati teritorijalnu dostupnost korisnicima, ali uz ujednačeni rad u svim dijelovima Hrvatske, pa ćemo za isti slučaj imati jednako postupanje u Šibeniku, Iloku, Požegi ili Puli. Samim time smo postigli napredak u odnosu na današnje stanje. Također, Zavod će same stručnjake centara rasteretiti dijela posla, jer će jedinstvena služba Zavoda na sebe preuzeti obavljanje analitičkih, pravnih, ekonomskih i drugih poslova. Naravno da se jedan segment unutar sustava tome opire, ali nema nijednog opravdanog razloga za to. Povećat ćemo broj zaposlenih, nitko neće dobiti otkaz, radit ćemo na osnaživanju stručnog rada djelatnika, nastavit ćemo daljnja zapošljavanja. Zasad smo zaposlili 200 stručnih ljudi, a plan je u sljedeće tri godine zaposliti dodatnih 326, čime ćemo ukupni broj stručnjaka povećati za 30 posto u odnosu na stanje prije pola godine.

Olakšati udomiteljstvo

Možemo li maknuti iz začaranog kruga, da se nikada ništa ne mijenja na bolje, jeste li sigurni da će izmjene u sustavu socijalne skrbi za pet godina dovesti do toga da puno brže idu postupci posvojenje djece, da im lakše pronalazimo udomiteljske obitelji, da se brže reagira na nasilje u obitelji?

– Situacija se mora promijeniti na bolje, zato i idemo s izmjenama Zakona o udomiteljstvu. Trenutno imamo negativan trend, sve manje se ljudi bavi udomiteljstvom. Nastojali smo doznati zašto, razgovarali smo s krovnom organizacijom svih udruga koje se time bave i detektirali dva razloga za to – uvjeti za bavljenje udomiteljstvom su prekruti i naknade i opskrbnine su niske. Primjerice, opskrbnine se nisu bitno mijenjale od 2007. godine, a troškovi života su značajno rasli. Sada predlažemo povećanje opskrbnina od 20 do 42 posto s time da se najveće povećanje odnosi na djecu. Naknade također dižemo od 15 do 60 posto, ovisno o razini udomiteljstva. Također, relaksirali smo i uvjete kako postati udomitelj. Na promjene smo se odlučili u dogovoru s udrugama i ljudima koji se time bave. Na godišnjoj razini samo za udomiteljstvo ćemo uložiti dodatnih 82 milijuna kuna, a cilj nam je povećati broj udomitelja za 10 posto. Smatramo da je to opravdan trošak ako djecu bez adekvatne roditeljske skrbi maknemo iz institucija te im omogućimo sretno djetinjstvo u udomiteljskoj obitelji, kao najbolju alternativu obiteljskom domu.

Ne bi li najlakše bilo djeci pronaći roditelje?

– Naravno da je najbolje rješenje djeci pronaći obitelj. Intenzivno surađujemo s pravosuđem, osnovali smo i povjerenstvo za praćenje posvajanja djece. Vjerujem da su ljudi u sustavu stručni, a na nama je da uvodimo potrebna poboljšanja sustava, otklanjamo moguće organizacijske manjkavosti i snažimo stručni rad. Osnivamo i Akademiju za socijalni rad, za koju očekujemo da će pratiti sve najbolje svjetske trendove i mogućnost implementacije u naš sustav, tako da bude što bolji za korisnike. Na žalost ništa od toga ne ide preko noći.

Briga o starijima

U vašem je ministarstvu i mirovinski sustav, opet veliki broj ljudi koji žive u siromaštvu ili su u riziku od siromaštva. Uz to sve je veći broj onih koji trebaju skrb drugih ljudi. Hoće li država konačno početi graditi više domova za starije i nemoćne?

– U Nacionalnom planu oporavka i otpornosti predložili smo projekte izgradnje domova za starije i nemoćne u vrijednosti od 370 milijuna kuna i bit će izgrađeno osam centra za starije osobe. Možemo dobiti sredstva i iz sljedeće europske financijske omotnice. Milijardu kuna ulažemo u 110 projekata izgradnje fizičke infrastrukture, od poboljšanja uvjeta i adaptacije centra za socijalnu skrb, izgradnje novih zgrada za pružanje socijalnih usluga, izgradnje centra za osobe s invaliditetom. Imamo na raspolaganju Europski socijalni fond koji u sebi sadržava više od 25 posto alokacije za socijalno uključivanje, što znači barem četiri milijarde kuna. U ovaj se sustav spremaju velika ulaganja i nakon njihova provođenja imat ćemo puno bolji standard.

Reforma socijalne skrbi znači i da bi privatni domovi koji brinu o starijima u pet godina moraju postati ustanove i postići veće standarde. Nakon nekoliko tragedija u takvim domovima tražilo se postrožavanje uvjeta, no sad se otvara problem tko će brinuti o ljudima koji žive u tim domovima ako se oni zatvore. Je li država zapravo godinama upravo radi toga zatvarala oči prema stanju u tim domovima i je li pet godina dosta za njihovu prilagodbu?

– Dugogodišnjim praćenjem rada obiteljskih domova i inspekcijskim nadzorima vidljivo je da u velikom broju domova nije osiguran način života kao u zamjenskoj obitelji, jer je broj korisnika prevelik, nedostaje stručnih radnika unutar same obitelji, prostorni uvjeti su često loši. Sve to rezultira nekvalitetnom uslugom za korisnike, a svjedočili smo i tragičnim događajima u Andraševcu i Dugom Ratu. Smatram da je pet godina dovoljno da se obiteljski domovi reorganiziraju u drugi pravni oblik. Pritom imaju izbor – mogu se reorganizirati u privatni dom te tako nastaviti pružati uslugu smještaja još i većem broju korisnika, ali uz maksimalno poštivanje propisa i kvalitetniju uslugu za korisnike, ili alternativno, postoji i mogućnost da se obiteljski domovi s manjim brojem korisnika preregistriraju i nastave pružati socijalnu uslugu smještaja kao udomitelji sukladno Zakonu o udomiteljstvu. Dakle izbor postoji. Svi korisnici će biti zbrinuti, jer postoje i mogućnost dodatnog ugovaranja smještajnih kapaciteta kod već postojećih pružatelja usluga u mreži ili novih ugovaranja s pružateljima usluga izvan mreže. Uz to država će početi graditi dodatne kapacitete za smještaj starijih osoba.

Jeste li razmišljali o tome da u tim privatnim domovima država pokriva dio cijene. Ili možda da naknadu dobiju članovi obitelji koji brinu o tim starijim osobama, poput roditeljske naknade od četiri tisuće kuna?

– Postoji različiti modeli, iz europskog socijalnog fonda financiramo dosta programa iz tog područja koji se tiču skrbi o starijim osobama u njihovim domovima, takav je i program Zaželi. Što se tiče naknade djeci koja brinu o starim roditeljima, to može biti jedno od rješenja, ali mi ga nismo u ovom trenutku razmatrali.

Igra velikih brojki

U mirovinskom sustavu najavljujete redefiniranje obiteljski mirovina što će donijeti njihov rast za deset posto, te rast od tri posto za najniže mirovine. Imate li već model redefiniranja obiteljskih mirovina i koliko će to biti više novca iz proračuna?

– U proteklih četiri i pol godine imali smo rast prosječnih mirovina od 18 posto, a 23 posto su rasle najniže mirovine, a idemo na to da oni koji su najizloženiji riziku od siromaštva dobiju najveće povećanje. Zato ćemo dodatno, uz redovitu indeksaciju, povećati najniže mirovine. Dodatno, utvrdili smo i da imamo problem adekvatnosti obiteljskih mirovina, zbog čega utvrđujemo model njihova redefiniranja, a očekujemo da će to povećanje zahtijevati dodatnih milijardu kuna iz državnog proračuna. Mnogi će reći da taj rast nije dovoljan, ali u pitanju je igra velikih brojki. U prilog nam ide rast zaposlenosti jer imamo 120 tisuća zaposlenih više nego prije četiri godine i bilježimo rast plaća, pa to znači da nemamo većih disbalansa kad je u pitanju iznos koji za mirovine osiguravamo iz doprinosa i onoga što se izdvaja iz proračuna.

Najavljuje se rast socijalnih naknada i mirovina, govorite o rastu plaća, ali dok se sve to dogodi hoće li inflacija »pojesti« ta povećanja i prije nego su se dogodila?

– Inflacija nije samo naš problem i na nju Hrvatska ne može baš puno utjecati, jer je riječ o razlozima koji su globalni. Procjene su da će se u sljedećoj godini stabilizirati i stanje s energentima i s dobavnim pravcima što bi trebalo smiriti i cijene. Ono što je za nas važno je da su plaće ipak rasle po većim stopama od inflacije, odnosno da ona nije u potpunosti pojela taj rast plaća.