Nakon vala dobrih ekonomskih vijesti u prvoj polovini godine, iz najvećih i najutjecajnijih zemalja stižu signali da je sredinom ljeta gospodarstvo počelo gubiti dah, što mnoge zabrinjava. Naravno, oporavak nije doveden u pitanje. Gospodarstvo posvuda napreduje neviđenom brzinom nakon što se prošle godine stropoštalo kao nikad u novijoj povijesti. Promatrači se boje da će nezapamćeni poremećaji u opskrbi diljem Europe i svijeta ubrzati rast cijena, jer viša inflacija nagriza rast gospodarstva i plaća.

Ti poremećaji u nabavi, zbog kojih su police trgovina u Europi sve siromašnije, a poduzeća ne mogu pravodobno dobiti materijale nužne za proizvodnju, već su ostavili traga na gospodarstvo Njemačke dok su njezine političke stranke bile zaokupljene izbornom kampanjom. Institut Ifo iz Münchena je prošlog tjedna snizio prognoze rasta njemačkog bruto domaćeg proizvoda u ovoj godini s 3,3 na 2,5 posto. Analitičari su to protumačili kao znak da je »snažan oporavak« gospodarstva, koji se očekivao tijekom ljeta, »odgođen«.

Engleska banka istodobno je srezala prognozu ekonomskog rasta u Ujedinjenoj Kraljevini u drugom tromjesečju s 2,9 na 2,1 posto. Ljetos su počele posrtati i dvije najveće ekonomije u svijetu, Sjedinjene Države i Kina, a razlozi su isti kao drugdje – neočekivani zastoji u proizvodnji i trgovini, zbog »uskih grla« u opskrbnim mrežama.

Za ilustraciju, američka poduzeća kažu da bi željela povećati ponudu, ali nisu u mogućnosti. Primjerice, proizvođač Nike najavljuje nestašice u svojim prodavaonicama sportske opreme idućih mjeseci. Čak dvije trećine proizvodnje Nike je prebacio u tvornice u Vijetnamu i Indoneziju, gdje je ljetos buknula zaraza korone. Pogoni su bili tjednima zatvoreni.

Padu proizvodnje pridružile su se i nevolje u prometu, jer za prijevoz robe od Azije do Amerike treba proći 80 dana, umjesto nekadašnjih 40, a cijena kontejnera u 12 mjeseci skočila je sedam puta.

Čak i kad roba iz Azije dođe u luku u Los Angelesu, problem je što nema dovoljno vozača kamiona za odvoz robe u unutrašnjost zemlje. Medije su ovih dana obišle nezapamćene slike. Oko 70 brodova ispred luke u Los Angelesu stoji i čeka u redu na istovar, dok je prije pandemije obično čekao samo jedan. Kada roba i dođe u trgovine, onda je nema tko prodavati. Trgovačkim kompanijama u SAD-u trenutačno nedostaje 1,1 milijun radnika u prodavaonicama, a ne mogu ih nabaviti. Rafinerije u Britaniji imaju dovoljno derivata, ali svaka četvrta benzinska crpka British Petroleuma bilježi nestašicu pojedinih goriva, jer nema dovoljno vozača kamiona koji bi ih dovezli.

To je samo sićušni dio nevolja prouzročenih snažnim porastom potražnje nakon lanjskog zatvaranja gospodarstva i nemogućnosti poduzeća da je odjednom zadovolje. Zbog nestašica robe i radnika posvuda rastu cijene, počevši od energije i sirovina, pa do hrane i elektroničkih uređaja. Povećavaju se čak i plaće.

Ekonomisti se naveliko boje stagflacije u svijetu, pojave tijekom koje cijene sve više rastu, dok gospodarstvo stagnira. Slično se dogodilo 1970-tih godina, kada su cijene nafte stočile četiri puta, poguravši inflaciju uz istodobno posrtanje ekonomije. Međutim, dužnosnici centralnih banaka i vlada tvrde da je današnji skok cijena privremena pojava, dok se problemi sa zastojima u opskrbi ne riješe.

Za utjehu, inflacija – makar iznosila i pet posto – ipak je znak da gospodarstvo raste. Ona je popratna pojava svakog ekonomskog napretka. Puno teže bilo bi da imamo deflaciju, odnosno sustavno padanje cijena, što je prateća pojava recesije i krize. Ne zaboravimo da su nakon krize iz 2008. cijene neko vrijeme sistematski padale u Hrvatskoj i Europi, ali su padale i plaće. Europskoj uniji, dok je bila pritisnuta deflacijom, trebalo je osam godina da bi se vratila na razinu prije krize, a Hrvatskoj čak 11 godina. Ovaj put, taj bi oporavak od krize, makar i uz višu inflaciju, trebao trajati znatno kraće.