Dobitnik državne nagrade

ZORAN ROJE Velika priča o riječkoj i hrvatskoj sportskoj legendi

Igor Duvnjak

Zoran Roje/Foto V. KARUZA

Zoran Roje/Foto V. KARUZA

Definicija vaterpola? Kada je jedan moj prijatelj i suigrač došao u godine kada mu se baš nije treniralo, rekao je da jako voli vaterpolo i da bi ga igrao cijeli život, no jedini problem je što u tom sportu nemaš tlo pod nogama. Dozvoljeno je i hrvanje, pregled igre je smanjen jer si limitiran svojom visinom u terenu, moraš biti plovan i sposoban ostvariti svoje zamisli - kaže Roje



RIJEKA Kad skupiš ča je bilo, u jednu pismu stane, stih je pjesme nezaboravnog Olivera Dragojevića, a njegove poruke se može prisjetiti i Zoran Roje, doajen riječkog i hrvatskog sporta u kojem je ovaj sjajni vaterpolist kao igrač i trener pola stoljeća svojim znanjem i ljubavlju pričao razne nezaboravne priče. Nakon tolikih godina ostaju uspomene na dugo razdoblje koje je prohujalo kao tren.


– To da vrijeme brzo prolazi je jednostavno životna istina – kaže Zoran Roje, dobitnik nagrade »Franjo Bučar«. – Kada se sjetim nekih mojih starijih, na pamet mi dođe jedna moja teta. Kada je imala 90 godina, rekla je da joj je život prošao kao da je izašla iz jedne sobe i ušla u drugu. Život brzo prođe, pogotovo kada se baviš nečim što voliš, kao što sam ja imao sreće da se cijeli život bavim sportom. Onda vrijeme leti.


Od dječjih je dana uplivao u svijet vaterpola, ušao je u sport koji ga je magično privukao, rođen 1955. godine ostao je u njemu do umirovljeničkih dana.




– Definicija vaterpola? Kada je jedan moj prijatelj i suigrač došao u godine kada mu se baš nije treniralo, rekao je da jako voli vaterpolo i da bi ga igrao cijeli život, no jedini problem je što u tom sportu nemaš tlo pod nogama. Dozvoljeno je i hrvanje, pregled igre je smanjen jer si limitiran svojom visinom u terenu, moraš biti plovan i sposoban ostvariti svoje zamisli. To je stoga vrlo težak, zahtjevan i vrlo borben sport. Traži se jako puno komponenti da bi se moglo igrati. S druge strane je prelijep za igranje kada si spreman. Voda je, naime, poseban ambijent. Zato je vaterpolo i težak i lijep sport.


Kao i mnogi dječaci s Pećina, Roje je otišao do Gradskog kupališta, tada jednog od stjecišta riječkog društvenog života, doma Primorja u kojem su vaterpolisti održavali treninge uz kupače kao gledatelje, uz prisustvo nezaboravnog Tombe Mohorića.


– Ispratio sam Gradsko kupalište »u mirovinu«. Tamo smo kao djeca, početnici, juniori, trenirali dva posljednja ljeta, dok ono nije zatvoreno. Više nismo igrali službene utakmice jer je već bilo zabranjeno kupanje. Bilo je, naime, dana kada se nije smjelo ući u more. Rječina je svašta nosila. Moje prve dvije ljetne godine su vezane za Gradsko kupalište. Dobar dio povijesti SD-a Primorje je vezan za to kupalište. Tamo smo imali dom. Tu je bio jedan naš barbić koji nam je poslije svakog treninga dao limunadu ili sok od naranče.Roju je put s Gradskog kupališta odveo u svjetske sportske visine, tome se ondašnji dječak nije mogao nadati. – Tada sam mislio da je to moja prolazna životna priča. Upisao sam, naime, Višu pomorsku školu i završio strojarski smjer, inženjer sam brodskog prometa. Svi prijatelji iz kvarta, s Pećina, plovili su, namjera mi je bila, kao po inerciji, da ću i ja otići ploviti, prije ili kasnije krenem tim putem. Okrenule su se potom neke stvari te sam plovio, ali bazenima.Primorje je prolazilo duge »porođajne« drugoligaške muke, ali je onda zaredalo uspjesima na novoj lokaciji, na novom bazenu na Kantridi.

– Došao sam u Primorje koje je još bilo u Drugoj ligi, a za klub je ključan bio ulazak u Prvu ligu. Trener je bio Frane Nonković i mi smo u Voloskom u majstorici uspjeli pobijediti Mladost iz Bijele, ući u Prvu jugoslavensku ligu. Nisam još igrao, bio sam na tribinama. Kada sam zaigrao, imali smo dvije vrlo teške godine. Bili smo pretposljednji, jedva smo se spasili od ispadanja. To je bilo dosta traumatično. Bila je to borba iz utakmice u utakmicu da se preživi. Nakon toga je došao Dejan Dabović, uz njega smo počeli rasti. Mislim tu na Riseka, Miškovića i tolike druge. Digli smo se prema sredini ljestvice, stvarali su se talenti. Poslije se pojavio možda i najbolji napadač kojeg smo imali, Sergio Afrić. Dolaskom Zorana Mustura bili smo još kvalitetniji i ušli smo u sam vrh jugoslavenskog vaterpola. Osvojili smo Kup Jugoslavije, dva puta Mediteranski kup, kasniji LEN Kup. Bili smo dva puta u finalu Kupa kupova, postali smo ozbiljna vaterpolska sredina. Bili smo prije 14 godina u Drugoj ligi, a onda je stigao kontinuirani uspon.


OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU