U završnom tekstu »Dobro jutro džezeri« svoje nove knjige »Zlomovina« Viktor Ivančić je konstatirao kako »narušavanje rutinskog reda stvari, makar ono bilo i nehotično, može nas odvesti u zonu blasfemije… Ukratko, ne smije se dirati u svetinju, a svetinja sa svojom trivijalnom monotonijom, sa svojom sveprisutnošću, treba ulaziti u uho po odgovarajućem automatizmu, tek da potakne neizostavnu fizičku manifestaciju lojalnosti državi i naciji… Otprilike u skladu s onim starim zapažanjem Roberta Musila da ništa nije toliko nevidljivo kao spomenik«.

Svojedobno, u sličnom tonu pisao je i Ludwig Wittgenstein kada je maestralno definirao smisao i zadaću filozofije: »Ono prikriveno besmisleno želi p(r)okazati bjelodano besmislenim.« A, upravo su tekstovi ili pamfleti, kako ih je (samo)ironično nazvao Viktor Ivančić, tiskani u njegovoj nedavno objavljenoj knjizi »Zlomovina« (Ex libris, Rijeka, 2021.), pisani na tom fonu, uz napomenu da su zahvaljujući »totalitetu« bespuća hrvatske ne(o)zbiljnosti, koja autor sustavno prati već više od 30 godina (pa i duže), u ovom slučaju u velikoj mjeri fokusirani na »ljude (koji) se na različite načine, a često i s različitim pobudama odaju statolatriji (obožavanju, obogtvorenju države). A, kada ih, pojašnjava u uvodnoj napomeni Ivančić, »obuzme bujica toplih osjećaja prema državi«; dodajem: koju navodno neizmjerno ljube i tako silno grle da su je spremni i ugušiti kako bi udovoljili svojim (ne)prikrivenim kriminogenim strastima i privatnim i(li) klijentelestičkim interesima, ne libe se, nastavlja autor, »učiniti ili odbijaju činiti različite stvari«.

Gadosti »obogotvorene« države

Svi tekstovi tiskani u ovoj knjizi, izuzev jednog (»Jebo himnu«, 2) bili su objavljeni u razdoblju: proljeće 2015. do proljeća 2019. (u tjedniku Novosti i na portalima Peščanik, Tačno.net i Proletter); poredani su kronološki i kako Ivančić, upravo u spomenutom, do sada neobjavljenom pamfletu kaže: »…nisam opterećen iluzijom da bi mogli utjecati na tijek stvari«, ali naprosto ih treba zabilježiti, kritički (pro)analizirati i komentirati, jer je to dužnost tzv. javnog intelektualca, znači onoga kojem je istinski stalo do zajednice u kojoj živi i da se tako suprotstavi tzv. programiranom zaboravu koji forsiraju vladajuće političke elite ne bi li time izbjegle polaganje računa za sva zla koja su (po)činili unatrag tridesetak godina trajanja »samostalne i suverene« RH.

Ivančić se hrabro, ali i s puno akribije, prihvatio ovog nezahvalnog posla, kako bi (p)opisao slike nepodnošljive lakoće svih gadosti i svinjarija počinjenih u ime i pod zaštitom te iste »obogotvorene« države, u kojoj ako ste stekli status branitelja, čak se i silovanje vlastitog djeteta uzima kao olakotna okolnost. Naprosto degutantno, ali posve u duhu hrvatskog »tisućljetnog sna o vlastitoj državi« čije postvarenje nema cijenu, a brojni »dionici« njena stvaranja nizom privilegija pretvoreni su u specifičnu, povlaštenu kastu nedopustivu za jedno pristojno i civilizirano građansko društvo.
U pamfletu naslovljenom »Umjerene smrti«, Ivančić podsjeća na izjavu Vladimira Šeksa (prije dvadesetak godina) tiskanu u Studentskom listu gdje je slikovito objasnio tajnu stvaranja hrvatske države: »To je porod… I ruke moraju biti krvave i nečiste«. Ali, dva desetljeća kasnije rađa se »era normalizacije« i danas umjesto porođajnih muka govorimo o »sređivanju države« kao trajnoj zadaći o čijoj izvedbi, piše Ivančić, »mnogi imaju uzbudljive ideje«.

Recimo, Krešo Beljak, predsjednik HSS-a, objašnjava što bi se sve trebalo poduzeti da se napokon možemo podičiti sređenom državom i u razgovoru za »najtiražnije hrvatske dnevne novine« kaže: »Za početak valja ispraviti stvari koje vrijeđaju zdravu logiku.« Kao primjer navodi nužnost izmjene zakona »kako se više ne bi moglo dogoditi da netko s pedesetak prometnih prekršaja prođe nekažnjeno, a potom pokosi za volanom pješaka na pločniku«. To je anomalija, nezadovoljno konstatira Beljak, koja se ne može dogoditi u sređenoj državi. A, na pitanje novinara bi li mu politički partner mogao biti recimo Branimir Glavaš, Beljak odgovara: »Samo pod uvjetom da HDSSB odustane od nekih loših stvari, recimo postrojavanja crnokošuljaške garde što je bilo posvema izlišno.« Ali Glavaš je ležao u zatvoru zbog ratnog zločina, nastavlja »provocirati« novinar, a Beljak skrupulozno, u najboljoj maniri »normalizacije zla« odgovara: »Ja o tome imam osobno mišljenje. Poštujem hrvatske institucije i njihove odluke, ali isto tako je činjenica da je Glavaš heroj Domovinskog rata i to mu nitko ne može osporiti, a ratni zločin ili ne, u gradu koji je s tri strane u okruženju, na koji svakodnevno padaju na tisuće granata… U tom kontekstu govoriti o ratnom zločinu meni kao branitelju prilično je upitno.«

I što zaključiti, nego ono što je Ivančiću jedino preostalo: »Ne pada mi na pamet, nakon ovoliko godina, Krešu Beljaka objeđivati kao politički izuzetak. Naprotiv, on je jedan od umjerenijih aktera na sceni, tipičan stanovnik hrvatskog političkog centra koji, nastupajući u ime premoćne većine artikulira građanski uljuđeno prostaštvo i demonstrira normalnost ekstremizma koji bukti u društvenome središtu… Križanci između heroja i zločinaca očigledno dobro stoje na oba kraja političkog spektra, s tim da je hrvatski politički spektar – kada su na stvari domovinske svetinje i nepisani državotvorni molitvenik – sasvim karakteristično jednobojan.«

Smoje i Lucić

Ivančić je danas neosporno jedan od najumnijih i najoštrijih novinarskih (i književnih) pera u Hrvatskoj, ali i šire u regiji; za svoj rad, neponovljivi satirično-ironijski način pisanja, kao i promišljene, više nego lucidne analize i najsloženijih društvenih »tema i dilema« dobio je brojna ugledna međunarodna priznanja, nažalost domaća su izostala. Naravno, to nimalo ne čudi, uostalom to mu i nije u »opisu poslova«; ne piše kako bi dobio priznanja, već da bi upozorio na probleme koji hrvatskom društvu već godinama ne daju da se pokrene s mrtve točke, a kako stoje stvari, još dugo i neće. Ali, i to je slika odnosa vlasti prema svojim kritičarima; nacionalizmom zatrovane zajednice koja se ne želi suočiti s istinom o sebi, a svoje najumnije ljude svjesno marginalizira, pa i ekskomunicira samo zato jer imaju znanja i morala prozvati i pogledati u oči sve koji manipuliraju javnim dobrima i svjesno zlorabe pozicije moći i(li) stranačke pripadnosti. Ubitačnom rečenicom, bez dlake na jeziku, nikoga ne štedeći, Ivančić »udara izravno u glavu« i p(r)otresa cijelo biće čitatelja, kako bi bez patetike snažno upozorio na bit tegobne i opore stvarnosti koju živimo.

U tekstu »Sućut i druge lakrdije« Ivančić se osvrnuo na »koncilijantnu besramnost« naših elita koje su na vijest o preranoj smrti jednog od naših najumnijih intelektualaca, vrsnog novinara i književnika Predraga Lucića, uputili brojne izraze sućuti; sve u stilu kako će ostati trajno zapamćen po svom doprinosu hrvatskoj kulturi. Zaredale su laude o njegovoj duhovitosti, visprenosti, lucidnosti i oštroumnosti, čudili su se njegovoj otvorenosti i sposobnosti da se nasmije i samome sebi, kao i svijetu oko sebe, što njegov opsežan satiričarski opus ilustrativno dokazuje. Međutim, Ivančić podsjeća, kako je primjerice Ministarstvo kulture RH prije nešto više od godinu dana (no što je Lucić umro), dakle ono isto ministarstvo kojem se na čelu nalazi ministrica koja govori o Predragovom prepoznatljivom stilu i iskazuje mu duboko poštovanje, odbilo za potrebe hrvatskih biblioteka otkupiti njegovu posljednju objavljenu knjigu. Potom Ivančić podsjeća kako isto tako i sve druge autorske zbirke Predraga Lucića, a riječ je o stotinjak objavljenih knjiga, redom renomiranih svjetskih i domaćih autora (misli se na knjige koje je kao urednik biblioteke Feral Tribunea uređivao i obrađivao tijekom petnaest godina), spomenuto ministarstvo nije nikada otkupilo, niti jedan primjerak. I na kraju, Ivančić ironično i gorko poručuje: »Ukratko: najgori ste kada se oslanjate na građansku pristojnost…

Ne vjerujem da griješim kada slutim da su vaše licemjerne sućuti zbog smrti čovjeka koji je dao »trajan doprinos hrvatskom novinarstvu i kulturi« prvi korak u nastojanju da se naknadnim tumačenjima proizvede poželjni Lucić, da se postupkom falsificiranja obavi svečano kanoniziranje, nešto kao najavna špica onoga već mnogo puta viđenog manevra kada nacionalna ideologija, preko svojih političkih, kulturnih i akademskih servisera, pokušava postumno usisati razbludne sinove, pa ih strpljivo kritički razoružava, čupa im zube, obrezuje nokte, pegla im opus ne bi li se ovi bezbolno smjestili u korpus Velike Ideje.« Uostalom, zar Miljenko Smoje nije paradigmatski primjer takvog sveopćeg hrvatskog političkog i kulturnog beščašća; riječ je o žalosnoj matrici kojoj i Smoje i Lucić i mrtvi pružaju otpor.

Pod kritičarskim mikroskopom

Teško je nabrojiti sve one osobe, od ugleda i one manje ugledne, koje Ivančić nije stavio pod svoj kritičarski mikroskop. Dakako, u fokusu su mu političari, kako oni iz vladajućih, tako i oni iz oporbenih struktura (Plenković, Milanović…), što je razumljivo jer upravo oni donose odluke koje se suštinski reflektiraju na živote svih građana ove zajednice. Nasumce ću izdvojiti samo neke »žrtve Ivančićeve oštroumnosti« (kako je to lijepo zaključio Igor Mandić): Slaven Letica, Slobodan Prosperov Novak, Željka Markić, Ivan Aralica, Antun Vrdoljak, Ivan Miklenić, Emir Kusturica…, a među inima tu su se našli i Miljenko Jergović, Tonko Maroević, Nenad Zakošek i još neki drugi koji svakako ne pripadaju malo prije spomenutom cercleu, ali po mišljenju autora, u datom su trenutku učinili »greške u koracima« za koje im je Ivančić podijelio »lične«.

Naravno, zbog takvog »lošeg suđenja«, na koncu, politička zajednica ga je izbacila iz igre, smjestila na klupu (marginu), ali s koje je on i dalje nastavio dosljedno, uporno i oštroumno pisati svoje pamflete, na koje će jednoga dana, u to sam siguran, ova zajednica s ponosom upirati prstom. Slično kao na primjeru njegova prijatelja Lucića ili ranije Smoje na djelu ćemo imati normalizacijsku banalizaciju građanske beskrupuloznosti i letargije.

Veliko ime svjetske književnosti, Bohumil Hrabal, potaknut zbiljom češkog »normalizacijskog« (neo)staljinizma napisao je neponovljivu, ironijski intoniranu, jedinstvenu priču koju je naslovio »Oglas za kuću u kojoj više ne želim živjeti«, jasno aludirajući na tadašnje stanje ideologijom poniženog duha i sveopću entropiju svih humanih i ljudskih vrijednosti, a Ivančić, na nešto drukčiji, ali jednako upečatljiv način svojim pismom razgrađuje svekoliko šovinističko blejanje nebrojenih državotvornih apartčika, u širokom rasponu od partijskih poslušnika do intelektualnih prostitutki, prikazujući svekoliku bijedu i jad tih zlotvora, lažnih proroka, licemjera, besprizornih populista koji se bez srama i pameti državom i nacijom služe kao (za)štitom od svih mogućih kritika i automatski ih proglašavaju atakom na domovinu.

Isprazni nacionalizmi

A, kako i koliko su svi nacionalizmi u svojoj pompoznoj ispraznosti i demagoškoj frazeologiji opasni i isti, Ivančić je krležijanskom manirom u nizu tekstova to pokazao i dokazao. Izdvojio sam, između mnogih, pamflet »U na šubari«, gdje pišući o Zlatku Hasanbegoviću, otvorenom pokloniku NDH i Ante Pavelića, bivšem ministru kulture u HDZ vladi, za kojeg su ustaše »heroji, mučenici i šehidi«, Ivančić besprijekorno logički razvija tezu, a potom analitički zaključuje kako »uzajamna prehrana hrvatskog i srpskog nacionalizma nije nikakva novost, što više ona je jedan od temelja balkanskih država… Od mnogih inscenacija osobito je upečatljiva bila nesuzdržana radost Aleksandra Vučića, koji je prvi od svjetskih državnika čestitao Tomislavu Karamarku izbornu pobjedu.«

Iako je teško iz ove briljantno napisane knjige (na preko 480 stranica) izdvojiti neki tekst, usudio bih se upozoriti na pamflet »Pozor, stiže reformirani hadezeovac« u kojem je Ivančić svojim skalpelom, precizno i duboko zarezao u tkivo studije Davora Ive Stiera »Nova hrvatska paradigma« tvrdeći kako »arhitekt novog HDZ-a«, elaborirajući tezu o »sve očitijoj dezintegraciji nacionalnog tkiva« nije izuzev političkog šunda i intelektualnog bofla ponudio ništa novo za razrješavanje stvarnih problema i izgradnje perspektivne budućnost RH. Osnovna ideja »paradigme društvene integracije« svodi se na »otvaranje političkih i ekonomskih institucija marginaliziranim građanima«, ali to se pokazalo samo kao nova hrvatska politička laž plasirana na tržištu koje tradicionalno nije nesklono različitim profilima manipulatora, opsjenara i prodavača magle. I dalje Ivančić nastavlja: »Novu hrvatsku paradigmu mediji su dočekali raskošnom pompom, najtiražniji hrvatski dnevni list promptno ju je feljtonizirao, drugi vodeći dnevnik oglasio je Stiera »arhitektom novog HDZ-a«, na promocijama se rojila akademska i politička krema, cvijet domaće inteligencije gromko je zapljeskao reformatoru… I nema nikakve sumnje da je »Ogled o društvenoj integraciji i razvoju« serviran kao parateorijska legitimacija pokreta što će ga Reformirani Hadezeovac poput molitvenika pobožno stiskati u lijevoj ruci… Ukratko – kada »nova hrvatska paradigma« stupi na snagu i uključe se mlazni motori sveopćeg razvoja, neće više biti regrutiranja društvene elite »po babi i po stričevima«, odnosno po HDZ-u i SDP-u«.

Iz takve šupljoglave ideološke busije, u kojoj bivšu socijalističku elitu optužuje za posvemašnje devastiranje hrvatskog društva i »proždiranje nacionalne perspektive«, tvrdeći da ona predstavlja tajkune danas sveprisutnog klijentelističkog kapitalizma koja je privatizacijom društvenih dobara pod svoju kontrolu stavila ekonomske i političke institucije, Stier sagledava moguću konkretizaciju svoje paradigme. Ona bi, tvrdi Stier, morala nastati kao plod konsenzusa dviju najvažnijih doktrina u političkom centru: kršćanske demokracije (koju zastupa HDZ) i socijaldemokracije (koju bi trebao zastupati SDP), ali replicira mu Ivančić: da bi »epohalni projekt doista zaživio nužno je da se SDP radikalno promijeni, a HDZ ostane kakav jest«, što je u oba slučaja nalik nemogućoj misiji. Dakle, Ivančić s pravom to proglašava neviđenim diletantizmom; takva paradigma društvene integracije nalik je bajci i sarkastično zaključuje: »Takvoj strategiji prevrata po imbecilnosti je ravan jedino pogovor za knjigu ‘Nova hrvatska paradigma’ što ga je sročio Tonino Picula«, što je samo još jedna potvrda u nizu kako se HDZ i SDP (ni)malo razlikuju.

Katalog našeg beščašća

»Zlomovina« nije samo registar i katalog našeg, hrvatskog beščašća, već je to prije svega izvanserijska studija strogo kontroliranog stanja (zlo)duha koji vladajuća kriminogena, nacionalistička elita, na čelu s HDZ-om, stalno se pozivajući na Tuđmanovo političko nasljeđe beskrupulozno promiče, a sve u ime navodno ugroženog etničkog roda i poroda, nacije koju orgazmički zadovoljava sama činjenica da konačno ima »svoju« državu, posve zaboravljajući na imperativ Vlade Gotovca da se ona mora, da bi bila funkcionalna i po mjeri svih njenih građana, urediti po najvišim europskim, demokratskim standardima. A, to vladajućim elitama, raznorodnih formata nije ni u peti. Ivančićeva knjiga, to jest kritika hrvatske statolatrije, brutalno jasno i istinito svjedoči o tome tko smo i kakvi smo danas, sada i ovdje; ilustrira poraznu činjenicu hrvatske (o)pozicije kojoj nije dovoljno što je glavu zabila u pijesak, već ide korak dalje i sve više si glavu zabija u vlastito dupe i to (p)ostaje jedina perspektiva iz koje sagledava svijet oko sebe.

Dakle, »Zlomovina« nije ništa drugo nego (p)opis trauma koje hrvatsko društvo drže na okupu i sustavno ga vuku u mulj, na dno, ili kako to Ivančić i gorko i ironično zaključuje: »Teško je uopće zamisliti gadost koja pod visokim pokroviteljstvom zlomovine neće biti opravdana i nagrađena. Zlomovina, ako hoćeš, nije ništa drugo nego univerzalno ideološko obrazloženje nečuvene civilizacijske regresije.«